početak GRADSKA Od satiričara do pesnika,od muzičara do doktora

Od satiričara do pesnika,od muzičara do doktora

od nedelja
1,2K pregleda

INTERVJU: DR SLOBODAN SIMIĆ
U Gradskom kulturnom centru, 9. maja, održano je veče sa jednim od najuglednijih srpskih aforističara i satiričara, koji je na putu da postane i poznati pesnik, našim Užičaninom Slobodanom Simićem. Na toj večeri predstavljene su tri njegove najnovije knjige: zbirka aforizama „Rijaliti šou“, izašla pre mesec dana, zbirka satiričnih pripovetki „Klinička slika 100/100“, izašla krajem prošle godine i drugo izdanje zbirke pesama „Ožiljak“.
Sa dr Slobodanom Simićem je malo skoro dva sata razgovora ili nekoliko stranica Užičke nedelje da bi se prikazalo sve ono što je on u suštini radi u prethodnih 30 godina. Počećemo od ove večeri, a onda proći ćemo kroz njegovu ranu mladost i životna iskustva.

UN: Interesantno je kako je nastala vaša knjiga „Rijaliti šou“. To je prva knjiga koju su izabrali Fejsbuk prijatelji.
– „Rijaliti šou“ je nova knjiga aforizama. Naslov se nametnuo bez ikakve konkurencije, a njim sam opisao sve što se dešava oko nas. U knjizi je izbor aforizama nastalih u poslednjih 10 godina, od kada je izašla tadašnja knjiga iz 2007. godine „Siminom ulicom“. Za „Rijaliti šou“ imao sam poveliki izbor aforizama i razmišljajući kako da dođem do reprezentativnih uzoraka za moju knjigu, setio sam se Fejsbuka. U januaru prošle godine na mom FB profilu sam objavio da pozivam moje FB prijatelje da napravim izbor aforizama za knjigu. Narednih šest meseci sam svaki dan objavljivao tri do pet aforizama. Oni koji su se uključili u akciju lajkovali su aforizme i na kraju akcije sam odabrao 600 aforizama, koji su dobili najviše lajkova, stavio u novu knjigu. Na kraju knjige sam stavio i imena 200 ljudi koji su bili najpostojaniji u obeležavanju. To je prva knjiga koju su izabrali Fejsbuk prijatelji.

UN: Kako je nastala zbirka pripovetki „Klinička slika 100/100?
– Na kraju godine pojavila se knjiga „Klinička slika 100/100“. To su izabrane priče i aforizmi. Svaku tu izabranu priču prati karikatura. Te moje priče sa karikaturama izlaze u kolumni lista „Danas“ svake srede u poslednje tri godine. Nažalost, moj divni prijatelj i saradnik, karikaturista Nikola Otaš preminuo je pre godinu i po dana. Bio je izuzetno vredan čovek i ostavio mi je karikature koje je radio, tako da sam nastavio našu zajedničku kolumnu „Klinička slika“. Na godišnjicu njegove smrti imao sam potrebu da napravim tu memorijalnu knjigu, sećanje na njega, i u toj knjizi se nalazi sto mojih priča i 100 njegovih karikatura iz „Danasa“.

