Miroslav Martić rođen je 1951. godine u Užicu gde je završio osnovnu i srednju školu učenika u privredi. Fakultet političkih nauka, odsek sociologija, završio je u u Sarajevu. Radio je u Valjaonici bakra i u Valjaonici aluminijuma, a jedno vreme i u užičkoj Gimnaziji kao profesor sociologije. Od 1996. do 2000. godine bio je potpredsednik Skupštine opštine (SO) Užice, a njen predsednik od 2000. do 2006. godine. Poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srbije (NS RS) bio je od 2000. do 2012. godine iz koje je otišao u penziju. Držao je tri godine knjižaru sa suprugom. Sada je član Glavnog odbora Demokratske stranke. Aktivan je u užičkom odboru DS-a kao penzioner i član je Gradskog odbora DS u Užicu. Oženjen je i ima sina i kćerku.
Bili ste na Osnivačkoj Skupštini užičkog odbora DS-a, koja je osnovana 25. marta 1990. godine. Zašto ste izabrali baš DS?
– Zašto sam izabrao DS? Demokratska stranka je tada bila jedina stranka u osnivanju koja je zagovarala uvođenje višepartijskog sistema i čiji mi je program, kao čoveku, najviše odgovarao. To je osnovni razlog zašto sam izabrao DS, a drugi, veoma važan razlog je što je moj veliki prijatelj Slobodan Gavrilović bio jedan od osnivača DS-a, ne samo u Užicu već i DS-a na nivou Srbije. Takođe i jedan deo mojih prijatelja i poznanika se vezao i za DS i ljude koji su osnivali DS, tako da je to drugi osnovni razlog zbog čega sam se odlučio za DS. Jedan deo mojih prijatelja sa posla i iz privatnog života se opredelio da se učlani u DS i zalaže za program koji je DS tada zagovarala.
Od 1992. do 1996. godine bili ste predsednik užičkog odbora DS-a. Kako je bilo Vama i ostalim članovima raditi za vreme vladavine Slobodana Miloševića?
– Izuzetno teško, iz više razloga. Jedan od glavnih razloga je što je režim Slobodana Miloševića bio jedan nedemokratski režim, netolerantan prema političkim neistomišljenicima ili protivnicima, što je sistem koji nije bio naklonjen višepartijskom sistemu ili postojanju više partija. Bio je to režim bračnog para koji se nije libio da potegne i silom ako su u pitanju politički protivnici. U takoj situaciji je bilo jako teško voditi OO DS-a, tada opozicione stranke, učestvovati na izborima, voditi izbornu kampanju. Mediji su bili pod priličnom kontrolom tog bračnog para, odnosno vladajuće stranke, tako da je to sve zajedno bilo prilično nedemokratski. U takvim okolnostima ja sam bio u tri mandata predsednik OO DS UE. Da ne pričam o tome što se smo se mi pojavili kao jedina alternativa. Organizovani protesti bili su prvi put 1991, drugi 1996, a treći 2000. godine, gde smo danima šetali. Toga se ti dobro sećaš. Protestvovali smo i protiv izbornih krađa na lokalnim izborima 1996. godine, kao i 2000. na državnom nivou. Sve to je bilo jako teško i komplikovano organizovati, i što je najgore, što su ljudi, koji su učestvovali u svemu tome, od strane tada vladajućih stranaka i političkog vrha ove zemlje, doživljavani kao neprijatelji zemlje, kao lični neprijatelji, a svega toga, jasno, nije bilo. Mi smo samo želeli da se izborimo da se priznaju rezultati tih izbora, i drugo da stvorimo demokratsku Srbiju u kojoj će izbori biti potpuno regularni, odvijati se na regularan način i rezultati izbora biti poznati 24 sata nakon njihovog završetka.
Tokom prve polovine 90-ih godina 20-og veka bio je rat imeđu Srba i Hravata, kao i između Srba i Bosanaca. Da li je vlast imala neku prećutnu podršku opozicije po tim pitanjima?
