1.
‘Ajde po gradu, ono: kante, table, metalne ogradice oko travnjaka… To se može svrstati u standardni vandalizam, poremećaj doživljavanja vlasništva ili stav prema svakidašnjoj patnji; kad vidim metalnu tablu „Rajski otoci“ iskrivljenu i s jednim jakim tiplom iščupanim iz žive stene, zabrinem se malo.
A još razvaljenih obeležja ima gore, oko Male svete reke.
Teško je biti svetiljka u narodu u kojem se deca na sijalicama uče gađanju, rekao je moćni VIB još u doba dok se smatralo da je ta sijalica naša, dakle moja i bilo je rašireno uverenje de se društveno može lupati do mile volje.
Malo svesniji i napredniji došli su tad do spoznaje da je bolje odneti kući nego lupati, pa su nosili, nosili, nosili… I eto njima i njihovima boljeg starta za veslanje u lancima, eto im i odskočne daske sa odlazak tamo gde sunce večno sja.
Nije Makedonija. Kalifornija.
2.
Pisao sam već, prijatelji moji, o Epohi i hipičenju po Rajskim; utukoh, ali svi imaju svoju mladost, pa nek pišu koliko hoće.
Bilo je fizički napucanih i u ono doba, ravnomerno raspoređenih po virovima. Mala Puma je prelazio po stotine metara po tucaniku hodajući na rukama i uzbacivao je kamen na stenu nadnesenu nad Picin vir; Šmit je preplivavao pomenuto mesto iako plivati nije znao; onaj iz Turice je skako iz pećine i ronio pod stenu da probode stomak klenu kilašu posebno gajenim noktom na domalom prstu leve ruke; Srđo Drhto je skakao prelom u dvadeset cm Đetinje… Dobro, on se izradio…
Ipak, većina privučena padavičarskim plemenima i pop-kulturom Rajskih bila je uskih ramena i ne baš vešta u disciplinama potrebnim za bezbolni boravak u divljini. Bili su na ivici osobađanja od fizičkog i zdravstvenog vaspitanja.
Zaklon od sunca i letnje kiše, od grana, trajao je dok ga vetrovi i sunce ne obore i dobro služio. Ogromni znak mira, koji je Beli The ispleo i popeo na stenu od koje se primećuje uspor vode zbog Velike brane, par godina je opstao, na čuđenje jastrebova i retkih prolaznika razrovanom trasom pruge do Stapara. Pametno i brižljivo poređano kamenje da bude ognjište mnogima, samo je velika voda rasturala…
Kažu da u bar jedno lomljenje nisu umešani ovi momci i devojke na kojima se vidi teretana; kažu da je to obavio neki nikakav, za kog se ne zna ni što je gore išao, i da je to uradio funjarski, na kvarno.
Kao začetnici ruskog anarhizma: pozvone na interfon i pobegnu…
Kažu, sličan je onom što je sprejom oplemenjivao okolinu Sunčanog vira i ispisivao ime neke devojke.
Apelujem na nju da mu da, jer ovo ničemu ne vodi.
3.
Ne znam kakva su iskustva one ekipe što se bavi banjom kod Staparskog vira; nisam čuo da se žale na nanetu štetu, a imalo bi gore šta da se uništi.
Đera se još mota gore i stalo mu je; izgleda da to ima malog uticaja na izbor mete za iživljavanje.
Za onu uništenu rampu, zna se da je stradala u akciji Pravda za Staparski put, tradicionalnu vezu tog pastoralnog mesta s Užicem.
Red je da se kaže: od ukidanja pruge 1974., više se može nabrojati godina u kojima se nije moglo proći tunelima i trasom, nego prohodnih. Osamdesetih je trasa bila raskopana nekoliko godina, zbog polaganja cevi od Vrutaka; ostalo vreme ta deonic,a urezana u klisuru Đetinje, provela je razvaljena, u odronima i obrušavanjima. I nikad nije bila put bilo kog ranga. Užičani su to pomalo nasipali, valjali i rasklanjali nanose, pa asfaltirali.
Ove slike, prijatelji moji, povezujem zbog straha da se živalj, koji smatra da je opasno oštećenih prava, ne prozli kao oni što su kamenovali vozove.
I vežbali gađanje na sijalicama.
4.
Ima tu vandalizma, ima; ravnomerno je on raširen zemaljskim šarom i ozbiljno je pitanje jesu li daroviti pojedinci, razvaljivanju skloni, stvarni potomci onih pravih Vandala, poznatih po temeljnom pljačkanju i rasklapanju Rima.
Razlika je samo u načinu odnošenja države prema uništavanju. Gde je tvrdo, mladi Vandali dobiju priliku da se iskažu tek u velikim protestima i neredima; dok pošten srednjeklasni svet uredno pelješi zlatare i prodavnice tekničke robe, oni prevrću i pale automobile, lupaju izloge redom i otvaraju hidrante.
Vandali ovih vekova, razbijaju i pale tuđu imovinu bez ikakve vidljive koristi ili razloga; valjda ih to ispunjava.
