početak AKTUELNO Povratak u budućnost kao radna obaveza

Povratak u budućnost kao radna obaveza

od nedelja
646 pregleda

Za pojam „kontra“ sam čuo još kao osnovac, kada sam dobio svoju prvu „poniku“. Jakim udarom na pedalu u suprotnom smeru kretanja izazivate škripu zadnjeg točka i pravite tada popularni ‘’policijski’’ okret i izazivate zadivljene poglede devojčica. Nešto kasnije čuo sam i za kontranapad, kontranavoj, kontraše, a u sećanju mi se najdublje urezao jedan kontramiting, koji je čuveni balkanski kasapin sazvao u Beogradu krajem 2016-e godine.
I tada su neki nezadovoljni građani šetali, baš kao i sada, a on je rešio da dovede sendvičare preteče iz cele Srbije i Kosova, isto natrpane u autobuse i isto spremne, ako zatreba, da i prebiju nekog građanina ili građanku. Na žalost, tada su uspeli u tome, jer taj sabor nije prošao bez žrtava.
Svedoci smo početka još jedne cirkuske kontraturneje pod pompeznim nazivom ‘’Budućnost Srbije’’ gde futur uglavnom predstavljaju oduševljeni penzioneri, te ucenjeni i preplašeni radnici javnih preduzeća, škola i zdravstvenih ustanova, koji pod radnom obavezom tapšu i ispaljuju parole. Uvod u turneju bila je instalacija od pvc cevi koja je izazvala rasnu i versku netrepeljivost. Kako i na koji način, to niko ne zna. U međuvremenu jedna žena je poginula na naplatnoj rampi usled neprilagođene vožnje automobila u kojem se nalazio, a možda i upravljao državni funkcioner. Nerazjašnjeno. Vozač se brani sa slobode. Snimci sigurnosnih kamera su nedostupni za javnost.
Obilaze se škole sa po par đaka, fabrike koje radnicima ne isplaćuju plate, vrtići gde deca razdragano igraju i pevaju bez da su zloupotrebljena u političke svrhe, jede se ćelav pasulj u radničkim menzama i sve to pod budnim okom desetina kamera, koji svoj signal šalju po svim lokalnim televizijama širom zemlje.
Naravno da nije snimljen momenat kada je iz hola srednje škole ‘’Milutin Bojić’’ u Vranju skinuta pesma koja je po nečijem mišljenju mogla da uznemiri provrođenog. Pesmu pod nazivom „Apokalipsa“ napisala je učenica te škole i za nju dobila više nagrada. Što je sigurno nije nesigurno, pa se izabere slabovidi penzioner za partijicu šaha, precednik, naravno, pobedi i za sledeće protivnike bira Ray Charlesa i Filipa Višnjića.
Porede ga sa Isusom i Svetim Savom, a očekujem i rusku verziju pesme „Amazing Grace“ sa stihovima : „я bыl slep, no teperь я vižu“. Kad se kamere ugase on u najskupljem njujorškom restoranu plaća večere i po nekoliko hiljada dolara, živeći maksimu „Vrline javne, poroci tajni“. Sa tim neće imati problema sve dok se obraća i živi samo za one koji javno priznaju da za ‘leba nemaju, ali njega vole i ne bune se protiv vlasti. Kažu im da ako se ne pojave sa svojim najmilijim na njegovim mitinzima u ponedeljak više ne moraju ni da dolaze na posao. Šta ćeš veći razlog za ljubav?
U Vranje dolaze Kragujevčani, u Leskovac Pančevci, posle im ovi uzvrate posetu i tako sve do kraja „Turneje 29 okruga“. Ako on stvarno uspe da osvoji Srbiju sa nekoliko autobusa punih rotirajućih sendvičara, treba ga svrstati u red najvećih vojskovođa, ali protiv svog naroda, u čemu bi svakako postao jedinstven, prvi u istoriji. Svrha ovog višemesečnog preskupog performansa, u kome se na najgrublji način krši zakon o obnašanju funkcija predsednika stranke i države je jasan. Preplašiti one koji se kolebaju, a proverene verujuće kadrove ubediti da im je dobro, ali ni blizu tako dobro kako će im biti za dve, najviše tri godine.
Sve to uz danonoćni živi prenos i reprize u nedogled. Granice postoje. Trpilo je, kao i sapun, potrošna roba. Nije nam prvi put da nas sa ekrana zasipaju onima koji u jednom trenutku imaju po 2 miliona glasova a kasnije ulaze u istoriju. Miloševićev pad počeo je kad su informativne emisije počele da liče na loš humoristički program i nije ih bilo moguće žanrovski razdvojiti. Sadašnji „Dnevnici“ po nacionalnim televizijama teraju ljude da se udaraju po leđima, jer se zacenu od smeha. Tamo jednog uvek uslikaju kad piše pismo, kad se potpisuje na nešto, na ikonu, na zid, na gips, u knjigu utisaka. Na neki ugovor ili sporazum nikad.