– Ne bih mogao reći. Opozicija nije mogla bitno da utiče na sva ta politička zbivanja. Mislim da smo mi kao DS se zalagali da se na neki način ti ratovi izbegnu, da se razlozi, koji su pre svega, doveli do tih ratova, na neki način, prevaziđu i da se problemi probaju rešiti, pre svega, razgovorima sa predstavnicima republika stare Jugoslavije, sa kojima smo bili u sukobu. Smatrali smo da treba razgovarati, ako treba, i nekoliko godina, da bi se izbeglo ono što se, na žalost, nije izbeglo, odnosno da dođe do sukoba na prostoru Jugoslavije i do rata koji je odneo veliki broj života i gde su pretrpljeni velika materijalna šteta i razaranja. Bilo je i tada teško biti baš pametan i mudar, ali je stav naše stranke bio da to treba izbeći po svaku cenu.
Koalicija „Zajedno“ obezbedila je većinu na izborima održanim 1996. godine. Tada su bili veliki protesti i na kraju je ta koalicija preuzela vlast u Užicu. Ispričajte mi nešto o tome i kakva je bila saradnja sa novoizabranim gradonačelnikom Milanom Nikitovićem i Vašim kolegom Đorđem Mijuškovićem, koji ste bili potpredsednici SO?
– Bila je izuzetno korektna saradnja. Mi smo jedan od 13 gradova u Srbiji u kojima je lokalne izbore dobila KZ. Lokalni izbori su dobijeni u svim većim gradovima u Srbiji. Rezultati izbora nisu bili priznati. Tada je opozicija krenula u svakodnevne proteste i okupljanja i nismo odustali dok se jednim posebnim zakonom „Leks specijalisom“ nisu priznali rezultati lokalnih izbora, između ostalih gradova i u Užicu.
Demonstrante iz Užica 5. oktobra 2000. godine predvodili ste Vi i Goran Svilanović, koji je tada bio predsednik, danas ugašenog Građanskog saveza Srbije. Možete li da mi kažete nešto o tome?
– Uoči 5. oktobra u Užicu je vladao jako veliki naboj i veliko nezadovoljstvo naroda, zato što su rezultati izbora ponovo dovedeni u pitanje. Vlast nije priznala rezultate izbora i onda smo mi krenuli u proteste. Ono što je za mene bilo upečatljivo je da je veliki broj građana učestvovao u tim protestima i šetnjama. One su, kao i za lokalne izbore 1997. godine, bile svakodnevne. Veliki broj se skupljao ispred zgrade SO i ono što je najkarakterističnije, u Užicu je pokazana velika solidarnost sa ljudima koji su vodili ove proteste i demonstracije. Veliki broj privatnih preduzetnika i objekata koji su se bavili trgovinom u Užicu je prestao da radi 10-ak dana pred 5. oktobar. Bila je jedna zdušna podrška nastojanju da se izborni rezultati priznaju i da se konačno režim Slobodana Miloševića skine sa političke scene. U tome su u prvom redu učestvovali DS i SPO, ali i sve ostale stranke koje su važile za opozicione. Ono što je najvažnije je da je veliki broj građana koji nije bio vezan ni za jednu stranku, da ne pričam da nisu bili članovi ni jedne od stranaka, učestvovali u svim tim protestima. Mislim da je doprinos Užičana promenama odigranim 5. oktobra bio veliki, i da on nije kasnije politički revalorizovan. Doprinos Užičana bio je odmah iza Čačana. Mi smo ovde iz Užica, sa Glavne ulice, oko 5.30 ujutro pošli sa preko 30 autobusa, kao i velikim brojem automobila u Beograd. Nekoliko dana pred polazak u Beograd, kada se već znalo da će biti veliki protest 5. oktobra u Beogradu, žene su donosile hranu i piće, muškarci gorivo i pomagali su oko težih paketa sa hranom. Prvu blokadu u Srbiji imali smo mi u tunelu u kod Lučana. Sačekao nas je tunel pun peska i oko 50 policajaca. Glavni od njih je rekao „ako možete, vi prođite“. Tada smo bagerom, koga smo povezli sa nama, raščistili prepreku od peska i zemlje u tunelu. Za vrlo kratko vreme i Srbija i svet su saznali za to. Sledeća barikada bila nam je u Lipovačkim šumama, ali i to smo rešili bez problema. Veliki doprinos tada dali su Nada Novaković, Toni Stanković, Đorđe Jovičić, Rade Ratković, Milomir Miško Sredojević i mnogi drugi, kao i naši mladi članovi. Dodaću da Đorđe Jovičić nije išao u Beograd, nego je ostao u Užicu da komanduje ukoliko bi u našem gradu bilo nekih problema. Srećom, nije ih bilo.
