UŽIČKE ZIDNE NOVINE
1.
Pitam se, pitam: zašto vodu za piće ne uzimamo ispod Užica, recimo kod Kožare?
Ne bih znala kasti što vodu za piće ne uzimamo ispod Užica, recimo kod Kožare, niti zašto je, prerađenu kroz naša zmijska tela i brižljivo sređene domove, ne bi smo ispustili na Banjicama, kao čist i dugom okićen vodopad.
Vodu za piće ne uzimamo iznad Užica, jer to bi podrazumevalo potpuno nov pogled na svet, naročito na ovu kotlinu ispod Zabučja.
To bi podrazumevalo da je Đetinja čista i:
da su sve otpadne vode pokupljene, tako da se ne zgražavamo vonjem, razblaćenim komadima otriguza i fantomskim ispuštanjima obojenih otpadnih voda, nekad vikendom i pred kišu, sad i u sred bela dana;
to bi značilo da znamo da nećemo lako sa seljacima i da će to sve država rešiti:
to bi značilo da je bar jedan nizvodni Matija Gubec suknuo brk i dao mig četvoročlanoj komisiji od tri člana da sa građanima Užica (mamicu im…) nađe dogovor oko mesta gde ćemo pobosti pogon za prečišćavanje;
to bi značilo, prijatelji moji, da smo ušli u dugotrajan i bolan proces pridruživanja majci Zemlji i sebi samima i smanjili bruku pred generacijama koje dolaze.
2.
Pitaš se pitaš: za koga navijam na Evropskom prvenstvu u košarci, kad naši ne igraju?
Ne bih htela kasti za koga navijam kad se terenom rastrče bivša i buduća braća, bivši i budući neprijatelji i prijatelji.
Najlepše bi bilo da kažem da je igra važna, ali Karl fon Klauzevic, onaj lik što je smislio da je rat nastavak politike drugim sredstvima, nije ni slutio da će doći pogana vremena u kojima je mir nastavak ratovanja drugim sredstvima.
Ili, bilo je uvek tako a mi nismo imali misaoni aparat za razlučivanje.
Srećni su kadri da u glavi igraju kombinatoriku prolaska srpske reprezentacije do trona i prema tome ulažu navijanje i neku kintu kod omiljenog kladioničara.
Još srećniji su otporni, ali ne otupeli, đaci gurua preživljavanja u prirodi i društvu Duška Trifunovića i uputstva „odati se ovom primamljivom užasu, a uvek znati svoje“; ej, u ono doba, u onoj primamljivosti, u onom užasu, za koji bi umešani hteli da izgleda kao Kamelot.
3.
Pitaj se pitaj: treba li da potpišeš peticiju za ukidanje rialitija?
Ne bih znala kasti treba li da potpišeš tu peticiju, ako nisi potpisao nekoliko jednako sudbonosnih:
za ukidanje prava piscima da pišu o ljudskom talogu, zavisnicima, lakim ženama i teškim drogama, programu „alkoholom protiv depresije“; za početak, zabraniti Bukovskog, Timotija Lirija, Boru Čorbu iz mlađih dana i „Skupljače perja“;
za brisanje iz povesti svakog ko je i pomislio na seks, drogu i rokenrol kao sredstva pokreta otpora uštogljenom poretku oca i očeva; napraviti od tog moćnog pokreta zabavu mediokriteta, ćoškara i političkih funkcionera, joj, čekaj…
za oduzimanje sredstava za proizvodnju i imovine, takoreći ekspropijaciju svim privatnicima kod kojih zaposlenima nije bogougodno kao, recimo, u nekoj neupadljivoj paradržavnoj formaciji…
Jer, prijatelji moji što pravedničkim gnevom grmite da je ovo dno i vezujete za Nas, znajte: ne postoji dno, postoje samo pregrade. U naprednije svetu, očekuje se prvo ubistvo.
Rialiti je budućnost televizije, a vi kako hoćete.
4.
Pitam se, pitam: postoji li pod ovim komadom kape nebeske išta izvan bitke dve Srbije?
Ne bih znala kasti postoji li pod ovim komadom kape nebeske išta izvan bitke dve Srbije, ali znam da je idealno polje za taj epski sukob Socijalistička Republika Srbija.
