početak GRADSKAHRONIKA Pobeći negde 2

Pobeći negde 2

od Toni Stanković
3,8K pregleda

Uobičanjen zimski prizor u Užicu. Ne vidi se čak ni prst pred okom.

Pre nekoliko godina počeo sam da pešačim po okolnim brdima i planinama. Korist je višestruka; pre toga nisam bio u više od 3-4 okolna sela (računa­jući i Sevojno), a danas mogu reći da sam obišao bukvalno celokup­nu teritoriju Grada Užica, kao i više od 95% susedne teritorije opštine Čajetina, a sada polako osvajam i opštine Bajina Bašta, Požega…. Nisam sklon floskula­ma i bespotrebnim preterivanji­ma, pa neću reći da „niđe na svetu nema ovolike lepote“, jer velika je Zemljina kugla, svakojakih ču­desa postoji, ali i ovo što imamo dovoljno je da čovek decenijama uživa i prikuplja ogromnu ener­giju koju mu priroda nesebično pruža. Šetnja smiruje, priroda obogaćuje i nema čoveka na koga boravak u prirodi ne utiče bla­gotvorno. Mene, ni sam ne znam za­što, posebno fascinira put do Čakovine, Jelova gora i čitav taj kraj, prosto uživam kad kre­nemo supruga i ja uzbrdo i za sat i po pešačenje budemo kod crkve na Čakovini. Leti tu odmorimo uz hladnu vodu, zimi uz vreli nes iz termosa, nekada produžimo do Jovanove vode, a nekada se vrati­mo do Kovačnice, raskrsnice za Gostinicu, pa niz Spasovnjaču si­đemo na Terazije.

Fanstastično drvo od preko 30 metara visine. Negbina, podno Murtenice, Zlatibor.

Na nekih kilometar i po do Kovačnice, iznad gro­blja, sa velike krivine, puca pogled na Požegu. Tačnije, puca pogled na gustu maglu koja je za­mračila Požegu i Lužničku do­linu. S jeseni često smo se pi­tali kako taj veseli narod dole živi u takvoj magli, koja se, naj­češće, i ne podigne do večeri. A kada pogledaš udesno, u dnu se, kao na dlanu, vide delovi Turi­ce prema Sinjevcu i Surduk, a iz­nad, u daljini Tornik, Gradina i venac Čigote. I često je vesela Tu­rica bila u oblaku, nekada smo­ga, a nekada prašine iz Surduka, u zavisnosti u kom pravcu vetar duva. Smog u kome mi Užičani po­odavno u hladnijem periodu go­dine živimo, prestaje negde oko Ibiševog guvna, nekada par me­tara više, nekada ni­že, u zavisnosti od at­mosferskih uslova i to je tako vidljiva li­nija, da je izuzetno ne­prijatan osećaj kada se, korak po korak, to­ne u more smoga. Među­tim, imali smo godina­ma sreću da se ta gusta požeška magla probi­je do nižih dela Sevo­jna, ili, kad je baš na­jžešće, do Kožare, ali u Krčagovu i samom gradu magla je bila izu­zetno retka pojava. Bila. Do pre desetak godina. I dok je požeška magla sivkasta, ova naša užička magla od silnog smoga bude masno braon boje, sa sivim valerom, da se, od muke, pesnički izrazim, ta­ko da ovo što mi udišemo posle­dnjih godina, neuporedivo je gore od onoga što davi Požežane. Na­ravno, ovo je moj potpuno laički, vizuelni pristup, nemam empiri­jske podatke da bilo šta tvrdim, osim što sam jutros na radiju čuo da je u 10 sati u Požegi bila na­jniža temperatura u Srbiji – 1 stepen, dok je u isto vreme u No­vom Sadu bilo 11! RHMZ nema sta­nicu u Užicu, pa nemam pouzdanu informaciju kolika je u tom mo­mentu temperatura bilo kod nas, ali sigurno ne mnogo viša nego u Požegi. Pošto smo danas peša­čili prema Zlatiboru, krenuli smo Zlatiborskim putem i kako smo stigli do Surduka tamni vilajet je odj­ednom prestao i – gra­nulo je sunce! A svaki putnik namernik zna staru poslovicu – ko se sunca krije, bolje da ga nije!

Ne vidi se nijedna zgrada, iako nisu udaljene više od 200 metara.