Da li ste sada u kontaktu sa saborcima od 5. oktobra i kakav odnos sa njima imate? Velimirom Ilićem, Goranom Svilanovićem, nekadašnjim lokalnim funkcionerima, kao što su Radisav Pantović, stranačkim kolegama, kao što su Nada Novaković, već pomenuti Rade Ratković i ostali?
– Sa lokalnim funkcionerima ili predsednicima političkih stranaka se i sada srećem i viđam i sa nekima od njih sam veliki prijatelj bio i ostao, a sa funkcionerima na republičkom nivou se nisam skoro video i sretao.
Nakon petooktobarskih promena izabrani ste za gradonačelnika. Kakav je osećaj kada ste gradonačelnik i da li je teško u isto vreme biti i poslanik i gradonačelnik?
– To je, pre svega, osećaj velike časti i odgovornosti. Naravno da sam bio ponosan i zbog toga što je DS uspeo da se izbori da njen predstavnik postane gradonačelnik. U opštini sam zatekao veliki probleme koji su bili nasleđeni od 90-ih. Ono što je takođe bitno i što bih posebno istakao, to je da sam imao izuetno veliku pomoć i saradnju od predstavnika SPO-a, DSS-a u to vreme, i svih drugih ljudi koji su bili deo lokalne vlasti u tom vremenskom periodu. Nikakve promene, što se tiče zaposlenih, bez obzira na njihovu političku pripadnost, nije bilo. Ja nikada nisam ni razmišljao o tome da li je neko od njih bio priklonjen nekoj drugoj političkoj opciji ili vladajućem režimu. Za mene je najvažnije bilo da su to ljudi koji korektno i odgovorno obavljaju svoj posao. Čak, 1996. godine, kada smo zatekli šest-sedam ljudi, koji su bili zaposleni na određeno vreme, a znali smo da su bili primljeni po liniji SPS-a, ili kao ljudi koji su, možda, bili bliski SPS-u, ja sam predložio predsedniku Opštine Milanu Nikitoviću da ih sve primimo u stalni radni odnos, što je on i prihvatio. Nismo razmišljali o tome da li su oni pripadnici neke druge političke opcije i da li su primljeni po političkoj liniji, a imali smo informacije da je to bilo tako. Naravno, niko od nas nije tražio da se oni upišu u neku od naših stranaka.
Danas nije dozvoljeno da jedna ista osoba bude u isto vreme i gradonačelnik i poslanik, jer je to, po sadašnjem zakonu, sukob interesa. Šta Vi mislite o tome?
– Sa zakonske strane ne bih znao da se prema tome odredim. Ipak je to materija koja se tiče pravne regulative. Sa političke strane, s jedne strane to je dobro, zato što ste u kontaktu sa određenim ljudima koji su u Vladi Republike Srbije (VRS), pre svega ministrima i predstavnicima Vlade koji bitno učestvuju u preraspodeli finansijskih sredstava, a koja pripadaju opštinama i gradovima, i koji učestvuju bitno u izboru projekata koji će se realizovatiu na nivou Republike, a samim tim i na nivou gradova iz kojih dolaze poslanici, a sa druge strane, to je prilično teško kvalitetno obavljati na zadovoljstvo građana i političkih stranaka kojima pripadate.
Kako ste sarađivali sa kolegama poslanicima iz Užica koji su bili članovi drugih stranaka i partija?
– Prilično korektno. Mogu da kažem da je taj odnos bio dosta korektan i ako smo mogli da se borimo za neke projekte koji su vezani za Užice zajedničkim snagama, mi smo to i radili. Na primer, zajednički smo podneli inicijatvivu da se obezbede sredstva u budžetu za završetak radova na zgradi Istorijskog arhiva u Užicu, ali, na žalost, to nam tada nije prošlo. Da pomenem da su, pored mene tu inicijativu podržali Bogoljub Zečević, Branko Bešević, Predrag Mijailović – Lune, Nataša Mićić i drugi.
