Uspešni Užičani
Slađana Stojković, doktor teorijske fizike
Za Užičanku, dr Slađanu Stojković, kažu da lepotom i ponašanjem svuda privlači pažnju, a vrlo je uspešna naučnica u oblasti molekularne elektronike. Studirala je i doktorirala fiziku u Novom Sadu, zatim otišla u Nemačku, dobila Humboltovu stipendiju i provela 2 godine na Max-Plankovom Institutu u Berlinu. Na skupu „Humboltovaca” u Bonu u 2002. imala je predavanje „Modelovanje kinetičkih procesa tokom rasta indijum-arsen kvantnih tačaka”. Sa porodicom živi i radi u Francuskoj, u Tuluzu, o čemu kaže:
– Po završetku posledoktorskih studija u Berlinu imala sam priliku da idem na Floridu, ali sam u poslednjem trenutku odlučila da provedem najpre jednu godinu u Tuluzu u Nacionalnom centru za istraživanje (CNRS), gde sam stigla u maju 2003. Projekat na kome sam radila je bio iz nanotehnologije – oblast molekularna elektronika. Rad na institutu mi je bio pravo uživanje, ali izvan Instituta svakodnevni život je bio vrlo komplikovan, jer nisam govorila francuski, a Francuzi sa druge strane nisu govorili engleski, kojim se izuzetno dobro služim. Administracija je vrlo komplikovana, a za nas strance, još složenija, tako da sam mislila da neću izdržati ni tu godinu na koju sam potpisala ugovor. Moram reći da su mi kolege sa Instituta pomagale kad je trebalo da tražim stan ili registrujem kola i slično. Zahvaljujući mom uzičkom veselom duhu brzo sam stekla prijatelje i prilagodila se novoj sredini. Par meseci posle mog dolaska upoznala sam i Kamala i to poznanstvo je preraslo ubrzo u ozbiljnu vezu, tako da sam odlučila da produžim moj ugovor na još 2 godine. Kamal i ja smo se venčali u maju 2005, a naša ćerka Nina se rodila u martu 2006. On je u to vreme radio kao inženjer na mestu šefa projekta u Thales kompaniji, ali je projekat bio za finalnog klijenta – Airbus. Za to vreme već sam bila naučila francuski, i sasvim se navikla na njihov način života da više nisam uopšte imala želju da otputujem na Floridu i uopšte u Ameriku. Krajem 2006. radila sam na jednom projektu na kom je bilo više partnera iz industrije, tako da sam od januara 2007. potpisala ugovor na 18 meseci sa japanskom firmom Fujitsu, ali sam nastavila da radim na istom projektu. Rad u industriji mi je bio privlačniji i dinamičniji od onog na Institutu. Imala sam više odgovornosti i pored istraživanja sam imala ulogu koordinatora na projektu, vodila računa o budžetu projekta. Po završetku tog projekta krajem 2008. moj bivši šef iz CNRS mi je ponudio da se vratim u njegovu ekipu sa namerom da će da se raspiše konkurs za jedno mesto. Međutim, nisam bila sigurna da želim da nastavim moju karijeru kao istraživač. Iako sam iza sebe imala više od 10 godina uspešnog naučnog rada i rezultata (u Francuskoj imala sam više radova u vodećim svetskim časopisima kao Nature Nanotechnology, Nature Materials i slično) želela sam promenu i neku dinamičniju sredinu, koja više odgovara mojoj prirodi. Nažalost, firmi iz oblasti nanotehnologije u Francuskoj ima jako malo, a u Tuluzu ih skoro i nema. Mi smo u međuvremenu kupili kuću u Tuluzu (u martu 2007) pa nisam ni pomišljala da tražim posao u nekom drugom gradu. Pošto je Tuluz prestonica evropske aeronautike (sedište Airbus kompanije) bilo je logično da tražim posao u aeronutici ali sa doktoratom iz Teorijske fizike i istraživačkim iskustvom iz Nanotehnologije nije baš bilo lako. Odlučila sam da upišem jedan Master u prestižnoj inženjerskoj školi (ISAE – Institut Supérieure de l’Aéronautique et de l’Espace) i bila sam primljena. Studije su bile organizovane na engleskom jeziku. Školarinu od 12.500 eura mi je platila francuska država (iako u to vreme nisam imala čak ni državljanstvo), a svo vreme dok je trajao master (godinu dana) dobijala sam platu. Moram da pomenem ovde, da u Francuskoj radno mesto, pa čak i plata zavisi od toga u kojoj školi ste dobili diplomu. Univerziteti su mnogo manje cenjeni od Politehničkih škola, a i škole same po sebi su rangirane. Škola u kojoj sam bila na masteru (ISAE – Institut Supérieure de l’Aéronautique et de l’Espace) je rangirana u prvih pet vodećih škola.