Pod ovim komadom kape nebeske skoro sve je izvan te bitke, naročito ona o kojoj niko ne piše, ne govori i ne ispaljuje dosetke i parole: nevidljiva bitka između izdržavanih lica i onih što žive od svog rada. To je ta tranzicija, to je put, od žiga petokrakom, ka mogućnosti slobode.
O, nisu nestali Drugosrbi. Raspoređeni su dobro u ovom svetu krezavih, neobrazovanih i zadojenih nacionalizmom, od kog, to je naučno utvrđeno, venu čičak i kukuta, usevi odbijaju da rastu, skupo plaćene mašine se kvare i mlade demokratije dobijaju grčeve.
Samo, sve su im uzeli.
Pričalo se 2012. godine da su SNS i njihov Čerčil/Zoran tu samo da obave neke stvari, teške i gadne, prljave takoreći. Funkcioneri DS-a su znali i mesec u kom će se vratiti, a politička čaršija je upadljivo ćutala o Vučiću i Tomi, ili ih hvalila.
Kad se odužilo, ta plemenita osećanja su izbledela. I moć.
To je, prijatelji moji, ono što primetite na koncertu omiljene grupe i razočarate se grdno: sve je tu, sviraju čak i bolje, a nema više moći koja je činila da se osećate jako dobro i, ako bude zgodne prilike, napravite budalu od sebe.
Ako misle da se zabava nastavi, moraju stvoriti nove pesme i promeniti makar ritam sekciju.
5.
Pitam se, pitam; hiljade pitanja imam, čim nisam tamo gde bih uvek bio, čim se suočim sa surovom svakodnevnicom.
Brinu me naši odgovori, naročito horski.
Jer, može da zaliči na melodije doba u kom pitanja nije bilo, a odgovori su bili deljeni odozgo naniže.
U tom dobu su retorte, epruvete i transformatori, pomoću kojih su stvorena sva krpež-čudovišta i svi doktori Frankeštajni našeg doba.
A odgovoriti moramo.
6.
Pitam se, pitam: ovi što ih biramo, nekad će se i skloniti; kako se boriti protiv neizabranih, što nas sapinju gde god da pođemo?
Ne bih znala kasti hoće li ikad izabrani pogledati niz ponor administracije, u ambis, i videti sva lica koja se smatraju državom, silom, kako se cere mučeniku u potrazi za pravdom, lečenjem, ljudskim tretmanom.
Kradu ti vreme, kradu ti imovinu, kradu ti nadu i veru u bolje sutra; u oko ti izreknu laž koja će ti napraviti štetu.
Ako smo i danas u fazonu povratka devedesetih, recimo da ima večitih, koji veliki trud ulažu da ovoj zemlji ne krene.
A možda je sve prostije. Kad negde mnogo zapne, uvek će te neko pitati „Možda očekuje da mu daš pare?“.
7.
Pitaju me pitaju: mila gde si?
A ja ne znam.
I da znam, ne bih rekao, jer, po svemu sudeći, srećna jesi. Dobro, to o sreći je zbog zemljaka i dobre pesme, ali si sigurnija, s manje strahova, u uređenijem svetu, u kome ti je jasno šta bi trebalo da činiš da bi prihodovala i napredovala, i šta se dešava kad iskočiš iz šina, bila član ili ne.
Ići ili ostati? Ostati ili ići, ići, ći, i.
Od dileme, sudbonosne, ostala je samo jeka i normalnost odlaska, koji se gleda kao izbavljenje potomaka od života s dužničkom omčom oko vrata i mrzovolje svih umešanih u ovu senku koju trošimo dan po dan.
Milion razloga za odlazak se da nabrojati. Možda je najpresudniji što su se na vlasti u četvrt veka višestranačja izmenjale sve opcije (osim moje) i prilično je izvesno da brzog razvoja i boljitka neće biti.
Milion je razloga za ostanak i oni se ne moraju nabrajati. Možda je najpresudniji što su se sve frakcije Saveza komunista Jugoslavije provežbale na nama i prilično je izvesno da nas nisu satrli.
8.
Ih, ta nemojte kasti.
(Užička nedelja 968)