U Beogradu je 12. marta 2003. godine ubijen predsednik VRS i DS-a Zoran Đinđić. Kako ste to doživeli i šta bi bilo drugačuje u državi da je on danas tu?
– To sam izuzetno teško doživeo, kao što su teško doživeli i svi pravi članovi DS-a, kao što su teško doživeli svi građani Srbije koji su želeli promene i u pokojnom Zoranu videli nekoga ko je mogao da se izbori za te promene. Pokojni Zoran bio je veliki vizionar i radnik, čovek koji je brzo mislio i koji je izuzetno mnogo radio. Vrlo brzo umeo je da odvoji bitne od nebitnih stvari. Bio je vizionar koji je od Srbije hteo da stvori demokratsku zemlju, zemlju u kojoj će se dobro živeti, raditi i živeti, ali i zemlji u kojoj će politički protivnici biti uvažavani. Na žalost, njegovim ubistvom stvari se nisu odvijale kako su on i građani Srbije želeli i očekivali.
Kakva je saradnja bila između vas dvojice? Dok je on bio predsednik srpske vlade, a vi gradonačelnik Užica.
– Imali smo dosta korektnu saradnju. Dosta sam sa Zoranom sarađivao. Vrlo često sam išao i kod njega u zgradu Vlade pokušavajući da neke probleme na lokalnom nivou rešim sa njim i vladom. Između ostalog najpre dovođenja gasovoda do Užica, zatim smo rešavali neke probleme koji su bili vezani za funkcionisanje nekih velikih preduzeća i sistema u gradu, dogovarali smo se oko nekih porojekata kao što je projekat izgradnje regionalne deponije, da se uđe u realizaciju takvog projekta. Zoran je bio spreman da pomogne u meri u kojoj je mogao i u kojoj su mu dozvoljavala finansijska sredstva sa kojima je vlada raspolagala.
Zahvaljujući Ligi za Užice i njenom čelniku Draganu Vraniću 2006. godine opozvani ste sa mesta gradonačelnika. Da li je to moglo da se izbegne i kako sada gledate na to?
– To je nešto što je iza mene i ne bih se vraćao na to. Tada je bila pokrenuta jedna nečasna kampanja prema meni, najblaže rečeno, gde sam bio okarakterisan kao neko ko se bavio nekim nezakonitim poslovima i projektima koji nisu bili od interesa za Užice. Optuživali su me za Deponiju „Duboko“. Jedna od ključnih kampanja za moj opoziv je bio da je projekat deponije nešto što će u velikoj meri smetati životnoj sredini i što je finansijski neisplativo, a pokazalo se da nije tako. Zatim je bio problem način na koji je finansiran gasovod. Kasnije se videlo da je to sve bilo po zakonu i u redu. Osporavani su i još neki projekti da ih sada na nabrajam. Kasnije se pristupilo realizaciji tih projekata i vreme je pokazalo da ništa nezakonito u svim tim projektima, kada je u pitanju i procedura i finansiranje nije bilo. Ja sam svoj posao radio maksimalno odgovorno i pošteno i neki od tih projekata, za koje su u toj kampanji govorili da nisu od interesa za Užice, kasnije su relalizovani od strane onih koji su posle mene došli u Opštinu i koji su te iste projekte napadali.
Novu vladajuću većinu 2008. godine DS napravila je sa Socijalističkom partijom Srbije. Da li ste bili za tu koaliciju i šta sada mislite i tom činu tadašnjeg predsednika DS-a i Republike Srbije Borisa Tadića?
– To je bila iznuđena koalicija, da bi se formirala većina na republičkom nivou. Ja sam tada bio za koaliciju sa SPS-om i mislim da je ona, u određenoj meri, dobro funkcionisala. Bitno je istaći da nije bilo mogućnosti da se napravi vlast sa nekim drugim političkim strankama, sem sa SPS-om u to vreme.
Da li bi DS bila sada jača da nije ušla u tu Vladu?
– Možda bi bila jača. Možda bi se sve drugačije odvijalo, ali, to su sve hipotetička pitanja tako da…
Pred same izbore 2012. godine Boris Tadić je napustio DS i sa drugom strankom (Stranka zelenih) nastupio na izborima. Šta mislite o tom njegovom postupku?
