Crtice iz onog, gotovo zaboravljenog analognog vremena, kada je grad uz svoje ime imao gorenavedeni prisvojni pridev, a koga su, kada je došlo vreme, odatle izbacili upravo oni koji su se najviše kleli, što u vlasnika, što u nepogrešivost njegove navigacije, a onda, brže-bolje, maknuli sa gradskog trga bronzani monument i sklonili ga iza muzeja da se ne vidi, valjda da ih ne podseća na slatke grehe mladosti
TAJNA ISTORIJA TITOVOG UŽICA (7)
U disk-džokejskom poslu su najvažnije tri stvari: prethodna, ova koju upravo slušamo, i ona sledeća. I tako celu noć, od onog časa kada prvi gosti nesigurno zakorače u praznu salu, pa sve do fajronta, kada ih treba nežno ispratiti kući. Prema urbanoj legendi koja je kružila među ton-majstorima na udruženim radio stanicama Srbije, tišina duža od pet sekundi na BBC-ijevim radio-programima mogla je značiti samo jedno: nemačke bombe su pogodile predajnik.
„Znaš li da ja još uvek imam noćnu moru – sanjam kako mi curi pesma sa gramofona, a ne mogu da stignem da namestim sledeću… A ima dvadeset godina otkako nisam seo za miks-pult“, rekao mi je zimus moj prijatelj i dugogodišnji kolega Mićun, srećan što konačno može da se poveri nekome ko može da razume njegovu muku. Danas, uz kompjutere i sve te jeftine digitalne sprave u koje se lako može spakovati čitava životna muzička ušteđevina, uz programe za emitovanje koji mogu bez greške da rade do sudnjeg dana (ili, makar dokle ima struje), ta naša davnašnja, analogna disk-džokejska muka je zbilja teško shvatljiva, a čak ni povremeni iskoraci u razvoju nauke i tehnike, nisu nam donosili preveliko olakšanje.

Svetislav Basara u klubu omladine, 1980.
U tekstu „Umetnost snimanja kaseta“, objavljenom 1981. u Časopisu „Izgled“, S. Konjević kaže: „Među danas poznatim oblicima zapisivanja zvuka, kaseta se izdvaja po brojnim prednostima – kao stvorena je za razmenu i kruženje, dimenzije su idealne, nosi se lako i u unutrašnjem džepu od sakoa. Kvalitet (kod pravog izbora) je bez zamerke. Kaseta počiva na ploči kao preprogramiranom izvoru informacija, ali je „inteligentnija“ od nje, jer dozvoljava kreativnost, a ne samo izbor: kod dobro komponovane kasete utisak celine dominira nad pojedinačnim.
Namenske kasete (disko muzika za zabavu, na primer) dobro je snimati u kontinuitetu, bez pauza među pesmama, jer njihva privlačnost dobrim delom počiva na utisku neprekidnog fona. Dopušteni su razni eksperimenti, od grupisanja po tempu, do ubacivanja materijala koji ne pripada žanru, ali sadrži neke osnovne elemente poželjne za atmosferu kakva je na zabavama. Najveća sloboda je izbor pojedinačnih numera i njihovo kombinovanje, ali se taj sistem programiranja retko koristi u praksi, jer oduzima puno vremena i zateva obimnu polaznu kolekciju“.
***
Ključevi od kabine Kluba omladine su se oduvek smatrali znakom neslućene moći, istinske privilegije za odabrane, čak i u to vreme, sredinom osamdesetih, kada je bilo jasno da su zlatne godine Kluba omladine nepovratno prošle; oprema je bila na izdisaju, i bilo je pravo čudo kako bilo šta tu funkcioniše. Povremeno smo mogli da dobijemo ključeve od ulaznih vrata (danas ulaz na malu scenu Pozorišta) i od kotlarnice, gde smo vežbali. Kad bi čistačica Mara otišla na bolovanje (a išla je često, naročito s jeseni, kad krenu kiše, pa podijum poplavi voda), ponekad bi dobili čak i ključeve od kabine, da možemo da pustimo muziku dok čistimo podijum i izbacujemo svu tu vodu koja je nadirala spolja, sve za skroman honorar. Ponekad, nakon jakih kiša, navratili bi i volonteri da pomognu – Foce je bio čest dobrovoljac, jer, u to vreme, kada su tek počeli da se otvaraju prvi kafići, vikend bez igranke u Klubu omladine bio je naprosto nezamisliv.
Dakle, ključ od kabine se morao itekako zaslužiti. Odradio sam valjano pun pripravnički staž – prodavao sam karte na ulazu u diskoteku, radio dve sezone za šankom, ispisivao plakate, pomagao u organizaciji koncerata, čistio salu, izbacivao vodu sa podijuma, i, što je najvažnije, slušao muziku, kupovao ploče, snimao kasete, što one informativne, sa snimcima novih albuma, što one zahtevnije, programirane (mix-tape je uobičajeno ime za takvu vrstu muzičko-uredničkog posla, samo što u to vreme nismo imali miksetu, niti dovoljno uređaja za reprodukovanje, pa je to više bilo clip-tape – pesme su bile lepljene jedna na drugu), da bih konačno, u jednom trenutku dobio priliku da samostalno radim.