UN: Kada se 2016. godine pojavilo prvo izdanje zbirke pesama „Ožiljak“ , bilo je iznenađenje da jedan aforističar piše pesme, naročito zbog toga, što je o tom pisanju retko ko i znao. Evo, sada i drugo izdanje. Kako si se odlučio da pišeš pesme?
– Između objavljivanja prethodne dve knjige, dogodilo se da se pojavi i drugo izdanje moje prve knjige pesama „Ožiljak“. Pre dve godine sam objavio zbirku pesama „Ožiljak“, koja se pokazala jako interesantna publici i prvi tiraž je brzo otišao, a vidim da je veliko interesovanje i za drugo izdanje. Već 30 godina pišem aforizme i knjige sa njima, ali za ovu zbirku pesama je duplo veće interesovanje. To je čista lirika, to su ljubavne pesme i kombinovane životne pesme. Ne pamtim da sam imao tako neko interesovanje kao za te pesme. Muško, žensko, mlado, staro, svi to hoće. I, evo, ponovo nemam tu knjigu. Slutim da će morati da se štampa i treće izdanje te knjige. Pesme su nastale slučajno. Nisam nikada smatrao da sam neki pesnik. Dok sam pre dvadeset godina u tim svim mojim sveskama, u kojima sam nekada pisao sa prednje strane aforizme i priče, sa zadnje strane sam pripisivao poneku pesmu, koja mi je nailazila. Te pesme nikom nisam čitao, ni pokazivao, niti sam kad kucao ili štampao. To je bila neka moja stvar. Neka moja emocija naiđe i ja je zabeležim. Jednostavno, nisam na njih obraćao pažnju. I pre neku godinu dopisivao sam se sa mojom kumom i hteo sam nešto da joj kažem i opišem, pošto je ona imala neki problem. Umesto da joj napišem odgovor na to njeno pismo, odjednom mi se otvorila da joj pošaljem odgovor u obliku pesme. Rekla mi je, a ona nije laka na reakcijama, da sam je rasplakao. Odjednom mi je lakše bilo da se izrazim pesmom, nego da pišem nešto i počeo sam da se izražavam pesmama. I tu izbacim jednu seriju pesama, jer su mi krenule. Svakog dana šest meseci sam pisao pesme. Napisao sam jednu turu i pošaljem ih jednoj mojoj drugarici, profesorki književnosti, i ona mi kaže da je to dobro. I počnem da tražim svoje stare sveske na tavanu i izvlačim pesme iz njih. Skupilo se jedan broj i sa ovim novim sve otkucam i pošaljem toj profesorki. Ona mi je rekla da je to knjiga. Uredniku „Arte“, Miću Jakšiću, su se odmah dopale i odštampa 2016. godine. Nastupila je jagma za tom knjigom, pa eto morala je da se doštampa. Sada pomalo pišem pesme, jer mi je to izražavanje za emocije, koje ne mogu da izrazim preko proze i aforizama. Pesma je izražajno sredstvo za emocije.

UN: Recite nam nešto o Vašem školovanju u Užicu?
– Prva četiri razreda sam išao u „Dušan Jerković“, a ostala četiri u „Nada Matić“. Onda sam se, po starom načinu obrazovanja, usmereno, upisao u srednju školu, pa je moje odeljenje pripalo Pedagoškoj akademiji, a posle dve godine, kada se odlučivalo kojim ćemo smerom krenuti, upisao sam zdravstveni smer i dva odeljenja su bili u Užičkoj gimnaziji. Iz nekog razloga Gimnazija ne priznaje taj period usmerenog i mi smo izbačeni iz istorijata Gimnazije, mada nas priznaje Medicinska škola. Dakle mi smo išli u zgradu Gimnazije, a forma Gimnazije nije postojala u to vreme, tako da je to ostao jedan specifičan fenomen.
– To usmeravanje je bilo prilično romantična ideja, jer se ranije kretalo sa usmeravanjem dece i samo sa tog smera mogao se upisati srodan fakultet, u mom slučaju samo medicinski. To je bio cilj tog tipa školovanja, da bi lakše nastavili ili oni koji neće da nastave mogu da se zaposle. Posle dve godine dobio sam zvanje medicinskog tehničara, a oni ostali imali su direktnu prohodnost na fakultet. Međutim, prva generacija koja je otišla na Medicinski fakultet bila je najgora generacija na fakultetu i hitno se tražilo da se uvede prijemni, jer se ispostavilo da pojma niko ništa nije imao. Onda je naredna generacija, u kojoj sam bio i ja, morala da polaže prijemni ispit, ali se bodovalo pola uspeha iz usmerenog, a pola prijemni.
– Inače, moje školovanje u zgradi Gimnazije bilo je jako zabavno. Nismo nešto naročito učili to usmereno, jer su pola predmeta predavali lekari. To su ljudi koji su radili svoj posao u bolnicama i drugim institucijama, i oni često nisu imali vremena da dolaze u školu, pa smo gubili časove. Imali smo tri do četiri časa dnevno. Nama je bilo zabavno, jer je bilo potpuno opušteno i relaksirano. Imali smo jednom sedmično praksu u bolnici, gde smo delili hranu pacijentima, davali injekcije, radili infuziju i negu bolesnika, sve što rade medicinske sestre i taj deo mi je bio veoma koristan za kasniji život.