Pleme Vandala nije bilo takvo. Pljačka im je bila osnov, ostalo nadgradnja, a Rimljani su im zamerili što su se sistematskom pljačkanju na njima vežbali.
Ima u „Baudalinu“ Umberta Eka detaljan opis šta vojska praćena ruljom radi kad uđe silom u neki grad, pa makar taj grad bio Carigrad a vojska krstaška. Dok lude luduju, organizovano pljačkaško jezgro sistematski vadi dragulje iz relikvija, topi zlato zbog lakšeg transporta i sortira pedantno sve što se u domovini može dobro unovčiti. Ili usput, recimo za koje jagnje paslo između planina Zvižda i Beljanice, pored zlatonosnih reka i potoka.
Ovi su krstaši, ti Umbertovi, oni su bili Vandali; šta ti je marketing.
5.
Poremećen doživljaj vlasništva imaju svi rasli u eri društvene svojine, njihovi potomci i oni još nerođeni; ta percepcija će se promeniti kad bude bolno uništavati tuđe, privatno ili državno, svejedno.
Ona sijalica nije naša, već nečija, ma koliko se ti u plaćeni porez i „sve je to od naših para“ kleo.
Čija je Centrala? Čiji je Stari grad? Trasa koju smo asfaltirali? Velika brana? Tabla na kojoj piše najlepše ime izletišta u poznatom svemiru, „Rajski otoci“? Česma, bez koje bi pustolovina bila otežana?
Ako svako zdanje ili predmet imaju jasnog vlasnika, odlučnog da štiti svoje i povereno mu, i ime razoritelja će brzo isplivati.
I eto svesti kako prugom trijumfalno ulazi u Užice.
6.
Ima dana kad mi iz kutija ispadnu knjige pune razumevanja za nepoštovanje tuđeg. To je stav prema konceptu svojine, piše. Anarhisti to tako, piše.
Kod nas je to o svojini leglo k’o budali šamar, zbog one društvene i doživljavanja socijalizma kao stanice na vijugavoj pruzi ka komunizmu, u kom, zna se, vlasništva neće biti.
Cenim to i poštujem; cenim i poštujem svoje prijatelje anarhističkih snova, iako čekaju dedinu penziju da jaknu krvnu sliku i muntaju već oronule roditelje da se presele u kuću u selu, iz koje su pobegli čim je otvorena sezona zapošljavalja bez mnogo potpitanja; cenim i poštujem drugarice što koketiraju s gore pomenutim učenjem, iako se oblače monotono, čine veliki greh prikrivanja grudi i ostalih oblina i volele bi da su rođene koju deceniju ranije, pa da puše „Drinu“ bez filtera i stapaju Bakunjina i Sartra u istu čašu vermuta, koja ih udara pravo…
Kako ne bih cenio, naročito ako bi svoja učenja prvo malo provežbali na sebi i odrekli se pošasti svojine u korist nas primitivnih, prostih.
Ovako, samo pomažu onom što je iskrivio metalnu ogradu kod Mečije leske, malo ispod spomenika Dušanu Puriću, komadantu Četvrtog puka.
7.
Kad smo kod pruge, banje i Staparaca, prisetimo se i dana kad je država ukinula prugu uskog koloseka Užice – Sarajevo, a železnica pokupila šine i pragove, i pobegla ostavivši iza sebe stanice, kuće čuvara pruge, bandere i žice.
Neki iz mase su, skriveni rujem i nečujni zbog huka vetrova, višekratno posećivali napuštene državne položaje i pedantno skidali stolariju, crep, rogove, instalacije i ciglu. I ne poznaje se gde su bile prelepe kuće.
Ako ih budemo obnavljali, biće zapinjanja.
„Na prozorima bujali su i lepi jovo, muškatle i minđušice; gde je moglo, pod prozorom su se širili perunika, georgina i obavezni bosiok; na krovu, u probušenoj plavoj šerpi, čuvarkuća.“
Kad su ubili Đinđića, bio je batal-desant na kuću u Šilerovoj. Slabo im je išlo rušenje, jer nisu znali da još uvek ima ekipa sposobnih da, kao Baudolinovi prijatelji, sistematski promene namenu zemljišta iz građevinskog u šikaru.
Jedan od nekih iz mase, popeo se na banderu u kanjonu i potupim klještima sekao žicu po žicu. Kad je zadnju presekao, žice s druge strane su povukle banderu i sakupljača sekundarnih sirovina i lanirale ga u reku kao kakav katapult; izašao je izubijan i mudriji.
Otad je proveravao da trulež nije presekla banderu pri zemlji pre svakog penjanja.
8.
Kako god tumačili i razvlačili, prijatelji moji, ko god je video te skršene stvari, imao je isti izraz lica, otprilike kao kad bi bili u prilici osete onaj otužni neoper čarapa skinutih posle petnaest dana terena u Jenea, Seferjot, i prelomljenih tom prilikom.
To pregnuća mladih vandala obeležava neizbrisivim žigom, koji će ih svrbeti i boleti pri promeni vremena, pa makar niko ne znao da su oni ti.
Iz mase.
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 965)