početak GRADSKAINFO Nosila nas je atmosfera u hali

Nosila nas je atmosfera u hali

od nedelja
2,2K pregleda

slavensko-maric

UŽIČKE SPORTSKE LEGENDE: SLAVENKO MARIĆ
Naš sugrađanin Slavenko Marić je iz generacije koja je proslavila užičku košarku. Od roditelja rođenih Zlatiboraca, zbog službe svog oca, rođen je u Priboju i tu je živeo šest godina. Nakon toga se vratio u Užice, gde je sa 14 godina počeo da trenira košarku. Već naredne godine, 1978. godine, ulazi u prvi tim „Prvog partizana“.
– To je tada bila neka beton liga, poslednji rang takmičenja. Posle MOSI igara u Priboju, u Užicu sam nastavio da igram naredih 15 godina. Od te beton lige, iz godine u godinu, bivali smo sve bolji. Postali smo jedna sjajna generacija, koja je imala razmak tri do četiri godine, i tu su bili Aco Pavlović, Bogićević i drugi. Postizali smo sve bolje i bolje rezultate. U sezoni 1987/88. svi igrači su bili iz Užica i jednog smo doveli sa strane. Ušli smo u Prvu ligu, a tada ta liga je bila najjača u istoriji bivše Jugoslavije, to je bila vrhunska liga. To je bilo ravno podvigu. Na žalost, sledeće godine smo ispali i čekali dve godine da uđemo ponovo u prvu ligu. Tada su se pojavili mlađi igrači, poput Miroslava Radoševića, Smiljanića, Topalovića i sa nama nekolicinom starijih, odigrali smo izuzetnu sezonu i plasirali se u KUP „Radivoja Koraća“. To je bilo 1991/92. Sticajem okolnosti, zbog rata i sankcija, nismo igrali taj kup. Ja sam zbog toga otišao u inostranstvo – seća se Slavenko.

slavenko-maric-3

Utakmice u hali

Naš sagovornik se rado seća i utakmica odigranih u užičkoj hali, naročito publike.
– Prvih godina, kada smo igrali Srpsku ligu i Prvu B ligu, 1984/85. bilo je 200 do 300 gledalaca, ali, kako smo pobeđivali, sve ih je bilo više. Imali smo dvadeset pobeda u nizu i od petnaeste pobede, hala je bila puna. To je bio doživljaj, neverovatan doživljaj igranja pred svojom publikom, koja te nosi. U takvoj atmosferi nije bilo moguće izgubiti. Utakmica iz 1987. godine, ostaće u istoriji sportske dvorane u Užicu. Tada smo igrali odlučujuću utakmicu za ulazak u Prvu ligu protiv „Zorke“ iz Šapca. Dva i po sata pred početak utakmice hala je bila puna, bila su dva orkestra trubača… Ta utakmica nije bila mnogo kvalitetna, jer je trebala pobeda i njima i nama. Ali, mi smo uspeli da je dobijemo i pet puta smo iz svlačionice izlazili na bis, publika nije htela da se raziđe. U hali je bilo 4.500 ljudi, a hala može da primi 2.500. To mi je ostalo baš u lepom sećanju i mnogi se sećaju te utakmice. Šapčanima nije bilo pravo, kada su videli atmosferu, našli su se u čudu. Posle nekoliko godina, kada sam se našao sa nekim prijateljima iz tadašnjeg kluba, pričali smo o toj uktamici, i rekli su mi da im nije bilo svejedno u grotlu u kom su se našli, bili su u grču. Ta sezona je bila izuzetna – rekao je Slavenko i dodao da je sledeće godine, kada su igrali protiv Zvezde, Partizana, Cibone, Zadra, Jugoplastike, hala bila stalno puna.

slavenko-maric-7
– E, to je bio smisao sporta, ta atmosfera koja pokreće, bar mene, to je neki dodatni motiv da treniram i da dajem još veći maksimum. Igrao sam sedam godina vani u halama gde je bilo mnogo više publike, ali nijednom atmosfera nije bila kao u našoj hali. Takav pozitivan pritisak je nešto što je neponovljivo. Slično je bilo kada sam tri godine igrao u Nikšiću, pred mnogo više publike, međutim emocije su mnogo veće kada se igra pred svojim narodom, pred svojom publikom – dodao je naš sagovornik.
Slavenko je podsetio na sjajne generacije koje su bile pre njegove. Prvu su činili Krčevinac, Šehrija Nuhanovića, Boban Janković, Miša Jovanović.

