
Uobičanjen zimski prizor u Užicu. Ne vidi se čak ni prst pred okom.
Pre nekoliko godina počeo sam da pešačim po okolnim brdima i planinama. Korist je višestruka; pre toga nisam bio u više od 3-4 okolna sela (računajući i Sevojno), a danas mogu reći da sam obišao bukvalno celokupnu teritoriju Grada Užica, kao i više od 95% susedne teritorije opštine Čajetina, a sada polako osvajam i opštine Bajina Bašta, Požega…. Nisam sklon floskulama i bespotrebnim preterivanjima, pa neću reći da „niđe na svetu nema ovolike lepote“, jer velika je Zemljina kugla, svakojakih čudesa postoji, ali i ovo što imamo dovoljno je da čovek decenijama uživa i prikuplja ogromnu energiju koju mu priroda nesebično pruža. Šetnja smiruje, priroda obogaćuje i nema čoveka na koga boravak u prirodi ne utiče blagotvorno. Mene, ni sam ne znam zašto, posebno fascinira put do Čakovine, Jelova gora i čitav taj kraj, prosto uživam kad krenemo supruga i ja uzbrdo i za sat i po pešačenje budemo kod crkve na Čakovini. Leti tu odmorimo uz hladnu vodu, zimi uz vreli nes iz termosa, nekada produžimo do Jovanove vode, a nekada se vratimo do Kovačnice, raskrsnice za Gostinicu, pa niz Spasovnjaču siđemo na Terazije.

Fanstastično drvo od preko 30 metara visine. Negbina, podno Murtenice, Zlatibor.
Na nekih kilometar i po do Kovačnice, iznad groblja, sa velike krivine, puca pogled na Požegu. Tačnije, puca pogled na gustu maglu koja je zamračila Požegu i Lužničku dolinu. S jeseni često smo se pitali kako taj veseli narod dole živi u takvoj magli, koja se, najčešće, i ne podigne do večeri. A kada pogledaš udesno, u dnu se, kao na dlanu, vide delovi Turice prema Sinjevcu i Surduk, a iznad, u daljini Tornik, Gradina i venac Čigote. I često je vesela Turica bila u oblaku, nekada smoga, a nekada prašine iz Surduka, u zavisnosti u kom pravcu vetar duva. Smog u kome mi Užičani poodavno u hladnijem periodu godine živimo, prestaje negde oko Ibiševog guvna, nekada par metara više, nekada niže, u zavisnosti od atmosferskih uslova i to je tako vidljiva linija, da je izuzetno neprijatan osećaj kada se, korak po korak, tone u more smoga. Međutim, imali smo godinama sreću da se ta gusta požeška magla probije do nižih dela Sevojna, ili, kad je baš najžešće, do Kožare, ali u Krčagovu i samom gradu magla je bila izuzetno retka pojava. Bila. Do pre desetak godina. I dok je požeška magla sivkasta, ova naša užička magla od silnog smoga bude masno braon boje, sa sivim valerom, da se, od muke, pesnički izrazim, tako da ovo što mi udišemo poslednjih godina, neuporedivo je gore od onoga što davi Požežane. Naravno, ovo je moj potpuno laički, vizuelni pristup, nemam empirijske podatke da bilo šta tvrdim, osim što sam jutros na radiju čuo da je u 10 sati u Požegi bila najniža temperatura u Srbiji – 1 stepen, dok je u isto vreme u Novom Sadu bilo 11! RHMZ nema stanicu u Užicu, pa nemam pouzdanu informaciju kolika je u tom momentu temperatura bilo kod nas, ali sigurno ne mnogo viša nego u Požegi. Pošto smo danas pešačili prema Zlatiboru, krenuli smo Zlatiborskim putem i kako smo stigli do Surduka tamni vilajet je odjednom prestao i – granulo je sunce! A svaki putnik namernik zna staru poslovicu – ko se sunca krije, bolje da ga nije!

Ne vidi se nijedna zgrada, iako nisu udaljene više od 200 metara.
Ceo dan nas je, dok smo odali po brdima i dolinama, prkoseći hladnom vetru, milovalo sunce, a u sumrak smo krenuli nizbašču i nismo mogli sa verujemo kada smo sišli ispod Surduka, isti onaj tamni vilajet od koga smo jutros pobegli, čekao nas je, u zasedi, iza tunela, još žešći, rešen da nas ovoga puta potpuno proguta. I evo, dok sedim u kući i kucam ovaj tekst, gledam kroz prozor, pa sam sebe uhvatim da kažem, ćuti, dobro je, sada se crkva i gimnazija naziru, za razliku od pre par dana, kada se nije video ni veliki prst pred nosom!
Šalu na stranu, nisam neki fanatični ekolog, trudim se u svemu da budem umeren i razuman, ali ovo što nam se dešava poslednjih godina postaje zabrinjavajuće. Znam da se ni verziraniji ljudi ne mogu složiti da li su ove opasne atmosferske pojave proizvod globalnog otopljavanja ili redovni ciklusi planete Zemlje, ali to i nije toliko bitno, krajnje je vreme da preduzmemo korake, ako magli već ne možemo ništa, kako bi smanjili emisiju svih negativnih čestica.
Apsurdno, ali internacionalizaciji ovog, po život opasnog fenomena, doprinela je – košava. Tačnije – odsustvo košave. Do skora bezrazložno nadobudni Beograđani nisu imali problem sa zagađenim vazduhom, iako se broj automobila konstantno povećava, jednostavno, stalno je duvala košava i vazduh u Beogradu je bio skoro planinski. Međutim, poslednjih, a ove godine pogotovu, košava sve manje duva izad Beograda i naša prestonica, preko noći, postade najzagađenija prestonica u svetu! I dok se pola Srbije gušila u smogu, Beograđani nisu davali ni pet banki za taj problem, ali sad kukaju do neba.

