SVETISLAV BASARA, PISAC
– Sve je politika osim onog što bi trebalo da bude politika. Politike u pravom smislu u Srbiji nikada nije ni bilo –

foto Medija centar
UN: Koliko često dolazite u Užice i da li se ovaj grad promenio nabolje ili je izgubio dušu?
– Vrlo retko dolazim u Užice. Otkako mi je majka umrla, praktično uopšte ne dolazim. A poslednjih godina i kad sam dolazio, jedva sam čekao da odem. Nešto se sa Užicem dogodilo, ne mogu da proniknem šta, nisu tu u pitanju samo ljudi koji se, hoćeš nećeš, menjaju, i topografija i arhitektura su se promenile. Neko će misliti da sam poludeo, ali čini mi se da se Užice i prostorno smanjilo, „skupilo“, kao što se posle pranja skupi džemper. Put niz Dovarje, koji mi je nekad izgledao kao avenija, sada mi liči na kozju stazu. Trg koji se prostirao dokle pogled puca, sav se sprčio i pretvorio u kafansku baštu, a kafanska se bašta, tamo gde joj je mesto, pred Gradskom, pretvorila u orijentalnu čajdžinicu. Vreme razara sve, zašto bi Užice bilo izuzetak.
UN: Da li u Užičanima, koji su ostali u Užicu, vidite ili osećate onaj duh za pravdom ili su i oni ušli u kolotečinu?
– Kako ko. Neki odolevaju, neki su ušli u kolotečinu, neki iz kolotečine nisu ni izlazili. To varira od čoveka do čoveka. Iskušenja, uostalom, za to i služe. Sve u svemu, poprilično je čemerno, ali nije tako samo sa Užicem, svi gradovi srednje veličine u Srbiji – Čačak, Kraljevo, Jagodina, itd – stravično su degradirani tokom poslednje tri decenije. Mlađim čitaocima će ovo zvučati sumanuto, ali ja sam krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih iz Beograda dolazio u Užice za vikend. Bio je bolji provod, a bilo je mnogo manje foliranja i prenemaganja, koje je u Beogradu kvarilo svaki provod.
UN: Da li je danas sve politika?
– Sve je politika osim onog što bi trebalo da bude politika. Politike u pravom smislu u Srbiji nikada nije ni bilo. U svim društvenim uređenjima, pod svim režimima, politika je u Srbiji bila zavod za zapošljavanje ili sredstvo (ponekad i oružje) za borbu protiv svega što nadilazi jezivo niski nivo zadovoljavanja osnovnih potreba. Horizonti su ovde oduvek bili skučeni, s vremenom su se smanjivali, zato se valjda i Užice smanjilo.

foto Danas
UN: Smatrate li da sve ovo što se događa u zemlji posledica nekih dnevno političkih poena ili je deo programa ove vlasti, ili, možda, događaja na koje ova vlast ne može da utiče?
– Na ovo pitanje mogao bih odgovarati danima, a da ne kažem ništa što bi makar malo rasvetlilo tajnu večite neuređenosti i ojađenosti ove zemlje. Možda se deo tajne krije u činjenici da zabrinjavajuće visok procenat populacije zapravo uživa u bedi, ojađenosti i neuređenosti ili da bar nema ništa protiv toga. Ne vredi za to kriviti ovaj ili onaj režim, iako su svi krivi, mada ne podjednako. Srpske vlasti ne dolaze sa Marsa, nego iz Srbije, poslednjih dvadeset i osam godina sami ih biramo, bez pritisaka spolja. Vlasti nisu dobre, pogotovo ova, ali krajnje je vreme – ako nije i prekasno – da se zapitamo da li smo mi bolji.
UN: Vaš komentar na rad opozicije? Kako vidite Savez za Srbiju, proteste …?