– To je oslabilo DS i mislim da, sa te strane, to nije bilo dobro. Ne samo kada je Boris Tadić u pitanju, nego i Dušan Petrović i Zoran Živković. Svi su oni, na neki način, nezadovoljni svojim statusom u DS-u, napustili stranku i formirali svoje stranke. To je dovelo do slabljenja DS-a, a to nije dobro ni za DS, ni za Srbiju.
Da li će DS na predstojeće izbore u koaliciju sa njima?
– Po informacijama koje ja imam i sa kojima raspolažem, moguća je koalicija sa Novom strankom Zorana Živkovića, a sa Dušanom Petrovićem i Borisom Tadićem do sada nije postignut nikakav dogovor. Kada bi se lično pitao, ja bih sve njih pozvao da se vrate u DS i DS zajedno sa njima, ili pod svojim imenom izađe na naredne republičke, pokrajinske i lokalnie izbore.
Da li bi ste pozvali i Čedomira Jovanovića?
– Što se mene tiče – da.
DS je danas u opoziciji. Šta mislite o trenutno vladajućoj garnituri i vladi Aleksandra Vučića?
– Mislim da se unazad nekoliko godina, od kada su oni na vlasti, nije ništa bitno promenilo. Prošlo je nekoliko godina, a građani i dalje teško žive. Mislim da nezaposlenost nije smanjena, da bruto društveni proizvod nije značajno povećan. Koliko sam čuo, on je 0.5%. Znači, svi ti ekonomski i privredni pokazatelji se nisu značajno promenili. Samo su, u međuvremenu, uspeli da smanje plate i penzije. Svedoci smo da već pola godine pričaju o povećanju plata i penzija. To traje, kao španska serija. Već pola godine najavljuju povećanje od jedan do dva odsto. Prvo su smanjili plate i penzije za 10-ak posto, a sada najavljuju povećanje penzija za jedan odsto i plata za oko četiri odsto. To su jako skromna povećanja i praktično nisu i neće biti nekog značajnijeg povećanja standarda onih kojima su penzije smanjene, a i uopšte građana Srbije. Ono što meni jako smeta u svemu ovom je to što vidim da na nož dočekuju svako saopštenje ili kritiku opozicije. Jaka opozicija je neophodan korektivan faktor svakoj vlasti, pa i ovoj. Da ne postoji, trebalo bi je stvoriti. Opoziciju na neki način treba uvažavati i gajiti. Svaka vlast na neki način smatra da Vlada radi najbolje, a ni jedna vlast nije radila i neće raditi najbolje, pa ni ova. Uvek može više i bolje i opozicija je tu veliki, veliki, korektivni faktor. A mi u Srbiji trenutno imamo situaciju da, ako opozicija izađe sa nekom kritikom ili nekakvim saopštenje, istoga dana, na istom mediju se pojavljuje neko kontrasaopštenje i kontrainformacija, odnosno, demanti te vesti. To, jednostavno, nije dobro za demokratiju. Demokratija podrazumeva, kao što sam rekao, postojanje opozicije, a još je dobro, ako je ta opozicija izuzetno jaka.
Šta mislite o tome što su Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić za ulazak u Evropsku uniju (EU),a dok su bili članovi Srpske radikalne stranke (SRS), nisu hteli da da čuju za EU?
– Ne znam koje je njihovo pravo lice, od ta dva. Da li ono kada su bili protiv ulaska u EU, ili sada ovo kada su za ulazak u EU i postali veliki zagovornici te politike. U svakom slučaju, dobro je za Srbiju i građane Srbije i to ne mogu da poreknem. Ali ono što je meni najvišpe zasmetalo je da je šef Poslaničkog kluba (PK) SNS-a Zoran Babić nazvao DS „petom kolonom“. Mislim da se to tako lako nije izricalo ni u vreme Slobodana Miloševića, kao vrednosni sud za opoziciju. Videli ste da je Aleksandar Vučić tražio od njega da se javno izvini DS-u, što je to izjavio i on je to učinio. Ali, to je učinio zbog pritiska i zahteva od strane predsednika SNS-a Aleksandra Vučića.