slavenko-maric-4
– To su bili izuzetno kvalitetni igrači, koji su kasnije igrali u velikim košarkaškim klubovima sedamdesetih godina. Oni su začetnici košarke u Užicu. Posle njih nije bilo košarkaša jedno vreme, a onda su se pojavila generacija koja je igrala u prvobitnoj „Raketi“. Posle „Rakete“, nastao je KK „Prvi partizan“. Krenuli su polako, pa sam i ja pristigao. Izdvajali su se samo najuporniji. Tada nije bilo novca, da su igrači plaćeni. Sećam se, prva moja zarada bili su neki bonovi koji su se dobijali u „Sreten Guduriću“. To je možda današnjih 4.000 do 5.000 dinara, ali za mene te pare su tada bile velike. Odlazio sam u pekaru da zamenim bonove za novac, častim prodavca nešto malo i on mi da nešto manje para. Sa tim novcem mogao sam da izvedem devojku u grad. Osećao sam se toliko važnim, jer sam prvi put u životu počeo nešto da zarađujem. Inače, igrajući ovde u Užicu tih 15 godina nije bilo puno novca. Ali, fabrika je stajala iza nas, imali smo kvalitetan prevoz, svoj autobus, kvalitetne pripreme, besplatnu hranu, opremu, besplatnu dvoranu za treninge i sve druge preduslove, koji su bili neophodni da imamo uspešno takmičenje. Ali, nije bilo novca. Neki reprezentativci iz tog doba igrali su ceo igrački vek za stan. Devedesetih godina prošlog veka, kada je nastalo ono opšte ludilo, stan se podrazumevao uz novac. To je bilo normalno. I posle 2000. godine sve je počelo drugačije. Pojavili su se novopečeni biznismeni iz onog rata, koji su hteli da se eksponiraju kroz sport i sa sumnjivim novcem počeli da licitiraju cene igrača, pa je sve izgubilo smisao. Nerealno je bilo da neko dobije 300.000 do 400.000 tadašnjih maraka – kaže Marić.

slavenko-maric-2
Nakon što su počele sankcije tadašnjoj Jugoslaviji, Slavenko je otišao u Bugarsku.
– Dok sam igrao u Užicu, imao sam ponude Zvezde, Partizana, Zadra, Šibenke, Cibone i drugih da pređem kod njih, ali sam bio lokalpatriota i uvek sam voleo da budem tu, da budem u ovom gradu, da mi uđemo u prvu ligu, da mi napravimo nešto. Sve sam klubove odbijao. Međutim, kada nismo mogli da igramo KUP „Radivoja Koraća“, a meni je bilo 29 godina, već sam imao porodicu, ženu i dvoje dece, dobio sam ponudu od „CSK“ iz Bugarske i nisam mogao da je odbijem. Tu sam odigrao jednu kvalitetnu sezonu. Sledeće godine sam se vratio i imao sam neke ponude u Srbiji. Međutim, zvao me „Lovćen“ iz Cetinja, koji je igrao prvu ligu. Otišao sam i igrao sezonu 1994/5 i tada sam proglašen za najboljeg igrača Crne Gore. Iz „Lovćena“ sam prešao u „Ibon“ u Nikšiću i tri godine igrali Prvu ligu. Zatim sam igrao u Banjaluci u „Borcu“, koji je bio najjači klub u Republici Srpskoj. Organizacija u tom klubu je bila stvarno neverovatna. To je bila izuzetno teška sezona, imao sam ponudu da ostanem i sledeće godine, ali nisam mogao. Sedam godina sam bio odvojen od porodice. Tada mi je jedan trener, koji je bio u Nikšiću, rekao da me traže u „Uniks Kazanj“, u ekipu koja je igrala Ligu šampiona. Istovremeno su me ljudi u tadašnjoj vlasti u Užicu zvali da se vratim i ponovo pokrenem košarku. Već sam imao lepih godina i vratio sam se u Užice. Odigrao sam jednu sezonu i to mi je bila 16. godina igranja u Užicu. Ušli smo u taj viši rang. Posle je bilo nekog tezgaranja u Višegradu, gde smo ušli u viši rang i poslednje moje igranje je bilo već sa 42 godine, 2004/2005. godine, kada me je moj prijatelj, koji je bio trener u Čajetini, na Zlatiboru, zvao da mu pomognem. Otišao sam i odigrao, i to mi je bilo poslednje što sam igrao i više nisam mogao. Bio sam kao isceđeni limun. To su neke lepe godine, mogao sam da igram u mnogo jačim klubovima, ali ne žalim – kaže Marić.