UN: Šta je dalje bilo?
– Zakačio sam te romantično-optimistične ideje i zato sam odmah morao u vojsku. I onda smo mi ljuti klinci otišli u vojsku, osim onih koji su bili na fakultetu. Imao sam sreće i pomoglo mi je što sam bio medicinski tehničar, pa sam uspeo da se dokopam sanitetske službe u Novom Sadu. Posle tri meseca obuke prebacili su me na Banjicu u Beograd. Tu sam vodio kartoteke i bio pravi medicinski tehničar. U vojsci sam bio godinu dana, imao sam to neko skraćenje jer sam hteo da upišem fakultet. Odem u Novi Sad, ali sam u to vreme svirao u nekoj grupi i nisam se baš mnogo bavio učenjem. Gledao sam gde bih mogao da položim neki prijemni i učinilo mi se da je Novi Sad (a i stric mi je tu živeo), bio pogodan, jer je baš tada bio štrajk i srednjoškolaca i roditelja zato što je uveden taj prijemni. Oni iz nekog nepoznatog razloga nisu imali uopšte te neke predmete koji su bili na prijemom za medicinu. Pošto sam ja imao te predmete, pomislio sam da je to ekipa od koje ja nešto više znam, a i sada štrajkuju i sigurno ne uče. I tako se nađem u Novom Sadu, položim prijemni i to budem u gornjem delu liste, a moji mnogi prijatelji su otpali u Beogradu, pa su završili u Bosni, jer je Bosna u to vreme primala te manje uspešne brucoše. Novi Sad je fantastično mesto za život i kada bi neko pitao gde bi voleo da živim, verovatno bih izabrao taj grad. Tu sam bio dve godine i obuzme me neka čudna pojava, iako je bilo sve super. Nikome nije bilo jasno zašto hoću u Beograd. I tako završim u Beogradu Medicinski fakultet posle pet godina. Fakultet je trajao 4 godine i jedna godina staža, koju sam završio u užičkoj bolnici.

UN: Pomenuli ste neku grupu. Koja je to grupa bila i recite nam nešto više o tom periodu vašeg života?
– Grupa se zvala „Prva pomoć“ i činili smo mi je učenici iz Medicinske smera, Goran Bajić Baja – svirao gitaru (danas je psihijatar, moj kolega), bubnjeve je svirao Miroslav Selaković (dr fizijatar), basista je bio dr Boško Ristanović (danas ginekolog), pevao nam je Goran Šmakić (glumac) i dve Tanje smo imali, kao prateće vokale. Učestvovali smo na tadašnjim rok izlozima. Imali smo neku drugu vrstu muzike, a zli jezici su nas zvali „užički Novi fosili“. To je bila pop muzika, koja naginje ka roku. Šta god ko mislio o našoj grupi, mi smo dva puta bili na tom rok izlogu i oba puta pobedili. Pobedili smo, jer smo mi jedini znali da sviramo. U to vreme ti pankeri i ostali uopšte nisu znali da sviraju. Oni su voleli da sviraju, ali nisu znali. Sticajem okolnosti, privatno sam išao kod jednog divnog čoveka, Dragoša Karponea i učio gitaru. Tadašnja muzička škola imala je samo odsek harmonika. To su bile osamdesete. Taj Dragoš je bio naš kumić, on je bio saksofonista, ali i multiinstrumentalista, pa je između ostalih instrumenata svirao i gitaru. Imao je nas nekoliko đaka, koji su učili gitaru i to klasičnu gitaru, note. To znanje sam preneo mom najboljem drugu Baji, a on, kao izuzetno talentovani muzičar sluhista. svirao je solo gitaru. Zato smo mi jedini znali da sviramo i zato smo pobeđivali i to sa našim autorskim pesmama. Ja sam čak napisao tekst za pesmu „Što bi bilo lepo“ i dobili smo nagradu za tekst. To je bio moj prvi tekst koji sam napisao i uglazbili je. Onda sam počeo da pišem kao svi klinci, a i dosta sam čitao pesme, jer ljudi sa kojima sam se družio dosta su čitali.

