Crtice iz onog, gotovo zaboravljenog analognog vremena, kada je grad uz svoje ime imao gorenavedeni prisvojni pridev, a koga su, kada je došlo vreme, odatle izbacili upravo oni koji su se najviše kleli, što u vlasnika, što u nepogrešivost njegove navigacije, a onda, brže-bolje, maknuli sa gradskog trga bronzani monument i sklonili ga iza muzeja da se ne vidi, valjda da ih ne podseća na slatke grehe mladosti
TAJNA ISTORIJA TITOVOG UŽICA (9)
Te tegobne ratne zime 91/92, Lude žene su vežbale u takozvanoj Šarenoj Sali KPZ, nekadašnjoj prostoriji udruženja vozača, koju je u procesu stvaranja svojevrsne kulturne imperije, Kulturno-prosvetna zajednica Titovog Užica pod rukovodstvom Dobrivoja Borčića-Borkana u jednom trenutku uzela pod svoje. Krajem devedesetih, grad je naprosto vrveo od života. Užički studenti iz Beograda, Kragujevca, Sarajeva su dolazili na vikend bar jednom mesečno – lokalni klubovi i kafići – L. A. na Međaju, “Bumerang”, “Čarli”, “Klub dramskih umetnika – Ćaga”, kasnije “Piccadilly”, “Ključ” i “Rubikon” bili su sjajna mesta sa odličnom muzikom i dobrom atmosferom, koja se mogla meriti sa bilo kojim prestoničkim lokalima namenjenim urbanoj publici; neformalna pozorišna grupa KOTA TU radila je sjane predstave, objavljivali su se fanzini (Minut do dvanaest), emitovao se piratski radio program, mladi umetnici su slikali murale i pravili sjajne zajedničke izložbe. Posle jednog takvog performansa, prostor koga su oslikali prozvan je Art klub, ili, nezvanično, Šarena sala. Upravo na tom mestu, u avgustu 1990, odmah nakon povratka iz Beča sa koncerta The Rolling Stones, održana je odlično posećena žurka Demokratske omladine. Direktor Borkan je reagovao instinktom dobrog privrednika, tako da sam ubrzo dobio stalni disk-džokejski angažman. Zbog velikog interesovanja i još većeg negodovanja okolnih stanara, preselili smo se u hol bioskopa, gde smo oko šanka improvizovali andergraund klub, a “Šarena sala” je, samo na kratko, ostala da zvrji prazna. Svetislav Basara, tadašnji urednik časopisa “Međaj” uspeo je da izmoli od Borčića termine za vežbanje, neki tvrde, isključivo zato što je sasvim slučajno, došao u posed određenih delikatnih informacija o vannastavnim aktivnostima svog ambicioznog direktora.
Upravo je on (Basara, a ne Borčić) dao ime bendu jednog prepodneva, u jesen 1991. u bašti kafea Bumerang. Zoran Đukić-Đuka, bubnjar tadašnjih Barakuda, neko vreme je radio kao konobarska ispomoć u prepodnevnim satima, jer je Vesna Ševa, stalna konobarica u omiljenom gradskom underground lokalu bila opravdano odsutna. Iz nekog razloga, tog prepodneva je Bas bio jako nervozan, a kako porudžbina nije stizala u skladu sa njegovim shvatanjima dobre usluge, počeo je da gunđa, onako kako to samo on ume.
“Reci onoj ludoj ženi da požuri sa tom kafom”, poručio je besno po nekom ko je krenuo iz bašte u unutrašnjost lokala, pokazujući u pravcu šanka, gde je, umesto Vesne Ševe, oko plinskog rešoa poslovao Đuka. Kada je naručena kafa konačno stigla i kada ga je Basara iskreno začuđen prepoznao, usledila je njegov standardni kafanski monolog, prava glumačka minijatura sa sodom bikarbonom, uz lakonsko opravdanje: “Ko će vas više razlikovati, kad ste sve iste, k’o ispod čekića”.
Nakon perioda sazrevanja i usviravanja, od obrada Ramones na samom početku karijere, garažnih standarda šezdesetih i sedamdesetih, Barakude su ušle u fazu preispitivanja i potrebe da rade sopstveni materijal. Jedna od važnih stvari u tom procesu bila je i potreba da se promeni ime benda. Kada se iste večeri na probi prepričala ta kafanska anegdota o ludim ženama, neko od članova benda je predložio to ime i svi su prihvatili; možda zato što je zvučalo kao dosta finija, slobodna verzija prevoda svima omiljenih Violent Femmes, možda je svima već dozlogrdilo neplodno razmišljanje o novom imenu, a možda je najviše presudila potreba da se krene iz početka, nakon neslavne propasti velikog koncerta koga smo planirali čitavo leto. U tom trenutku, u grupi su bili već pomenuti Zoran Đukić, za bubnjevima; Goran Mitrašinović-Miči je svirao bas a Duško Cicvarić i Branko Aranđelović-Ara gitare, a umesto Mihaila Majstorovića, pevao je Aleksandar Kovačević – Mrki.
