početak DRUŠTVOSUGRAĐANI Ovde je radni dan dugačak

Ovde je radni dan dugačak

od nedelja
647 pregleda

SLAĐANA FIZIČARKA 1

Uspešni Užičani

Slađana Stojković, doktor teorijske fizike

Za Užičanku, dr Slađanu Stojković, kažu da lepo­tom i ponašanjem svuda privlači pažnju, a vrlo je uspešna naučnica u oblasti molekularne elektronike. Stu­dirala je i doktorirala fizi­ku u Novom Sadu, zatim otišla u Nemačku, dobila Humboltovu stipendiju i provela 2 godine na Max-Plankovom Institutu u Berlinu. Na skupu „Humboltova­ca” u Bonu u 2002. imala je preda­vanje „Modelovanje kinetičkih procesa tokom rasta indijum-ar­sen kvantnih tačaka”. Sa porodi­com živi i radi u Francuskoj, u Tuluzu, o čemu kaže:
– Po završetku posledoktor­skih studija u Berlinu imala sam priliku da idem na Floridu, ali sam u poslednjem trenutku odlu­čila da provedem najpre jednu go­dinu u Tuluzu u Nacionalnom cen­tru za istraživanje (CNRS), gde sam stigla u maju 2003. Projekat na kome sam radila je bio iz nano­tehnologije – oblast molekularna elektronika. Rad na institutu mi je bio pravo uživanje, ali izvan Instituta svakodnevni život je bio vrlo komplikovan, jer nisam govorila francuski, a Francuzi sa druge strane nisu govorili en­gleski, kojim se izuzetno dobro služim. Administracija je vrlo komplikovana, a za nas strance, još složenija, tako da sam mis­lila da neću izdržati ni tu godi­nu na koju sam potpisala ugovor. Moram reći da su mi kolege sa Instituta pomagale kad je treba­lo da tražim stan ili registru­jem kola i slično. Zahvaljujući mom uzičkom veselom duhu brzo sam stekla prijatelje i prilago­dila se novoj sredini. Par mese­ci posle mog dolaska upoznala sam i Kamala i to poznanstvo je preraslo ubrzo u ozbiljnu vezu, tako da sam odlučila da produ­žim moj ugovor na još 2 godine. Kamal i ja smo se venčali u ma­ju 2005, a naša ćerka Nina se ro­dila u martu 2006. On je u to vre­me radio kao inženjer na mestu šefa projekta u Thales kompani­ji, ali je projekat bio za final­nog klijenta – Airbus. Za to vreme već sam bila naučila francuski, i sasvim se navikla na njihov na­čin života da više nisam uopšte imala želju da otputujem na Flo­ridu i uopšte u Ameriku. Krajem 2006. radila sam na jednom proj­ektu na kom je bilo više partne­ra iz industrije, tako da sam od januara 2007. potpisala ugovor na 18 meseci sa japanskom firmom Fujitsu, ali sam nastavila da ra­dim na istom projektu. Rad u in­dustriji mi je bio privlačniji i dinamičniji od onog na Institu­tu. Imala sam više odgovornosti i pored istraživanja sam imala ulogu koordinatora na projektu, vodila računa o budžetu projek­ta. Po završetku tog projekta kra­jem 2008. moj bivši šef iz CNRS mi je ponudio da se vratim u nje­govu ekipu sa namerom da će da se raspiše konkurs za jedno me­sto. Međutim, nisam bila sigur­na da želim da nastavim moju ka­rijeru kao istraživač. Iako sam iza sebe imala više od 10 godi­na uspešnog naučnog rada i re­zultata (u Francuskoj imala sam više radova u vodećim svetskim časopisima kao Nature Nanotech­nology, Nature Materials i slično) želela sam promenu i neku dina­mičniju sredinu, koja više odgo­vara mojoj prirodi. Nažalost, firmi iz oblasti nanotehnolo­gije u Francuskoj ima jako malo, a u Tuluzu ih skoro i nema. Mi smo u međuvremenu kupili kuću u Tulu­zu (u martu 2007) pa nisam ni po­mišljala da tražim posao u ne­kom drugom gradu. Pošto je Tuluz prestonica evropske aeronau­tike (sedište Airbus kompanije) bilo je logično da tražim posao u aeronutici ali sa doktoratom iz Teorijske fizike i istraži­vačkim iskustvom iz Nanotehno­logije nije baš bilo lako. Odlu­čila sam da upišem jedan Master u prestižnoj inženjerskoj ško­li (ISAE – Institut Supérieure de l’Aéronautique et de l’Espace) i bi­la sam primljena. Studije su bile organizovane na engleskom jezi­ku. Školarinu od 12.500 eura mi je platila francuska država (ia­ko u to vreme nisam imala čak ni državljanstvo), a svo vreme dok je trajao master (godinu dana) do­bijala sam platu. Moram da pome­nem ovde, da u Francuskoj radno mesto, pa čak i plata zavisi od to­ga u kojoj školi ste dobili diplo­mu. Univerziteti su mnogo manje cenjeni od Politehničkih škola, a i škole same po sebi su rangi­rane. Škola u kojoj sam bila na masteru (ISAE – Institut Supérieure de l’Aéronautique et de l’Espace) je rangirana u prvih pet vodeć­ih škola.