Posle uspešno položenih ispita trebalo je naći jednu firmu da radim završni rad i staž od 6 meseci. Primili su me u Airbus na staž i radila sam modeliranje sistema za simulatore letova. Po završetku staža zaposlila sam se u firmi Sogeti, koja pripada grupi Capgemini. Radila sam na projektu za Airbus kao inženjer na simulatoru letova za modele aviona SA (A320) i LR (A330 i A340). Moj posao je bio da pravim aplikacije, koje omogućavaju integraciju svih modela neophodnih za simulator letova i onda da testiram tu aplikaciju na simulatoru. Test je najzanimljiviji, jer simulator je reprodukcija pravog avionskog kokpita. Da bi simulacila leta bila što približnija realnosti, kokpit je povezan na realan hidraulički i električni sistem. Ispred kokpita stavlja se vizuelni sistem – ekran koji omogućava da se reprodukuju vizuelni efekti okoline (aerodrom, pista, vremenski uslovi). Svakodnevni rad na simulatoru mi je omogućio da naučim osnovne funkcije pilotiranja aviona. Najteži deo mi je uvek bio sletanje aviona i kad avion krene da se “ruši”, jer nisam pravilno podesila komande, uvek me hvata panika, jer osećaj je kao da smo u pravom avionu.
Posle par meseci dobila sam unapređenje da budem šef jedne ekipe od 5 osoba, koje su bile u našoj filijali u Bagaloru (Indiji). Oni su programirali aplikacije, a ja sam testirala u Tuluzu. A posle nepune godine dana sam dobila mesto menadždždžera jednog tima od 15 osoba u Indiji (Bangalor). Tako sam svakodnevno sarađivala sa njima i boravila tri nedelje u Indiji, čija kultura mi se puno sviđa.
Biti odgovoran za rad jedne ekipe je vrlo izazovan posao i mesto menadžera zahteva jako puno rada, ali i humanosti. S druge strane sasvim je drugačije od inženjerskog posla. Od 2012. godine sam potpuno prešla na menadžersko mesto: moj posao je bio da vodim moj tim i da proverim da je posao dobro urađen i vodim budžet projekta. Radila sam na uvođenju Lean menadžmenta. Polovinom 2013. moja firma je izgubila neke ugovore, jer je Airbus smanjio drastično budžete po završetku programa A350. Trebalo je naći nove klijente sa kojim će firma da sarađuje. Još uvek smo radili za Airbus, ali sa mnogo manje projekata. Jedno mesto za poslovnog manadžera je bilo otvoreno u firmi i ja sam konkurisala. Posle nekoliko intervjua sa raznim šefovima i generalnom direktoricom naše francuske filijale, dobila sam radno mesto. Posao je više bio orijentisan na sklapanju novih poslova i ugovora i razvoj nove poslovne strategije. Uglavnom većinu dana sam provodila na poslovnim sastancima i sklapanju poslova sa drugim firmama. Uživam u ovom poslu i mislim da se odlično snalazim u relacijama sa drugim osobama. Ono što sam naučila u dugogodišnjem naučnom radu je da dobro analiziram i proučim svaku situaciju i to mi pomaže u poslu koji sada radim. I moje tehničko obrazovanje je neophodno u poslu u kome radim, jer ne može da se vodi posao ako ne znamo suštinu tog posla.
Svoje slobodno vreme Slađana koristi da bude u kontaktu sa svojom familijom u Užicu i Kamalovom familijom u Maroku. Ona kaže da bar jednom godišnje posećuje Užice, i dodaje:
„Mada su se Kamalovi roditelji nedavno preselili u Francusku da bi bili bliže nama, u Maroku imamo stan na obali Atlantskog okeana za odmor, kao i kuću u Kazablanci. Moja mama iz Užica dolazi često u Tuluz, a i tata me je posećivao sa suprugom i opet planiraju da dođu u septembru 2015. Moja majka se pre nekoliko godina preselila na Zabučje, gde uživa u odmoru, i retko provodi vreme u Užicu.
Slađanine aktivnosti u 2014 i 2015:
Od oktobra 2014. prešla sam da radim za jednu manju firmu koja pravi uređaje za zemljane stanice, koje omogućavaju komunikaciju sa satelitima. Ja sam zadužena za razvoj i strategiju firme kao i za marketing. Uporedo posećujem večernje kurseve u jednoj poslovnoj školi, da bih stekla znanje i primenila razne marketinške teorije u mom poslu. Ti kursevi su organizovani za ljude koji rade, tako da su časovi od 6 do 9 uveče posle posla (jednom ili dva puta nedeljno) ili subotom. Trenutno radim jedan rad na istraživanju tržišta satelita i da odredim kako se moja firma plasira na tom tržištu. Cilj je da predložim plan akcije koji će omogućiti firmi da poboljša njenu strategiju i samim tim njen prihod. Pored toga mnogo sam naučila stvari o telekomunikacijama, satelitima. Puno pratim sva dešavanja i aktuelnosti koje se tiču svemira, satelita i satelitskih komunikacija. To mi je neophodno za posao jer sarađujemo sa francuskim i evropskim svemirskim agencijama i čak imamo dva naučna projekta u toj oblasti. Moj muž je od 2011. godine dobio mesto direktno u Airbus-u i vodi jedan važan strateški projekat. Nina ima 9 godina i ide u treći razred i odličan je đak. Takođe Nina ima puno aktivnosti: umetnost, klavir i solfeđo, gimnastiku i ples.
I na kraju Slađana skromno završava:
“Ovde je radni dan dugačak. Odlazimo oko 8 ili 9 na posao, a vraćamo se oko 19 sati, i malo kasnije. Nisam nikakva super žena, koja stigne da radi i da sve u kući bude spremno uveče. Zato več četiri godine jedna devojka nam čuva Ninu posle škole i pomaže nam u kućnim poslovima, kako bi nakon povratka sa posla mogla da provedem lepe trenutke sa svojom porodicom.”
Srećko Stopić,
doktor metalurgije