UN: Kako je došlo do pisanja aforizama?
– U to vreme kada sam se bavio muzikom i upisao fakultet, pažnju mi je privukla rubrka u „Večernjim novostima“ pod imenom „Trn“, koja i danas postoji i piše je moj kolega i prijatelj Bojan Ljubenović. Tada je Jovan Hadži Kostić pisao i to su bili poluaforizmi, kratki komentari. Redovno sam ih čitao i meni se to svidelo. Probao sam i ja da ih pišem i počelo je da me nešto vuče više ka aforizmu. Tada nije bilo dosta tih knjiga, a aktuelni su bili Vlada Bulatović, Brana Crnčević i Duško Radović. Sticajem okolnosti, kada sam bio u Novom Sadu kao student, izlazio je list „Glas omladine“. Imali su satiričnu rubriku sa aforizmima i pričama, i prvi put sam poslao na parčetu lista od sveske, rukom pisani, nekoliko aforizama. Izašao mi je odmah jedan aforizam, pa drugi, koji je proglašen aforizmom nedelje. Shvatim da sam taj tip i navalim da pišem aforizme. To je bila prva godina studija, imao sa 21 godinu. Da tada nisu objavili te aforizme, verovatno bih sada samo onako nešto piskarao. Mene je uvek zanimao taj društveni angažman, kritika društva. Prvi aforizam, koji je proglašen za aforizam nedelje, a posle kao aforizam i godine, glasio je: „Gladni u Etiopiji spremaju dobrotvorni koncert za nezaposlene u Jugoslaviji“. Nezaposlenost je bila i tada problem stare Jugoslavije i večito se provlači. Zato bi taj aforizam mogao biti i sutra objavljen, pošto se kod nas iz te oblasti i na temu uopšte ništa ne menja. Bio sam prisutan skoro u svakom broju. Sticajem raznih okolnosti moja dobra drugarica u Beograda na Filološkom fakultetu, rekla mi je da na njihovom fakultetu ima neki časopis „Znak“, koji je raspisao konkurs za satiričnu priču. Nagovorila me je da pošaljem neku priču, iako do tada nisam nikada pisao priče. Napisao sam priču i konkurisao. Ta moja priča je pobedila. To je bila moja prva priča koju sam ikad napisao i nagradu za nju sam dobio u SKC-u. To je bila velika svečanost, tu su bili razni ljudi i tu sam upoznao legende Jova i Vuka Gligorijevića, a i upoznam Aca Baljka, takođe legendu aforistike. Ja onako mlad, student, predstavljam mu se, a on mi kaže da zna mene, da je čitao moje aforizme i da me je uvrstio u njegovu antologiju aforizama. Meni, koji sam imao 22 godine, to je mnogo značilo, bio sam na sedmom nebu. E, onda navalim da pišem priče i aforizme. Zato mi se javio taj poriv da pređem u Beograd, jer sam smatrao da, ako sam počeo to da pišem, moram da budem u prestonici. Imao sam neke napisane priče, a među studentima i šire najjači je bio beogradski list „Student“. On je imao satirični stranu i bio je jako popularan i čitan, imao je veliki tiraž i tu su objavljivali najkritičniji mladi umovi. Stvarno, tadašnji „Student“ je bio legendarni list. I opet sam imao neke sretne okolnosti. Moje sestre Branka i Danka stanovale su u Beogradu i odem da ih obiđem. Kod njih je bila njihova drugarica, urednica u „Studentu“. Kažem da joj imam neke pričice, a ona mi je rekla da ih ostavim, da će ih odneti u redakciju i da će ih dati urednici satire Tanji Garotić. Nije prošlo mnogo, zove me sestra i kaže mi da se ta Tanja oduševila i da je odmah ubacila jednu priču. Od tada sam skoro u svakom broju „Studenta“ prvo objavljivao priče, a zatim i aforizme, da bih doživeo da na formatu kao sadašnja „Politika“, cela zadnja strana satire, na čijem je vrhu pisalo Slobodan Simić, sve budu moje priče i aforizmi. Tanja me je baš uvažavala. I onda je Milenko Mihailović, na Dan mladosti, koji se slavio kao Titov rođendan i posle njegove smrti, jedno četiri do pet godine nakon smrti tog doživotnog predsednika, na naslovnoj strani napisao „Noć vampira“ preko celog formata, kao i vampirske zube. On je na taj način Dan mladosti nazvao noć vampira. Odmah je zasedao komitet i došlo je do hitne smene cele redakcije. Čak su i zadnju stranu, na kojoj sam bio i ja, opisali kao negativnu tendenciju. Za divno čudo, ostali su jedan urednik, koji ih je izdao, i moja urednica satire. Kada je prošla bura, došao je novi urednik Šime Čičković. Njemu se svidelo to što pišem. Malo paradoksalno, ali on meni je dao dve strane. Dobio sam rubriku koju sam nazvao „Arhangel Mihalo ponovo leti“, po mojoj slavi Sveti arhanđel Mihailo, koji je meni bio simbol borbe za pravdu. Tu sam pisao afo komentare. Došle su opet neke promene i opet sam opstao. Tu sam se nekako ispekao u tom tempu pisanju, što je naročito bitno. Retko ko je komentarisao, a kada je bilo komentara, oni su glasili: „Nema te u ovom broju“, a ne komentarišu to što sam pisao.