SLADJANA FIZIKA 3

Posle uspešno položenih is­pita trebalo je naći jednu firmu da radim završni rad i staž od 6 meseci. Primili su me u Airbus na staž i radila sam modeliranje sistema za simulatore letova. Po završetku staža zaposlila sam se u firmi Sogeti, koja pripada gru­pi Capgemini. Radila sam na pro­jektu za Airbus kao inženjer na simulatoru letova za modele avi­ona SA (A320) i LR (A330 i A340). Moj posao je bio da pravim apli­kacije, koje omogućavaju integra­ciju svih modela neophodnih za simulator letova i onda da testi­ram tu aplikaciju na simulatoru. Test je najzanimljiviji, jer simu­lator je reprodukcija pravog avi­onskog kokpita. Da bi simulacila leta bila što približnija real­nosti, kokpit je povezan na rea­lan hidraulički i električni sistem. Ispred kokpita stavlja se vizuelni sistem – ekran ko­ji omogućava da se reprodukuju vizuelni efekti okoline (aero­drom, pista, vremenski uslovi). Svakodnevni rad na simulatoru mi je omogućio da naučim osnov­ne funkcije pilotiranja aviona. Najteži deo mi je uvek bio sleta­nje aviona i kad avion krene da se “ruši”, jer nisam pravilno pode­sila komande, uvek me hvata pani­ka, jer osećaj je kao da smo u pra­vom avionu.
Posle par meseci dobila sam unapređenje da budem šef jedne ekipe od 5 osoba, koje su bile u na­šoj filijali u Bagaloru (Indiji). Oni su programirali aplikacije, a ja sam testirala u Tuluzu. A po­sle nepune godine dana sam dobi­la mesto menadždždžera jednog tima od 15 osoba u Indiji (Bangalor). Tako sam svakodnevno sarađiva­la sa njima i boravila tri nede­lje u Indiji, čija kultura mi se puno sviđa.
Biti odgovoran za rad jedne ekipe je vrlo izazovan posao i mesto menadžera zahteva jako pu­no rada, ali i humanosti. S dru­ge strane sasvim je drugačije od inženjerskog posla. Od 2012. go­dine sam potpuno prešla na me­nadžersko mesto: moj posao je bio da vodim moj tim i da proverim da je posao dobro urađen i vodim budžet projekta. Radila sam na uvo­đenju Lean menadžmenta. Polovi­nom 2013. moja firma je izgubila neke ugovore, jer je Airbus smanj­io drastično budžete po završet­ku programa A350. Trebalo je naći nove klijente sa kojim će firma da sarađuje. Još uvek smo radi­li za Airbus, ali sa mnogo manje projekata. Jedno mesto za poslov­nog manadžera je bilo otvoreno u firmi i ja sam konkurisala. Po­sle nekoliko intervjua sa raznim šefovima i generalnom direkto­ricom naše francuske filijale, dobila sam radno mesto. Posao je više bio orijentisan na sklapanju novih poslova i ugovora i razvoj nove poslovne strategije. Uglavnom većinu dana sam provodila na poslovnim sastancima i sklapanju poslova sa drugim firmama. Uživam u ovom poslu i mislim da se odlično snalazim u relacijama sa drugim osobama. Ono što sam naučila u dugogodišnjem naučnom radu je da dobro analiziram i proučim svaku situaciju i to mi pomaže u poslu koji sada radim. I moje tehničko obrazovanje je neophodno u poslu u kome radim, jer ne može da se vodi posao ako ne znamo suštinu tog posla.
Svoje slobodno vreme Slađana koristi da bude u kontaktu sa svojom familijom u Užicu i Kamalovom familijom u Maroku. Ona kaže da bar jednom godišnje posećuje Užice, i dodaje:
„Mada su se Kamalovi roditelji nedavno preselili u Francusku da bi bili bliže nama, u Maroku imamo stan na obali Atlantskog okeana za odmor, kao i kuću u Kazablanci. Moja mama iz Užica dolazi često u Tuluz, a i tata me je posećivao sa suprugom i opet planiraju da dođu u septembru 2015. Moja majka se pre nekoliko godina preselila na Zabučje, gde uživa u odmoru, i retko provodi vreme u Užicu.
Slađanine aktivnosti u 2014 i 2015:
Od oktobra 2014. prešla sam da radim za jednu manju firmu koja pravi uređaje za zemljane stanice, koje omogućavaju komunikaciju sa satelitima. Ja sam zadužena za razvoj i strategiju firme kao i za marketing. Uporedo posećujem večernje kurseve u jednoj poslovnoj školi, da bih stekla znanje i primenila razne marketinške teorije u mom poslu. Ti kursevi su organizovani za ljude koji rade, tako da su časovi od 6 do 9 uveče posle posla (jednom ili dva puta nedeljno) ili subotom. Trenutno radim jedan rad na istraživanju tržišta satelita i da odredim kako se moja firma plasira na tom tržištu. Cilj je da predložim plan akcije koji će omogućiti firmi da poboljša njenu strategiju i samim tim njen prihod. Pored toga mnogo sam naučila stvari o telekomunikacijama, satelitima. Puno pratim sva dešavanja i aktuelnosti koje se tiču svemira, satelita i satelitskih komunikacija. To mi je neophodno za posao jer sarađujemo sa francuskim i evropskim svemirskim agencijama i čak imamo dva naučna projekta u toj oblasti. Moj muž je od 2011. godine dobio mesto direktno u Airbus-u i vodi jedan važan strateški projekat. Nina ima 9 godina i ide u treći razred i odličan je đak. Takođe Nina ima puno aktivnosti: umetnost, klavir i solfeđo, gimnastiku i ples.
I na kraju Slađana skromno završava:
“Ovde je radni dan dugačak. Odlazimo oko 8 ili 9 na posao, a vraćamo se oko 19 sati, i malo kasnije. Nisam nikakva super žena, koja stigne da radi i da sve u kući bude spremno uveče. Zato več četiri godine jedna devojka nam čuva Ninu posle škole i pomaže nam u kućnim poslovima, kako bi nakon povratka sa posla mogla da provedem lepe trenutke sa svojom porodicom.”

Srećko Stopić,
doktor metalurgije

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.