***
Prema disk-džokejskom kodeksu, ploča se, odmah nakon reprodukovanja, odlaže u zaštitnu papirnu ili plastičnu kesu (tzv. „gaće“), a zatim u spoljašnji omot, i to tako da „A“strana dođe gore kad se ploča izvadi iz omota, a zatim se vrati na svoje mesto na polici. Desilo mi se, ne jednom, da sam se u trenutku setio neke spasonosne pesme, koja bi mogla da preokrene tok večeri, tražio je očajnički po policama, dok je vreme neumoljivo prolazilo, a onda, kada bih je konačno pronašao, shvatio da je u omotu spakovana sasvim druga ploča. Trudio sam se da poštujem pravila posla, ali je, ipak, bilo mnogo onih večeri kada bi se zabava prelila sa podijuma u kabinu, ili bi smo, nakon posla, ostali unutra pritajeni do kasno u noć, tako da je sledećeg dana znalo da bude prilično posla, što se sređivanja kabine tiče.

Klub omladine Duško i Zoran Filipović
Licencni program jugoslovenskih izdavačkih kuća bio je nepouzdan i hirovit. Pored nesporno dobrih i aktuelnih naslova, ponekad bi se čekalo i po nekoliko godina na objavljivanje neke ploče. Zbog toga se deo muzičkog programa (što se naročito odnosilo na novitete) pakovao na kasete. SHARP RT 10, popularno magare, bio je zahvalna i izdržljiva sprava koja je podnosila vlagu, duvanski dim i velike temperaturne promene zimi – svi ostali, sofisticirani kaset-dekovi koji bi se oprobali u kabini Kluba omladine, vrlo brzo bi počeli da otkazuju. Nova, tek snimljena kaseta je značila bar dvadesetak minuta odmora za disk-džokeja – trebalo je, povremeno, otići do toaleta ili do šanka po piće, a osim atmosfere na podijumu, moralo se voditi računa i o zabavi ekipe koja se okupljala u kabini. Osim studentkinja, koje bi navratile da se pozdrave, ostave jaknu ili malo popričaju, pre nego što zauzmu svoje mesto na podijumu, u kabinu su često navraćali Dule, Miroslav i Dragan Fipa, tako da je ponekad unutra bila žestoka koncentracija nas Filipovića koji smo, usput, delili i isti nadimak. Česti gosti bili su i Topalo, Zota, Miloš Lišanin – Pifki, Raće, Dule Barać, Šarlo, Laf i nezaobilazna braća Dalton, Predrag i Oliver. Povremeno bi svratio i Svetislav Basara, poznat još i kao Lale Bas ili Deda. Nije bilo nimalo lako pratiti njegov ritam; kada je pisao, ne bi se danima, ponekad i mesecima pojavljivao u gradu, ali, kada bi se pojavio, to je bio znak za uzbunu i odlaganje ili otkazivanje svih drugih obaveza. Koliko god da sam se radovao njegovom neočekivanom dolasku, postojala je uvek i izvesna doza strepnje. Naime, u određenom trenutku alkoholne inspiracije, Lale bi krenuo sa muzičkim željama. Lokalni žestoki tipovi Beli Žuna i Stojan zvani Foce su takođe imali običaj da navrate u kabinu, s namerom da utiču na muzički program, ali njih bi obično namirio u standardnom, prvom bloku za disko-hitove, koga sam vremenom skratio na minimum. Bile su to dobre muzičke godine: David Bowie, Talking Heads, Bruce Springsteen, Peter Gabriel redovno su imali mega-popularne albume; hitove su nizali Eurythmics, Grace Jones, Kate Bush, Michael Jackson, Lou Reed, jugoslovenska muzička scena je bila na vrhuncu, sećanje na punk i novi talas je bilo itekako živo, a kad god bih zaglavio ne znajući šta bih dalje, okrenuo bih na neke The Rolling Stones.