slavenko-maric-5
U svakom slučaju, druženje sa svim tim ljudima iz raznih klubova su za njega nezaboravna. Posebno seća Nikšića, kada su se svi iz ekipe družili u njegovom stanu, išli na roštiljade, ali postizali neverovatne rezultate.
– Ušli smo među prvih šest u tadašnjoj Jugoslaviji. Iz te neke pozitivne hemije koja je vladala među igračima, postizali smo dobre rezultate, a s druge strane, kada sam bio u nekim drugim klubovima, gde su bili mnogo jači igrači, nismo postizali neke rezultate, jer baš zbog toga što nije bilo te hemije među igračima. Kada bih ponovo počeo da igram ništa tu ne bih menjao – zaključio je naš sagovornik.

slavenko-maric-9

Sportski direktor KK „Sloboda“

Slavenko je jedno vreme bio van sporta, sve do prošle godine, kada je dobio poziv sa Zlatibora da bude pomoćni trener najmlađe dece.
– To sam ja insistirao, jer volim da radim sa početnicima. Na poziv iz kluba u KK „Sloboda“ pristao sam da budem sportski direktor. Klub ima dosta problema, dosta duga i pokušavamo da te dugove “ispeglamo“, da ove godine sačuvamo taj status prvoligaša, da iduće godine napravimo neki pomak, da normalno, bez balasta dugova pokušamo sa našom decom da uđemo u veći rang. Sa Sretenom Đurićem, koji vodi školu „Plej of“, inače mojim kumom, dogovorili smo se, pošto naš klub nije u mogućnosti da organizuje te neke mlađe kategorije, da tu neku kvalitetnu decu selektiramo iz njegove škole i da napravimo neku novu generaciju, jer definitivno najjeftiniji igrači su domaći igrači. Mi smo sada na nekom dobrom putu i nadama se daćemo uspeti. Krenuli smo dobro, od tri utakmice imamo dve pobede i nadam se da ćemo tako nastaviti. Nadam se da ćemo od maja iduće godine, bez dugova, biti ozbiljni kandidati za ulazak u veći rang – kaže Marić.

slavenko-maric-6
Veliki problem predstavljaju menadžeri, koji se sada pojavljuju i odvode decu.
– Sada deca ulaze u neki sport iz pogrešnih razloga. Prvo što razmišljaju je novac i slava. Sve manje razmišljaju o ljubavi prema košarci, a sve je više interes. Sada su se pojavili neki menadžeri, kao i bolesno ambiciozni roditelji. To je neko zlo koje je ušlo u sport i to će se teško iskoreniti. Ti neki menadžeri odvode decu od 13 do 14 godina, decu koji imaju nekog talenta, ali se deca brzo izgube u tim relacijama. Velika je migracija te kvalitetne dece ka Beogradu. I kada tamo dođu iz cele unutrašnjosti, posle dve do tri godine, od njih 20 do 30, prođe dvoje, troje. Ta ostala deca nisu ni da se vrate u sredine iz koje su otišli, jer se razočaraju i prestani da se bave sportom – objasnio je Marić i dodao da u njegovo vreme, kada se prevaziđe sredina u kojoj si počeo, pa ako si dobar, automatski se ide da budeš pojačanje, a ne da se bude dvadeseti igrač.
– Tri sata sedmično na treningu, to nije dovoljno. U naše vreme, trening je bio normalan, a posle treninga bili smo stalno na terenu. Teško je postati igrač samo na treningu. Mora da se vežba i van treninga, da ponavljaš vežbe. Kada sam trenirao, ostajao sam do ponoći na igralištu Nade Matić i vežbao, sve dok me roditelji ne opomenu da moram ujutru u školu. Zato sada kažem, daj sve od sebe, budi prvo pošten prema sebi, a onda prema drugima. Neko će to da gleda, neko će to nagraditi. Ako ne daješ svoj maksimum, onda ne možeš da očekuješ ni rezultat – rekao je naš sagovornik.
Pored navedenih planova za KK „Slobodu“, Slavenko planira da iduće godine u rad kluba uključi i stare užičke proslavljene igrače.

Zvezdana Gligorijević

SRODNI LINKOVI:

BOBAN JANKOVIĆ

MILENKO SUBOTIĆ

DRINKA MILOVIĆ MARJANOVIĆ

ALEKSANDAR PAVLOVIĆ

 

DRINKA MILOVIĆ MARJANOVIĆ

 

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.