Ceo dan nas je, dok smo odali po brdima i dolinama, prkoseći hladnom vetru, milo­valo sunce, a u sumrak smo krenuli nizbašču i nismo mogli sa verujemo kada smo siš­li ispod Surduka, isti onaj tamni vilajet od koga smo jutros pobeg­li, čekao nas je, u zasedi, iza tune­la, još žešći, rešen da nas ovoga puta potpuno proguta. I evo, dok sedim u kući i kucam ovaj tekst, gledam kroz prozor, pa sam sebe uhvatim da kažem, ćuti, dobro je, sada se crkva i gimnazija naziru, za razliku od pre par dana, kada se nije video ni veliki prst pred nosom!
Šalu na stranu, nisam ne­ki fanatični ekolog, trudim se u svemu da budem umeren i razu­man, ali ovo što nam se dešava poslednjih godina postaje zabri­njavajuće. Znam da se ni verzira­niji ljudi ne mogu složiti da li su ove opasne atmosferske pojave proizvod globalnog otopljavanja ili redovni ciklusi planete Ze­mlje, ali to i nije toliko bitno, krajnje je vreme da preduzmemo korake, ako magli već ne možemo ništa, kako bi smanjili emisiju svih negativnih čestica.
Apsurdno, ali internaciona­lizaciji ovog, po život opasnog fenomena, doprinela je – koša­va. Tačnije – odsustvo košave. Do skora bezrazložno nadobudni Be­ograđani nisu imali problem sa zagađenim vazduhom, iako se broj automobila konstantno povećava, jednostavno, stalno je duvala ko­šava i vazduh u Beogradu je bio skoro planinski. Međutim, po­slednjih, a ove godine pogotovu, košava sve manje duva izad Beo­grada i naša prestonica, preko noći, postade najzagađenija pre­stonica u svetu! I dok se pola Srbije gušila u smogu, Beograđ­ani nisu davali ni pet banki za taj problem, ali sad kukaju do ne­ba.

Prolećna idila u Užicu…

Istini za volju, u Užicu je po­slednjih godina izvršena kon­verzija skoro svih kotlarnica, što je sigurno smanjilo proce­nat zagađenosti. Ipak, i po užič­kim ulicama iz godine u godinu juri sve više automobil, osim toga, individualna domaćinstva i male kotlarnice i dalje su na­jveći problem (barem tako stru­ka kaže, ako joj je verovati), i u tom pravcu moraju da idu napo­ri lokalne i republičke vlasti. Kako je grejanje na gas poslednj­ih godina jeftinije, vlast mo­ra naći način da izdvaja mnogo više novca (koji je ionako naš) za kreditiranje i subvencioni­sanje svih onih koji imaju name­ru da pređu na centralno greja­nje gasom, pa čak i električnom energijom. Ako mogu da subvenci­onišu nove fasade u centru, onda mogu da subvencionišu i uvođenje parnog grejanja. I mogu i mora­ju, jer se, na prvom mestu, grejanje na mazut mora potpuno ukinuti, a na ugalj svesti na minimalnu me­ru. Može, naravno, svako da kaže, zašto bi se subvencionisali po­jedinci, ali, vazduh koji dišemo je jedan, nemamo drugi vazduh, pa kada možemo da se borimo pro­tiv duvanskog dima, istina, neu­spešno, nema nam druge nego da se izborimo da, se, ako je ikako moguće, potpuno izbaci grejanje na ugalj i mazut, a zašto ne i na drva. Dao bog, Jedinstvo je razve­lo instalacije do i najmanje šu­pe u Užicu i samo treba još ma­lo kreativnije poraditi na ovom, sigurno najznačajnijem problemu i već bi se za 2-3 godine videli opipljivi rezultati.
Naravno, ima efekta i posto­jeće subvencionisanje fasada na individualnim objektima, ali je broj subvencija mizerno mali, a i džaba nova fasada i bolje izolo­vana kuća, ako se i dalje koristi lignit. Ko bar jednom peške pro­đe uz Terazije ka Buaru u ovom pe­riodu, sve će mu biti jasno. Magla napravi efekat staklene bašte i sva ta silna čađ jednostavno ne­ma gde da ode, nego se slegne na krovove, na ulice, automobile, na nas. Zato nam i potpuno nove zgra­de posle samo par godina izgle­daju prljavo i ofucano. Sećam se, svojevremeno, kada je neka turi­stička grupa pitala vođu puta na francuskoj rivijeri, otkud su svi ti objekti novi, dobili su odgo­vor da objekti ne da nisu novi, na­protiv, kuće su stare i po sto go­dina, nego nema šta da ih zaprlja! Nema loženja, vetar blago ćarli­ja, tako da jednom postavljen krov skoro isto izgleda i posle sto go­dina! Mi nismo te sreće, kod nas se, uprkos globalnom zagrevanju, loži često i duže od šest meseci godišnje, pa je savršeno jasno da moramo koristiti energente koji malo zagađuju vazduh.
I danas se živo sećam po­vratka sa višednevnih ekskur­zija nas osnovaca. Niz Zlatibor­ski put, kada ugledamo Stari grad, pa plažu, svima u autobusu srce brže zakuca, a pjesnički raspolo­ženi, u pola strofe prekinu ču­vene „Crne leptire“, pa zapevaju onu, koja mi je, priznajem, uvek iš­la na živce: „Oj Užice, mali Carigrade“. Danas smo došli do to­ga da nam se ne mili da uđemo u rođeni grad, već da se okrenemo i krenemo unazad. Naravno, nisu samo smog, dim i magla tome raz­log, ali ovoga puta neću da širim temu u pravcu politike i ekono­mije.
Radi budućnosti, i sopstvene i onih koji dolaze za nama, valja nam nešto činiti i to što pre, po mogućstvu – odmah, jer je odav­no kasno. Ili da svi kolektivno pobegnemo odavde? Najbliža či­sta zona je Belu zemlja. Zlatibor je dalje, postao je preskup, a i, ba­rem u onom delu gde se živi i ra­di, po zagađenosti ubrzano stiže Užice.

Toni Stanković (Užička nedelja 1027, 19. decembar 2019.)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.