Poznati novinar i pisac Dušan Miklja, kao najavu svoje nove knjige, ovako objašnjava taj fenomen: „Mislim da mi sad postajemo gotovo avangarda. Ja zaista mislim da mi živimo, kako sam već pomenuo, usred laži koja postaje toliko nepodnošljiva da to već liči na ozbiljno negovanje ludila. Mi svi znamo kakav je ovde život, čak i same vlasti priznaju da je često mukotrpan, da se ljudi suočavaju, u najdoslovnijem smislu, sa egzistencijalnim teškoćama, a kad gledate režimske televizije i kad čitate režimsku štampu, sve je neverovatno lepo i dobro. To je, po medicinskoj definiciji, ali i za amatera, apsolutno negovanje ludila. Ne znam da li u bilo kom zakonodavstvu u bilo kojoj zemlji postoji to kao prekršaj ili zločin. Ako ne postoji, mislim da je vreme da se uvede.“
Efekte kontramitinga, kontraprotesta i kontravizija još ne vidimo. Srbija šeta sve više, jače i bolje, a taj ritam prati i njegov želudac. Protest se proširio na preko 70 gradova i opština. Prva šetnja je održana i u Žitorađi. Šeta se i u Jagodini i Požarevcu. U Gračanici i Kosovskoj Mitrovici. Šeta i ucenjeni Lazarevac zaposlen u državnom kombinatu, i to u velikom broju.
Mnogi se iz fotelja, kao začuđeno, pitaju šta su dometi ovakvih šetnji, protesta, šta će se sa njima postići i kad? Šta će biti kad nešto bude i ako dođe ovaj ili onaj? Šta je starije, kokoška ili jaje? Neki svoju borbu počinju od dna, naivno ili smišljeno verujući da je za loše sprovođenje nastavnog programa kriva tetkica ili da problemi poslovanja u fabrici vuku od portira. Ova kula od karata se ruši od vrha, jer je od krova pravljena i temelj joj se tamo nalazi. Šetnje su probudile Srbiju i vratile osmeh na lice bar onima koji se jednom nedeljno okupljaju i ne prestaju da veruju da svakoj tiraniji jednom dođe kraj. Kolone ispod prozora redovnih konzumenata televizija sa naci frekvencijom i tabloidnog smeća ih uvode u neko novo iskustvo i teraju da bar na trenutak poveruju svojim sopstvenim očima.
Za dva i po meseca šetnji urađeno je mnogo. Nestao je strah. Nestašica strpljenja već odavno vlada. U kolonama su zajedno student, đaci, profesori, penzioneri, mladi sa decom na ramenima, svi sa pištaljkama, svesni zašto su tu i odlučni da istraju. Svaki potez vlasti, svaka huškačka izjava i nova uvreda na ulice izvlači sve veći broj ljudi. Ipak, vidljivo nedostaju lekari, radnici javnih preduzeća i državnih službi, prosvetni radnici. Jasno je da se na njih vrši najveći pritisak, te da je prisutan strah od odmazde, ali lako je kazniti neposlušnog pojedinca ili par njih. Lako, ali naravno potpuno nezakonito. Pitam se da li je baš tako jednostavno i bez posledica otpustiti pedeset lekara i trideset nastavnika u jednom danu i iz jedne firme? E, to se zove otpor ili građanska neposlušnost.
Vlast pokušava da sve širi front slobodnih ljudi unizi i uvredi pravljenjem i emitovanjem sramotnih kontraspotova, kojih bi se postideo svako ko stida ima dok pozorišni glumci očekuju finale Zadruge i Parova na otvorenoj sceni.
Država je krenula u kontraofanzivu na deo svojih građana, ne žaleći da u toj borbi satru pred sobom sve što im se ne divi do imbecilnosti. Prvo su uhapšeni jedan maloletnik i jedan penzioner, a počelo je da leti i kamenje po šetačima. Laserima ometaju dronove da ne bi snimali kolone iz vazduha, gase rasvetu po celim kvartovima da snimci masovnosti protesta ne bi otišli u etar.
Na njihovu veliku žalost i za razliku od kontramitinga iz ’96-e danas postoje društvene mreže, koje mogu da sakriju manje od najmanjeg bikinija.
Za kraj jedan tvit od prošle nedelje, koji me je prvo nasmejao, a ubrzo i rastužio: “Kako se na španskom kaže – Budućnost Srbije?“ – Venecuela.

Milan Todorović Čarli (Užička nedelja 1005)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.