Tog 6. jula 1991. je bio zakazan veliki koncert u diskoteci Linea na Plaži, pod estradnim imenom: “Fatalna žurka sa pomračenjem meseca”. Osim disk-džokejskog programa, bio je planiran nastup Barakuda, uz zagrevanje u vidu predgrupe S.U.P. (Samouvereno u propast), u kojoj su svirali Aleksandar Šišić-Paneks i Bojan Dramlić, punk braća iz Krčagova, kako smo ih interno zvali, komšija Buco iz VII ulaza, i još par momaka, čijih imena stvarno ne mogu da se setim. U središnjem delu koncerta, uz pratnju Barakuda, pod imenom “Sem Gepard i mesožderi, trebalo je, posle deset godina pauze, da nastupi i Svetislav Basara, sa setom svojih omiljenih pesama, od Kridensa, Stonsa i Los Lobosa. Vežbalo se svojski celo leto. Bend je bio usviran kao nikad: Dule i Branko Ara su uspevali da kanališu svoje neobuzdane energije; klinci iz S.U.P. su bili stvarno dobri, poletni, veseli i duhoviti, a čak je i Basara pod stare dane kupio Fender Telecaster-a od Dragana Fipe, nekadašnjeg gitariste grupe “Delirijum” i ozbiljno se bacio na vežbanje. Lista učesnika je delovala zbilja impresivno, nudeći sadržaje za tri generacije publike, od matorih hipika, studenata, pa sve do nove generacije srednjoškolaca, što je garantovalo punu salu. Duško Fipa je uradio odličnu seriju fotografija ispred “Bumeranga”, Mladen Jevđović je dizajnirao plakat i odštampao prvi tiraž u sito-štampi. Miči je u štampariji “Dimitrije Tucović”, gde je radio, složio i dodatni, informativni plakat, koji je odštampan u tzv. fušu; u to vreme nije bilo kompjutera, štampača, ni fotošopa. Postojale su samo velike državane štamprije, koje nisu uopšte radile male tiraže od sto, dvesta primeraka, osim ako se ne snađeš, upravo onako kao što smo se mi snašli.
Trebalo je da se nakon Mičijevog posla svi nađemo u “Bumerangu”, da pogledamo sveže odštampane plakate i da se dogovorimo oko podele posla u kampanji za koncert. Ja sam iz nekog razloga malo zakasnio i zatekao za stolom krajnje smrknutu ekipu. Umesto upadljivo nedostajućeg Duška Cicvarića, tu je bio njegovo mlađi brat Radovan, u to vreme perspektivan košarkaš.
„Duška su upravo mobilisali“, saopštio mi je, kao da se pravda.
„Umeš li ti da sviraš gitaru“, pokušao sam da budem duhovit, ali se Mrki jedini nasmejao, potpuno u skladu sa svojim nadimkom. U nedeljama koje su usledile, svet u kome smo do tada živeli se nepovratno srušio. Puzeći, sporogoreći, rat se zahuktavao iz dana u dan, zemlja u kojoj smo živeli se raspadala na naše oči, a čak ni muzika nije mogla da nam pruži očekivano utočište. Jedne večeri smo, baš kao u filmu “Kosa” otišli na Mendino brdo, gde je bila stacionirana njegova jedinica, da se oprostimo. Po gradu su kružile svakojake priče o velikom pokretu vojske prema Nevesinju i Trebinju, sa svih strana su pristizali rezervisti, u grad su pristizale prve izbeglice. Potrpali smo se u crno-zeleni folksvagenov kombi koga je Mišo Pifki za potrebe posla kupio od Mikice Arhitekte i negde na livadi na Tatincu organizovali oproštajnu žurku za Duška, na sreću, sasvim nepotrebnu. Par nedelja kasnije, on se ratosiljao uniforme, ali je već bilo kasno. Koncert je, naravno, odložen i održan negde na jesen, bez previše žara, i, uopšte uzev, ništa u našim životima više nije bilo kao pre.
***
Jesen je prolazila u mučnom iščekivanju dobrih vesti koje nikako nisu stizale. Iz početne faze u kojoj smo ponavljali: ma nema šanse da se zarati, prešlo se u stadijum: biće to sve gotovo do proleća, sa sve manje i manje ubeđenosti u istinitost toga što govorimo. Zahuktala se hiperinflacija, počele su restrikcije struje. Bend je konačno promenio ime i počeo da radi na sopstvenom materijalu, tek nakon što je i Mrki odradio svoju kratkotrajnu ratnu epizodu. Šarena sala KPZ se napunila opremom, i postala utočište, kakvo-takvo sklonište od užasa koji nas je okruživao. Probe su ponekad znale biti vrlo mučne; mamurluci su u godinama inflacije znali da budu vrlo teški, usled potrošnje alkoholnih derivata krajnje sumnjivog porekla i kvaliteta. A i svi smo jedni drugima postali teški. Bend bi ponekad demonstrativno prekinuo probu i svi bi otišli u bife kod Milunke na piće. Tu se kuvala kafa za penzionere iz komšiluka, a služio se i alkohol.