Prolećna idila u Užicu…
Istini za volju, u Užicu je poslednjih godina izvršena konverzija skoro svih kotlarnica, što je sigurno smanjilo procenat zagađenosti. Ipak, i po užičkim ulicama iz godine u godinu juri sve više automobil, osim toga, individualna domaćinstva i male kotlarnice i dalje su najveći problem (barem tako struka kaže, ako joj je verovati), i u tom pravcu moraju da idu napori lokalne i republičke vlasti. Kako je grejanje na gas poslednjih godina jeftinije, vlast mora naći način da izdvaja mnogo više novca (koji je ionako naš) za kreditiranje i subvencionisanje svih onih koji imaju nameru da pređu na centralno grejanje gasom, pa čak i električnom energijom. Ako mogu da subvencionišu nove fasade u centru, onda mogu da subvencionišu i uvođenje parnog grejanja. I mogu i moraju, jer se, na prvom mestu, grejanje na mazut mora potpuno ukinuti, a na ugalj svesti na minimalnu meru. Može, naravno, svako da kaže, zašto bi se subvencionisali pojedinci, ali, vazduh koji dišemo je jedan, nemamo drugi vazduh, pa kada možemo da se borimo protiv duvanskog dima, istina, neuspešno, nema nam druge nego da se izborimo da, se, ako je ikako moguće, potpuno izbaci grejanje na ugalj i mazut, a zašto ne i na drva. Dao bog, Jedinstvo je razvelo instalacije do i najmanje šupe u Užicu i samo treba još malo kreativnije poraditi na ovom, sigurno najznačajnijem problemu i već bi se za 2-3 godine videli opipljivi rezultati.
Naravno, ima efekta i postojeće subvencionisanje fasada na individualnim objektima, ali je broj subvencija mizerno mali, a i džaba nova fasada i bolje izolovana kuća, ako se i dalje koristi lignit. Ko bar jednom peške prođe uz Terazije ka Buaru u ovom periodu, sve će mu biti jasno. Magla napravi efekat staklene bašte i sva ta silna čađ jednostavno nema gde da ode, nego se slegne na krovove, na ulice, automobile, na nas. Zato nam i potpuno nove zgrade posle samo par godina izgledaju prljavo i ofucano. Sećam se, svojevremeno, kada je neka turistička grupa pitala vođu puta na francuskoj rivijeri, otkud su svi ti objekti novi, dobili su odgovor da objekti ne da nisu novi, naprotiv, kuće su stare i po sto godina, nego nema šta da ih zaprlja! Nema loženja, vetar blago ćarlija, tako da jednom postavljen krov skoro isto izgleda i posle sto godina! Mi nismo te sreće, kod nas se, uprkos globalnom zagrevanju, loži često i duže od šest meseci godišnje, pa je savršeno jasno da moramo koristiti energente koji malo zagađuju vazduh.
I danas se živo sećam povratka sa višednevnih ekskurzija nas osnovaca. Niz Zlatiborski put, kada ugledamo Stari grad, pa plažu, svima u autobusu srce brže zakuca, a pjesnički raspoloženi, u pola strofe prekinu čuvene „Crne leptire“, pa zapevaju onu, koja mi je, priznajem, uvek išla na živce: „Oj Užice, mali Carigrade“. Danas smo došli do toga da nam se ne mili da uđemo u rođeni grad, već da se okrenemo i krenemo unazad. Naravno, nisu samo smog, dim i magla tome razlog, ali ovoga puta neću da širim temu u pravcu politike i ekonomije.
Radi budućnosti, i sopstvene i onih koji dolaze za nama, valja nam nešto činiti i to što pre, po mogućstvu – odmah, jer je odavno kasno. Ili da svi kolektivno pobegnemo odavde? Najbliža čista zona je Belu zemlja. Zlatibor je dalje, postao je preskup, a i, barem u onom delu gde se živi i radi, po zagađenosti ubrzano stiže Užice.
Toni Stanković (Užička nedelja 1027, 19. decembar 2019.)