UN: Vaše prve knjige i nagrada Radoje Domanović?
– Negde 1992. godine objavio sam prvu knjigu aforizama „Najcrnje je crveno“. U toj knjizi aforizmi nisu bili slatki u to vreme. Bilo je tvrdo vreme i nije se imalo mnogo otpora prema toj politici. I onda ko bi mogao to da objavi? Ponudio se Svetislav Basara, zvani Lale Bas, koji je tada bio urednik užičkog časopisa „Međaj“ za književnost i imao je izdavačku delatnost. Zagrizao je Lale da stane kao urednik iza te knjige. Promocija je bila u velikoj sali opštine i bila je prilično posećena, a atmosfera je bila onako malo subverzivna. Čak je i Bas pričao malo o knjizi. Tako je krenulo. U međuvremenu su se i priče skupile. Napravio sam selekciju, a u suštini, nikada u knjizi nisam objavljivao ono što je već objavljeno. Trudio sam se da u knjigu uđe ono što je za knjigu, što ima malo ozbiljniju i trajniju vrednost. I moju prvu knjigu priča „Priče bez pouke“ objavio sam 1995. godine. U toj knjizi su priče koje su nastale i 1985. godine. Toliko je to bilo interesantno ljudima koji se time bave, da sam dobio u rukopisu Domanovićevu nagradu. I posle sam objavljivao u svim mogućim listovima i časopisima, dugo sam objavljivao u NIN-u. Objavljivali su me i u celom regionu, a i prevodili su moje knjige. Oko sto priča godišnje se objavio kojekuda. To je neka produkcija, koja je stalna već preko tridesetak godina.