Da li je dobro što se gradi „Beograd na vodi“? Odbornik u gradskoj skupštini, Milovan Ristanović, kazao je da bi „za taj novac sva sela u Srbiji koja nemaju vodu i struju mogli da ih dobiju“.
– Mnogo je nepoznanica u svemu tome. Ono što najviše ostavlja sumnje u kvalitet tog projekta je to što nije bilo nekog tendera, nego je to napravljeno neposrednim dogovorom sa Arapima. Drugi velika nepoznanica u svemu tome je period na koji je dato gradsko građevinsko zemljište na besplatno korišćenje. To je, čini mi se, na 99 godina. Ima još nepoznanica u svemu tome, tako da je ipak trebalo dobro razmisliti i uključiti najmerodavnije ljude u Srbiji kada je struka, ekonomija i građevina u pitanju. Da se čuje i njihovo mišljenje vezano za to. U svakom slučaju, dobro je ako se otvaraju nova radna mesta za nezaposlene, prostor za građevinske firme, ali je mnogo nepoznanica u svemu tome.
Šta mislite o radu lokalne vlasti sa gradonačelnikom Tihomirom Petkovićem na čelu?
– Moram da priznam da nisam mnogo upućen u rad lokalne vlasti i ne pratim to nešto redovno i preterano. Ono što mi pada u oči je da u ovom trenutku, čini mi se, ne postoji ni jedan veliki projekat koji realizuje lokalna vlast, za razliku od prethodnog perioda, kada je gradonačelnik bio Jovan Marković i u vremenu kada sam ja bio sa svojim saradnicima u Opštini. U tom periodu su, kao što znate, realizovani vrlo važni projekti. To su deponija „Duboko“, carinarnica, stadion, bazen, Dom za stare, Biznis inkubator centar… Takođe, otkupili smo kasarnu „Četvrti puk“, aerodrom „Ponikve“, Dom vojske, gde je sada Gradski kulturni centar… Bio je tu veliki broj značajnih projekata. Neki od tih projekata je bio skoro završen dok sam ja bio u Opštini kao što je, na primer, izgradnja Srednje medicinske škole i dobrim delom je bio završen i projekat Doma za stare, započeta je izgradnja Deponije, dovedena primarna mreža gasovoda do Užica, započeti razgovori o izgradnji Carinarnice.
Šta očekujete na predstojećim lokalnim izborima u Užicu i šta mislite o mogućim koalicijama?
– Očekujem da lista DS-a napravi dobar rezultat i da se na lokalnom nivou napravi određena koalcijia stranaka koje sada nisu u vlasti. Teško je u ovom momentu proceniti, ali bi sigurno dobar rezultat bio onaj sa porethodnih izbora ili bar približno njemu. Zna se stav DS-a, da DS neće u koaliciju sa SNS, a ne bi bila dobra ni sa SRS, dok su sa ostalim strankama moguće koaliicije. Čak, mislim, da su u određenoj meri i poželjne koalicije. I predizborne i postizborne.
Niste više politički aktivni. Čime se sada bavite?
– Nisam. Sada sam u penziji. Bavim se svim onim čime se bave i moje kolege penzioneri. Dosta vremena provodim sa porodicom, a najviše sa unucima Tamarom i Veljkom i mojim prijateljima sa kojima nisam imao mnogo vremena da se družim u periodu dok sam bio u politici, a to je, bogami, bilo podugo. Čitam dosta. Radim sve za šta nekada nisam imao slobodnog vremena.
Zoran Kurlagić je, po Zakonu o restituciji postao vlasnik prizemlja kuće u kojoj se nalaze prostorije DS-a, a čiji su vlasnicici bili njegovi preci. On traži da mu se taj prostor vrati. Da li se zna gde će se užičke demokrate preseliti?
– U opticaju je nekoliko prostora i sve te prostore smo pregledali. U svakom slučaju, DS sa predstavnicima lokalne vlasti proba da reši taj problem na neki pristojan način. Jasno je da iz ovog prostora mora da se izađe, ali je i teško naći novi prostor. Posebno prostor koji je adekvatan našim potrebama. Ne znamo još gde ćemo, ali znamo da će to biti prostor u centru grada. Imamo rok od tri godine od donošenja presude da se iselimo, tako da imamo vremena da nađemo adekvatan prostor.
Milan Đokić