Ali, sa Basarom u kabini, stvari su se drastično menjale. Njegov muzički ukus nikada nije bio sporan: u nekom trenutku bi se po njegovoj želji slušali pomenuti The Rolling Stones, The Creedence Clearwater Revival, Bruce Springsteen ili Los Lobos. Problem je bio što je u takvim situacijama bio sklon monomaniji, neprekidnom slušanju jedne iste pesme. Bio je vrlo istrajan u iskazivanju svojih muzičkih želja, a rekao bih da je tu bilo i pomalo rđave namere – Lale je ponekad uživao u tome da me iznervira, naročito dok radim. Tako bi u udarnom bloku, u trenutku dok dole, na podijumu sve pršti, iznenada zaželeo da čuje „Love in vain“, samrtni blues od The Rolling Stones ; nije se sa njim moglo izboriti tako lako kao sa Žunom i Focetom, jer, ako bih nekako priveo aktuelni muzički blok kraju, najavio „prvi ples“ i pustio mu „Love in vain“ da ga skinem sa grbače, on bi odmah izdao neumoljivu komandu: „Pusti iz početka“, i visio mi tako nad glavom do kraja večeri i ponavljao muzičku želju sa istim entuzijazmom, sve nerazgovetnije i nerazgovetnije. Jednom prilikom, nije ga bilo baš dugo u kabini (radio je u to vreme u „Književnoj reči“ kao urednik, pa je mesecima boravio u Beogradu) ne znajući da je u međuvremenu Miško Milosavljević, tada mladi perspektivni gitarista, sredio monitoring-sistem u kabini, krenuo je po starom. Najpre sam mu pustio Los Lobos, „Wil the Wolf Survive“, to nam je bila himna neko vreme. Zatim je poželeo „Love in vain“. Neko vreme sam se bunio, pa je pustio. Usledila je standardna komanda: pusti još jednom, pa još jednom. Ja sam se pretvarao da sam iznerviran, ali sam uredno puštao iznova taj mrtvi blues sa život albuma: Get Yer Ya-Ya’s Out! Ekipa u kabini se menjala, neko bi navratio tek da se pozdravi, popije piće ili ostavi jaknu, a Lale je sedeo na svom omiljenom mestu, povremeno otpevao otegnuto omiljenu strofu, onu čiji je tekst znao, povremeno bi zakunjao, pa se prenuo, dok je Džeger rastezao: My looooveee innnnnn vaaaaaiiiiiinnnn. Za to vreme, dole na podijumu je išao standardan program koji se u kabini, zamaskiran monitorima, nije uopšte čuo. Slušali smo tako “Love In vain”, sve dok Lale nije posustao, ili je s nekim otišao do Pozorišnog bifea, nisam baš siguran. Ponovio sam taj trik sa monitorima nekoliko puta, a tek mnogo godina kasnije sam mu ispričao šta se, u stvari, te večeri desilo.
***
U vreme čuvenog Live Aid koncerta, okupila se YU ROCK Misija, koja je snimila domaću verziju pesme za podršku svetskoj humanitarnoj akciji, Za milion godina, a pevali su svi koji nešto vrede u tom trenutku, od Bebeka, Bajage, Dada Topića, Slađane Milošević, Masima Savića, Zorana Predina, Marine Perazić, Anje Rupel. Pustio sam je jedne zimske večeri, pred kraj, u odeljku „komična relaksacija“. Na metalnoj tribini za gradski hor, koja je bila montirana nasuprot podijuma (jer je gotovo sav ostali nameštaj u klubu otkad sebe bio skršen), brzo se postrojila vesela ekipa i zapevala. Zvezdana, Sale Burgiba, Mira Idžika, Piklja, Topalo, Uroš, Dule Vas, Meco Hipik, Caka, Buća, Adžem, Ćomi Paloma, Beli Žuna (neka mi oproste oni kojih ne mogu u ovom času da se setim) krenuli su da pevaju, krajnje izražajno, imitirajući zvezde jugoslovenske muzike, a onda su im se oduševljeno pridružili i ostali u sali. I tako je, sasvim slučajno, nastao hit za onaj finalni, završni blok, tzv „antiklimaks“, u kome bi redovno slušali neke ćoškaste, pomalo luckaste pesme, kao na primer Kongres, Zarjavele trobente, The Stranglers, Golden Brown, ili Janija Kovačića, Revolucija.

Klub omladine 1983, foto D. Filipović
Na polici gde je nekada stajao telefon, i odmah iznad mikrofona sa elastičnim stalkom, stajala je singl ploča Ennio Morricone, L’homme à l’harmonica. Nakon nekoliko takvih pesama, koje bi svima polako stavili do znanja da se čaroliji bliži kraj, pustio bih tu tradicionalnu pesmu za fajront. Ponekad bih zamolio šankere da ne pale odmah glavna svetla, već bih uključio black light i kuglu, napravljenu od školskog globusa, koju je neko ukrao iz kabineta za geografiju Škole učenika u privredi, tzv. ŠUP. Vešti konstruktor je iskoristio motor za roštilj za šporet “Gorenje”, kupljen u prodavnici “Tehnika”; sa ogledalima je bilo mnogo teže, pa je kod majstora Gulana polomljeno mnogo ogledala, dok nije isečeno dovoljno sitnih komada za oblaganje globusa, prethodno namazanim “Sintelan” lepkom.
U godinama koje su sledile, ultimativna pesma za fajront se promenila – The Pogues, Dirty Old Town su preuzeli primat, ali, to je već druga priča.
(Užička nedelja 983)