UN: Recite nam nešto više o legendarnom Živoradu Džonu Selakoviću i o listu „Minut do 12“?
– U Užicu je bio list „Minut do 12“, koji je bio preteča Užičke nedelje. Sadašnji direktor Užičke nedelje tada je bio urednik tog lista. Mlad, razbarušen, pun energije Toni Stanković imao je dobre ideje i bio je motor cele akcije. Prvo smo pravili tzv. fanzin, nešto poput biltena štampanog na nekoj mašini, još primitivnijoj od kopir aparata. To smo pravili Toni, Mila Filipović, Miroslav Rus i ja. Tako je taj izlazio jedno vreme, dok Toni nije uspeo da dobije da se štampa novina. Izlazili smo kao omladinska novina. Imali smo prodatih 3.000 primeraka i svi su čitali, i staro, i mlado. Mi smo bili, čini mi se, prva praktično privatna novina u Srbiji, koja je imala plaćene oglase, reklame. I posle nekog vremena padne nam na pamet da izmislimo lik Živorada Džona Selakovića. To je bio naš čovek, koji živi u Americi, i koji hoće da dođe u Srbiji da formira sveameričku stranku u Jugoslaviji sa vrlo jednostavnim programom – da mi postanemo ravnopravna savezna država u Americi, odnosno da mi postanemo američka država. Mi smo se samo zezali. Pisali smo da će na trg doći Tina Tarner i Bob Dilan, da će napraviti najveći hamburger na svetu od 16 m, da će biti zečice iz Plejboja na osnivačkoj skupštini. Izmišljali smo taj intervju i u njega stavljali kome je šta padalo na pamet. Čak smo i napravili pristupnice za tu stranku i objavili. Pošto smo do tada bila ozbiljna novina i nismo imali izmišljeni intervju, niti smo nagovestili da je to izmišljeni intervju, prime su skoro svi. Ali najveći haos su napravili dopisnici beogradskih novina, jer su nas videli kao neke ambiciozne novinare. Oni su mislili da smo mi zaista otkrili tog Džona Selakovića i da on stvarno postoji. Onda su tu vest poslali svojim redakcijama u Beograd, a neki su čak objavili da su i sami napravili intervju sa Džonom Selakovićem. Tu vest su objavili skoro svi tadašnji jugoslovenski mediji, komplet sve novine, a neke čak i na naslovnoj strani. I, nastao je haos! Počela je da nam stižu gomile pristupnica i nekog naroda se raspitivao kako da se učlani u stranku, a mi se samo zezali i hteli da napravimo neku lokalnu šalu. Od svega toga nastala je jugoslovenska frka. Čak su došli novinari iz svih jugoslovenskih redakcija da traže tog Džona Selakovića, išli u Kremna, pošto smo mi napisali da je iz Kremana, a tamo ima dosta Selakovića, pa ne mogu da ga nađu i na kraju su tražili objašnjenje. I onda pokojni Rade Jovanović, koji je bio predsednik tog našeg Upravnog odbora, ne zna kuda će i šta će, morao je da napravi konferenciju za novinare, a Toni Stanković, glavni i odgovorni urednik, kaže da smo se mi Užičani malo šalili. Tada su svi ti novinari eksplodirali. Po novinama su pisali da će da nas tuže, da treba da nas hapse, da su nas već uhapsili… Moram da kažem da je Toni tada bio korektan i rekao je da će svu odgovornost on preuzeti i da mene neće pominjati („student nije zapalio žito“). Na kraju ništa nije bilo, jer su njihovi dopisnici to poslali, a nisu proverili informaciju. Jedino su oni bili kažnjeni, neki suspendovani na šest meseci, neki novčano i slično. To je tako bila jedna bombastična vest da je spiker u Drugom dnevniku obavestio javnost da Džon Selaković ne postoji i da su ga izmislili omladinci iz Užica. I sada mislim da je to bila najveća šala svih vremena koja je potekla od Užičana.

UN: Bili ste dobar prijatelj sa Radom Jovanovićem, našim jednim od najpoznatijih aforističara. Podelite deo sećanja na njega sa nama.
– Rade Jovanović je po mnogo čemu jedan od najdražih ljudi koje sam poznavao. On je objedinjavao mnoge stvari. Bio je izuzetno prijatan i dobar čovek, ali je imao vanserijski talenat za humor. To je najtalentovaniji aforističar svih vremena. Njegov humor, njegov način mišljenja, njegovo pisanje, njegovi aforizmi, njegovi obrti, to je nešto što je najoriginalnije, najduhovitije što može da se napravi na srpskom jeziku. Imao je veliku reprodukciju, mnogo je pisao i odlično je pisao, i bio je u apsolutnom vrhu srpske aforistike. Dokaz koliko je značajan autor govori i to da je Beogradski aforističarski klub najznačajnijoj nagradi za najbolju knjiga aforizama u toku godine dao ime „Rade Jovanović“.