“Šta ćemo da popijemo?”, to je ponekad bilo jako teško pitanje. Posle noći na lošem pivu sa aromom kukuruza i koje gotovo uopšte ne peni, na domaćem vinu sa mirisom sumpora nabavljenom u ilegalnoj točionici kod starog porodilišta, teško je bilo odlučiti sa čim otpočeti novi ciklus. Neko se dosetio đus-votke, i svi su sa olakšanjem prihvatil, osim Basare koji je tradicionalno ostao veran vinjaku i u tim najtežim trenucima. Milunka se malo snebivala, obišla krug oko stola, obrisala krpom nevidljive mrvice, pa se osmelila da ga upita u pola glasa: “Lale, kako se pravi ta đus votka?”. Bas joj je odgovorio onako mrgodno, nadrndano, jer nije uspeo da ubedi prisutne penzionere da ugase TV dnevnik sa histeričnim voditeljima koji su se svojski trudili da slude ionako raspamećeno gledateljstvo.
“Šta kako se pravi??? Naspeš votku i dodaš đus… K’o da ima tu neke mudrosti? Zar te nije Borkan naučio kafanskim veštinama?”, nastavio je da negoduje Bas, otvarajući novu kesicu sode-bikarbone, jer se sve to dešavalo u ono nesrećno vreme u kome se nije znalo da čir na želucu izaziva helikobakterija. Utom se i Milunka pojavila sa poslužavnikom punim čaša. Spustila je vinjak pred Basa, a nama ostalima podelila po onu malecku, rakijsku čašicu do vrha punu nekakve žućkaste tekućine.
“Šta ti je ovo, Milunka?” upitao je Miči kroz smeh, a i mi ostali smo mu se ubrzo pridružili.
“Pa, đus-votka”, procedila je priučena konobarica, ranije zaposlena u knjigovodstvu, pocrvenevši do korena kose. “Da zapišem i ovo na gitarijadu”, malo se osmelila i pokušala da zabašuri stvar, pošto smo piće uglavnom uzimali na recku koju je plaćao Basara prvog, kad legne plata. Bas je progunđao još nešto na račun Borčićevog smisla za biznis i optimalno iskorišćenje raspoloživih kadrova, a mi smo iskapili po tu najmanju đus-votku, da ne kvarimo Milunki računicu, pa okrenuli na pivo. Te večeri nije više bilo svirke. Otišlo se u “Čarli”, “Blues Bar” ili “Zombie”, u zavisnosti od rasporeda restrikcija električne energije za to veče.
Do sredine 1995. grupa je intenzivno svirala na samostalnim i zajedničkim koncertima, a onda je prestala sa radom. Novi život Ludih žena je otpočeo negde 2008/2009, kada je Radovan Cicvarić, Duškov Brat, počeo ozbiljno da svira gitaru, pa se, zahvaljujući njegovom entuzijazmu ekipa ponovo okupila i počela da vežba. Tog leta je održan koncert Dobri duhovi devedesetih na Centrali, na kome su, osim Ludih Žena, nastupili i SUP i Arhivska zabava, još jedan popularan bend iz tog vremena. Umesto Gorana Mitrašinovića, koji je sve teže uspevao da uskladi svoje poslovne obaveze i da dolazi iz Beograda na probe, na bas gitari se ustalio Viktor Kostadinov. Vratio se i Mihajlo Majstorović, pa je grupa u postavi sa dva pevača snimila 2012. prvi album Anahronija. Naredne godine izlazi “Armija lavova” sa uspešnim singlovima “Letu će skoro kraj” i “Moja draga” na kojoj gostuje i Zoran Predin, nekadašnji pevač mariborske grupe “Lačni Franz”. 2016. bend objavljue treće studijsko izdanje, EP pod nazivom “Korporativni rock”.
22. decembra 2017. Lude Žene su nastupile kao predgrupa na beogradskom koncertu Lačnog Franza. Imao sam to zadovoljstovo da putujem sa bendom i prisustvujem nastupu. Novi bas-gitarista Velibor Gerzić dao im jednu novu dimenziju – toplinu, dinamiku i sigurnost. Sve se nekako složilo baš kao što treba – pubilika je bila bila apsolutno njihova, po uzrastu, muzičkom i životnom iskustvu, istim proživljenim životima, i vrlo brzo, nakon par pesama, mogla se osetiti ona fina vibracija kada publika i bend postanu jedno. Ljudi su igrali, pevali refrene, aplaudirali, prepoznajući ih kao nekakav izgubljeni bend novog talasa, koga bi verovatno slušali i voleli i one davnih, izgubljenih devedesetih, da su se nekim čudom naši životi kretali normalnim tokom. Bilo je stvarno pravo uživanje slušati ih na toj divnoj bini, na profesionalnom ozvučenju, sa pravim ton majstorima i istinski oduševljenom publikom. Sutradan je Igor Brakus celu emisiju na Radio Laguni posvetio Ludim ženama, ne štedeći komplimente. Zbilja, dug je bio put od Šarene sale Kulturno-prosvetne zajednice, do sale Amerikana Doma omladine Beograd. Ovih dana grupa Lude žene privodi kraju snimanje novog albuma.
(Užička nedelja 985)