1.
Dok su se tekstovi u redakcije donosili peške, nešto moje otkucano na narandžastoj pisaćoj mašini TBM DeLuxe, teglio sam uz stepenice oronule zgrade preko puta hotela „Moskva“, na samom početku Balkanske ulice.
Gore, u redakciji „Studenta“, oko ozbiljnog istraživanja o Savezu komunista, oko teksta se nagužvali Zoran Petrović Piroćanac, Momčilo Petrović, i, bar mi se čini, Grujica Spasojević. Aleksandar Jerkov, u kožnom mantilu, crnom, i kožnim čizmacima, crnim dubokim, upravo je odlazio.
Kažu drugovi novinari, i posle velikog pritiska oko Titovog rastajanja s nama, nema ni deset posto stanovništva u SK, iako se činilo da samo na njihove natrčavaš kad se kakvog posla dohvatiš; kažu, u radničkoj partiji preovlađuju bele kragne, socijalistička srednja klasa, a proizvodnih radnika je jako malo.
„Daj naslov, u prolazu“ tražio je Momčilo.
„Nema te više, Alija“ prođoh.
Tako je priča i izašla. Nemam u arhivi, ali čini mi se da je u tom broju bio i Piroćančev tekst o raspadu sistema, elektroenergetskog, u kome se mogla pronaći kodirana priča o raspadu SFRJ. I onaj moj, „O ruži i depresivnom milionu“, s pozivom na proširenje zatvora zbog hapšenja debelguza, koje samo što nije usledilo.
Što bi govorio moj pradeda Đoko posle onog rata pa do smrti šezdeset i neke, ne mogu ovi duže od dva meseca…
Odavno je i moja generacija prosejana strašnim rešetom, a ta dva meseca nikako da prođu; na to je Ajnštajn, valjda, mislio u „Opštoj…“.
2.
Po marksističkoj literaturi, obaveznoj iz svih predmeta na FPN u to doba, nalazilo se tu i tamo upozorenje da će mrski kapitalisti posle upadljivog ćutanja o klasama i njihovom neminovnom sukobu, učiniti sve da zamagle sam pojam klase.
Tako to ide.
Klasni su zamaglili nacionalno i versko pa smo se amaterski snalazili u Balkanskim ratovima devedesetih, učeći se iznova iz marksističkih skraćenih brošura i od komesara prekomandovanih direktno s kadrovskih lista SK.
Zapadni svet je pripremio Kraj istorije u kom će radnička klasa misliti da nije eksploatisana i da ih ugrožavaju samo radnici iz država geografijom politikom osuđenih na večito tavorenje.
Dobro im ide, to zamagljenje.
3.
Pesmu „Nema te više, Alija“ pevao je Hašim Hučuk Hoki, a simbol radnika, skoro mitski, bio je rudar Alija Sirotanović, koji se u biltenima i novinama socijalističke Jugoslavije nadmetao sa Rusom Stahanovim u normama, kubicima i vagonetima. Posebnu lopatu je napravio Alija, da zahvati više uglja u jednom potezu, mnogo više nego sav normalan svet.
Tako se to složilo.
Posle je bio neki dokumetarac s Alijom, dobar; u njemu legenda, mit skoro, krpom vezanom oko lakta podiže ruku s lončetom od rakije; drhte mu, mnogo mu drhte, svu vatrenu vodu isprosipa bez tog rudarskog lifta.
Iako su svi negde znali, zamagljeno, da je Alija Muslimansko ime s velikim M, nikome od malobrojnih čitalaca „Studenta“ nije padala na pamet neka nacionalno bojena asocijacija. Radnička, da.
I još nešto: onaj lik na novčanici od deset dinara, opštepoznatoj, utisnutoj u kolektivno sećanje svi što su zapamtili 4. maj 1980. i preseljenje doživotnog predsednika iza zavese, nije Alija. Bio je to radnik željezare Arif Heralić, i on Sirotanović po vokaciji.
Umro je u akoholizmu i bedi.
Alija je na novčanicu, kratko, dospeo 1987, 20.000 dinara.
Reforma Ante Markovića, obznanjena 15. decembra 1989. ukinula ga je zauvek.
4.
Pre sto godina završen je Veliki rat, velika iluzija nije.
Uoči rata i prvih meseci, srpski i ostali socijalisti su mudrovali o klasnim drugovima „kod nas u Njemačkoj“, koji neće ubijati svoje klasne drugove po želje mrskih kapitalista.