UN: Da li kao aforističaru u ovoj našoj zemlji uvek ima tema?
– Priroda satire je da na neki način kritikuje društvene deformacije, politiku, mentalitet, anomalije u kolektivnoj zajednici, pojave koje su na neki način poremećene i koje bi trebalo da se poprave. Prosto se kritikuju stvari u nekoj zajednici da bi se malo bolje osvetlile i skrenula pažnja na njih, da bi se nekako promenile. To je uloga satire i u književnosti i novinarstvu. Tu postoji ta matrica, koja je uvek aktuelna, a glasi kao jedan aforizam: Ko o čemu, Domanović o našim sadašnjim problemima. Znači, Domanović ono šta je napisao pre sto godina, izgleda kao da se dešava sada. E sada, isto mogu reći da nezamislivo mnogo priča koje sam napisao pre 30 godina, mogu da objavim sada i da izgledaju kao da su sada pisane. To je zato što se ponavlja ceo set anomalija koje smo imali u Miloševićevo doba, pa čak i pre. Nastavlja se taj model, ne menja se ništa i pošto se ništa ne menja ta satirična reakcija, na neku novu pojavu koja je ista, može isto da se objavi. I meni se to zaista dešava. Kada krenem nešto da pišem, zastanem i pomislim, zar ovo već nisam pisao?! I onda nađem od pre 20 godina sličnu priču koju hoću sada da napišem. Znači, dosta stvari se ne menja. Ipak, u tom nemenjanju, uvek se desi i neka nova pojava. E, ta reakcija na to novo, je neka vrsta mog pražnjenja, da tu moju kritičnu misao kanališem u obliku ovoga što pišem, pa mi bude nekako lakše, jer sam rekao nešto što mislim, a na drugima je da prihvate ili ne. Na kraju, satira nije politika. Ako nekoga kritikujem, to ne znači da sam za nekog drugog. Nisam ja satiričar opozicije, ja sam satiričar koji kritikuje i vlast i opoziciju, i kritikujem šta mislim da treba da se kritikuje. Mi svi kritikujemo i vlast i opoziciju, sve ono što je poremećeno. Mi imamo problem sa reakcijom tipa: vi ste protiv ove politike. Ne, nismo mi protiv nekog, niti smo za nekog. Tu smo da uočimo nešto i da se malo našalimo na tu temu. To je društvena uloga satire.

UN: Da li ste nekada imali problema zbog vaših aforizama i priča?
– Mi smo neobična zemlja. Svašta sam pisao. U to vreme dok sam pisao u „Studentu“ u staroj Jugoslaviji, jednom prilikom sam došao u Užice i onda me je moj legendarni teča Doca Antonijević (čovek koji je prvi u Užicu otvorio kafić), zovnuo da mi nešto važno kaže. Odvezao me negde van grada i rekao mi u poverenju: „Bobo, stigao je dosije o tebi iz Beograda u Užice. To mi je rekao jedan važan čovek iz policije“. Ja kao klinac kažem mu: „Super!“. Meni se to svidelo, kako je neko obratio pažnju na mene i ja sam to shvatio kao kompliment. Jugoslavija je bila ozbiljna zemlja i pratili su te mlade buntovnike kao što sam bio ja. Bio sam ponosan. Na svu sreću, nismo išli ka represivnom sistemu, nego smo išli u neku Miloševićevsku fazu. Nisam imao problem što sam tada pisao, nego što sam u jednom momentu u Užicu učestvovao u pravljenju jednog opoziconog lista koji se zvao „Užičke novine“. To je bilo 1991. i 1992. godine i to su bile novine udružene opozicije. Tada sam iskoračio iz te moje satire u neki drugi angažman i smatrao sam da svi moramo da pređemo na jednu stranu i da to čudo od režima suzbijemo. Pisao sam za te novine kao novinar i opleo sam tadašnjeg predsednika opštine navodeći mu puno ime i prezime. Zbog tog pisanja, taj predsednik je bio toliko ljut da je išao u bolnicu i tražio da me otpuste sa posla, jer što bi plaćali takvog neprijatelja. Ja sam tada trebao da dobijem specijalizaciju, ali na sreću moje starije kolege su ga smirile i ja sam opstao. A boga mi, taj neprijatelj, ta udružena opozicija, pobedila je i moj prijatelj Miša Nikitović je bio predsednik opštine. Nakon toga odmah sam se povukao iz novinarstva.