– Šta reći za opoziciju, kojoj treba tri nedelje da organizuje protest zbog razbojničkog napada na Borka Stefanovića u Kruševcu. Za razliku od nekih drugih povoda – Vučićeve inauguracije, recimo, koja nije bila nikakav povod – ovo je bio pravi povod i to za višednevne demonstracije u svim većim gradovima u Srbiji. Ali ne. Posle tri nedelje, navrat-nanos okupili su 15.000 hiljada ljudi, slikali se za televizije koje još hoće da ih slikaju, i to je proglašeno za nekakav „veliki uspeh“. I takva opozicija bi trebalo da se nosi sa Vučićem i njegovim udarnicima, koji su istovremeno – povremeno i pre vremena – na svim mestima u Srbiji, a ponekad su i tamo gde nisu. Sve češće podozrevam da taj SzS samo izigrava opozicioni rad i čeka da Vučić ode sa scene, pa da se na scenu popenju oni i da nastave da rade isto što i Vučić, samo malo tiše i nešto diskretnije. Za to im neće trebati tri nedelje. Čim Vučiću istekne vreme, sjatiće se za tili čas. Onda sledi deoba plena i svi drugi filmovi koji smo nekoliko puta gledali.
UN: Možete li da napravite paralelu između Miloševićevog i Vučićevog režima? U čemu su slični, a u čemu razlikuju?
– Razlikuju se onoliko koliko se razlikuju Vučićev i Miloševićev karakter. Tako stvari stoje. Stanje stvari u Srbiji oduvek je zavisilo (zavisi i zavisiće) od karaktera knjaza, kralja ili predsednika, koji su apsolutni gospodari svega u svim vremenima. Ima tu još nešto. Ne zavisimo mi samo od vlastodrščevog karaktera, nego i od njegovog raspoloženja, Ustane li na levu nogu, jao nama.
UN: Mediji. Neću postavljati neko sugestivno pitanje, volela bih da čujem Vaš čist komentar?
– Katastrofa! Kao i sve ostalo.
UN: Da li danas, pored mnogih rijalitija, kultura može da dođe do izražaja?
– Da je ovde ikada – osim kod ubedljive manjine – bilo neke stvarne želje za kulturom, ne bi bilo ni potrebe za rijalitijijma, svakako ne u ovako malignim obličju. Srpska realnost, to jest oni koji su je oblikovali uz plebiscitarnu podršku stanovništva, svim silama su se trudili da Srbija završi u rijalitijima i na kraju su u tome uspeli. Nisu to oni, naravno, hteli, hteli su neku bolju realnost, ali rijalitiji su tu da pokažu meru realnosti.
UN: Ima dosta mladih književnika, novih naslova, imali to značaja za srpsku književnost. Gde je danas književnost u Srbiji?
– Književnosti ovde još ponajbolje i ide, valjda zato što se tu ne vrte velike pare i što je odavno izgubila svaki društveni značaj, o uticaju da i ne govorim. Čim se srpska politika u nešto ne umeša, to odmah procveta. Preterano bi bilo reći da književnost u Srbiji cveta, ali opšte stanje nije gore nego u ostatku sveta.
UN: Da li ste zbog Vaših kolumni u Danasu imali problema sa vlasti? Ili možda zbog knjiga?
– Ne. Pogotovo ne zbog knjiga. Za sve ove godine samo me je Boža Đelić zvao da protestuje zbog (tačne inače) informacije koju sam objavio u jednoj kolumni. Ja sam ga uputio da se žali upravi vodovoda. To je bilo sve. Koga bi Đelić mogao zastrašiti?
UN: Koju biste Vašu knjigu izdvojili kao posebnu i zbog čega?
– To je Anđeo atentata. A ne znam zbog čega.
UN: Da li radite na novoj knjizi? Ako možete, otkrite nam neke detalje?
– Da, od letos pišem novi roman i vrlo mi je drago zbog toga. Kad sam bio mlađi, bilo mi je svejedno da li pišem ili ne pišem. Sada je već drugačije. Ako ne pišem, to znači pet praznjikavih sati dnevno. A detalje otkrivajte sami, kad roman izađe.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1001)