Sve je bilo zamagljeno, moj Alija, pa su radnici nasrnuli na radnike, Srbi i braća Hrvati, i Slovenci iz KundK monarhije na istoplemenike, pravoslavni Bugari na pravoslavne.
Ispalo je da je poziv za vojsku iznad klasnog, nacionalnog i verskog pitanja.
Jedina nada u očuvanje ikakve klasne teorije vezane za nenapadanje svoje klase u ratu je moguće saznanje austrougarskih i njemačkih radnika da je Srbija zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, a prema seljacima nije bilo milosti…
Jer, gde bi komradi na kamarate, ne biva to druzja.
5.
Sedam braće Sirotanovića bili su rudari, i njihovi sinovi. Alija je odbio stan u Brezi, jer je bilo ugroženijih, kojima je krov nad glavom bio preči.
Lista za stan je bila, najčešće, parada beščašća i štele. Dovodili su komisije u vlažne ćumeze s obaveznom bolesnom babom na kauču, prikupljali su potvrde o društveno-korisnom radu i svesnosti, i cinkarili svoje drugove za istovetno ponašanje. Ipak, u svakoj podeli isplivao bi u vrh neki Sirotanović, koji bi ustao i odrekao se dobitka.
Na Titovo insistiranje da bar uzme auto po želji, Alija je uzeo „fiću“
I ona radnica tkačnice, na dvanaest razboja…
I oni što na odmor nisu išli…
I oni što su dobar komad plate odvajali da se kupi moderan autobus…
6.
U SFRJ, državi u kojoj je radnička klasa bila na vlasti kroz avangardu radničke klase i njene transmisije tipa SSOJ, bilo je teško razumno propratiti šta je to radnik. Imovina je bila društvena, pa nije bio otuđen od sredstava za proizvodnju; naprotiv, ponekad i ponegde je bivao toliko blizak da je nosio mašine i sirovine kući, a u „fušu“ za vreme radnog vremena pravio alat za plastiku i prodavao na crno.
U SFRJ, svi su bili radnička klasa, pa i Broz; zašto su onda u biografijama za ulazak u deset posto avangarde, studentski dom, stipendiju, bolji posao ili stan pisali „iz radničke porodice“?
U SFRJ, sindikat nije znao brani li proizvodne radnike, zastupa li radničku državu u firmi, je li i on transmisija SKJ ili je tu zbog prodaje polutki, zimnice, bele tehnike a Markovićeve devedesete i video-rekordera. Dobro, plejera. Dobro, Samsung.
Ma da tu nije palo neko zamagljivanje, na radost i inspiraciju mrskim kapitalistima, truloj buržoaziji, imperijalistima i onim hegemonistima? Ne srpskim, onim drugim?
7.
Bajina Bašta, SFRJ. Trikotaža „Kadinjača“
Žene, koje su činile skoro stoprocentan radnički, dakle varijabilni kapital, požalile su se da im je plata mala, a organizmi mladi, željni svega. I sitna deca bi da jedu, i to hranu.
Neko im je rekao da imaju pravo na štrajk, radnička klasa i tako to, i izašle su u krug, posedale i napisale na kartonu šta ih muči.
U neko doba, video ih je direktor kroz prozor, izašao u dvorište, uljudno se javio i seo među njih.
Ćutale su ćutale, pa ona jedna što uvek pita izreče:
„A šta to vi radite, druže direktore?“
„I ja štrajkujem“.
„Kako to?“
„Mala mi je plata, ništa ne mogu da učinim!“
Onda su svi sedeli i ćutali neko vreme, pa su žene ustale jedna po jedna i vratile se u pogon.
Direktor je ostao još neko vreme, sam, razmišljajući da mu je bolje bilo da se uvalio u četvorobrigadno dežurstvo gore na elektrani, nego što pokušava nemoguće.
8.
Ukrato, zamagljenje je toliko da je postojanje izabranih vlasti spas: jedina putanja za usmerenje gneva kad od klasa znaš samo za srednju, onu što za Aliju nije znala, Sirotanoviće prezire.
I to je pravo, jer Izabrani su tu zato što su odlučni da se privilegije izdržavanih lica nastave dok radnici i vlasnici sredstava za proizvodnju (gazde, privatnici, tajkuni…) ne saznaju ko su, i s kim nisu.
Dragan R. Filipović (Užička nedelja 1000)