UN: A vaš politički angažman?
– Smatrao sam da treba da pomognem toj udruženoj opoziciji. Bio sam izabran i za odbornika, s tim što sam bio vanstranački odbornik u tom sazivu. Bio sam i kandidat za republičkog poslanika. Međutim, za to kratko vreme sam video kako izgleda priroda politike i međuljudski odnosi. Ništa mi se to nije svidelo, ali mi je kasnije koristilo za neko pisanje i razmišljanje. Video sam kakvi su ljudi koji su u politici, šta oni hoće. Smatrao sam da je dovoljno što sam dao doprinos da ta neka opcija pobedi i onda sam se povukao i nastavio svoje pisanje, koje nisam nikada ni prekidao. Naravno, nastavio sam da kritikujem i te nove koji su došli, na njihovo čuđenje. Na kraju, to je posao satiričara.
UN: Predsednik ste Beogradskog aforističarskog kruga. Recite nam nešto više o radu tog udruženja aforističara.
– Beogradski aforističarski krug je udruženje aforističara regiona. Imamo samo 30 aforističara iz Beograda i okoline, a imamo oko 100 članova. Postojao je kao neformalno udruženje i to je bio kao pojam aforističara koji pišu na taj oštriji način. Onda je formirano kao udruženje građana i dve poslednje godine sam predsednik. Član se postaje na predlog člana udruženja. Mogu samo kolege da predlože nekog i skupština ga prima. Imamo članove iz celog regiona i uglavnom su to najbolji aforističari iz Srbije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i imamo jednog Slovenca. Godišnje dodeljujemo nagradu za najbolju knjigu aforizama „Rade Jovanović“. Imamo tri manifestacije. Jedna će biti uskoro, 30. maja u Studentskom kulturnom centru „Festival satirične priče“, osmi po redu. Tu se autori okupljaju i pravi se godišnji pregled satiričnog rada. Žiri dodeljuje nagradu za najbolju satiričnu priču. Druga manifestacija je „Satira fest“, koji se održava u oktobru, kada se na naš konkurs slije po 200 autora iz celog regiona i mi izaberemo 30 njih. Naša baza je Kolarac i za vreme tog festa mala sala bude prepuna. Treća manifestacija je „Novogodišnji satirikon“ gde naši članovi učestvuju sa satirično-humorističkim nastupom i ta manifestacija traje veoma dugo godina.

UN: Na kraju nam recite šta radite, kad ne pišete aforizme i priče?
– Ja sam završio specijalizaciju psihijatrije, a potom subspecijalizaciju sudsku psihijatriju. Imam i zvanje primarijusa, koje se dobija posle određenog broja naučnih radova. To je maksimum u ovoj struci. Jedino u životu mi je žao što u toj nekoj svojoj karijeri, zbog tih mojih različitih aktivnosti, pisanjem i novinama, nisam stigao da se bavim nastavnom aktivnosti. Žao mi je što nisam stigao da budem profesor na fakultetu.
– Radim na Institutu za mentalno zdravlje i šef sam kabineta za sudsku psihijatriju. Šest godina sam na tom poslu. To je služba koja se bavi veštačenjima izvršilaca krivičnih dela, njihovo psihičko stanje u momentu izvršenja krivičnog dela, dosta radimo procenu roditeljske podobnosti i druge razne stvari po nalogu suda. Radim i opštu psihijatriju u ambulanti.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.