početak AKTUELNO Pozorište ima svoj poseban život

Pozorište ima svoj poseban život

od nedelja
799 pregleda

ljilja matić umanjena

LJILJANA MATIĆ – GLAVNI ORGANIZATOR U POZORIŠTU
Kada odemo u pozorište uglavnom vidimo glumce. Ali, iza te scene, mnogo toga mora savršeno funkcionisati, da bi glumci i komad došli do punog izražaja. Za to je zadužen glavni organizator. U užičkom Narodnom pozorištu to je Ljiljana Matić, koji ovaj posao obavlja punih 20 godina.

UN: Kako ste počeli da radite ovaj posao?
– Pre 20 godina, kada sam otvorila vrata ove umetnosti, ove čarolije, ove kuće u koju se ulazi kada imate sreću, prepoznala sam taj trenutak pružene šanse i zgrabila sam je. U to vreme je direktor bio Branko Popović i ja sam imala sreću da krenem u ovakvoj kući, koja je u svim svojim segmentima velika kuća. Tu rade veliki ljudi, ovde rade veliki glumci, ovde se prave velike predstave i doživljavaju veoma jake i impresivne emocije svakoga dana.

UN: Šta podrazumeva Vaš posao?
– Posao glavnog organizatora je, da se sve ono što se proizvodi na sceni, plasira publici i drugim sredinama, ne samo našoj, na najbolji i najkvalitetniji način. To jednostavno znači da se sve svodi na jednu finu komunikaciju, na druženje sa ljudima, na osluškivanje interesovanja. Osluškujem šta je to što ovog trenutka treba ponuditi sredini gde mi igramo, publici, a različita su sredine. Osluškujem šta treba ponuditi Ivanjici, a šta je to što bi valjalo da ode u Niš ili u Beograd. Naravno, ne odlučujem ja o tome, nego publika, koja je kod nas kupac i konzument. I kada su u pitanju festivali, susreti, razmena. Tu ponudu kod nas radi čitav tim na čelu sa direktorom i našim umetničkim direktorom, i mi svi ostali u pozorištu. Svako radi svoj deo posla. To je jedna dobra ekipa, dobar tim, kao tim koji igra utakmicu i dobija. Mi smo tim koji dobija, imamo dosta rezervnih igrača na klupi, koji uvek mogu da pokriju neko mesto u trenutku ako je neko sprečen. Savetima i razgovorima jedni sa drugima olakšavamo posao. Meni to čine moji direktori, ako negde zapne, ako ja to ne umem da uradim, a stalo mi je da to bude dobro urađeno, da se naše ime širi što dalje, da na kulturnoj mapi obeležimo naše ime, naše znake, što smo već prilično i učinili. Mi sada imamo pozorište na koje su ljubomorne druge sredine, jer smo mi pozorište, možda će to drugi da kažu u svojim kućama, ali ne verujem, koje ima sa čim da se pohvali. Mi imamo i uspehe i nagrade i festivale, da ne pominjem one davne uspehe, koji su bili mnogo pre nego što sam ja došla ovde, ali smo, zaista, stalno postvaljali visoke standarde. Pobediti na festivalu „Joakim Vujić“ podrazumeva da sledeće godine morate da dođete sa boljom predstavom, da konkurišite za više nagrada, jednostavno, da svoje protivnike ostavite dva koplja iza sebe. To je cilj pozorišta.

UN: U pozorište dolazi sve više ljudi. Šta je uticalo na to?
– Mislim da smo pogodili ponudu našoj publici u samom gradu, prema izjavama naših saradnika i ljudi koji na našem portalu ostavljaju svoje savete, pitanja, komentare i utiske. Isto važi i za decu i za starije. Pri tom mislim na sve one koji dolaze u naš grad, ne samo na naše sugrađane. U poslednje vreme je pojačano interesovanje i ljudi iz okolnih mesta, iz Čačka, koji nema svoje pozorište, iz Bajine Bašte, Prijepolja, Nove Varoši, Ivanjice, Priboja, jer im je teško i skupo da dođu do Beograda. Dolaze da pogledaju predstavu sa Jugoslovenskog pozorišnog festivala ili neku drugu predstavu. Sve više je ljudi koji dolaze i iz mesnih zajednica. Mi smo u dosta dobroj saradnji sa mesnim zajednicima iz okruženja, pa se tu često uključuju razne strukture, predsednici mesnih zajednica, ali i neki naši prijatelji koji su poreklom iz seoske sredine. Meštani se udružuju, organizuju prevoze, to rade i penzioneri, to rade i učenici. Jednostavno, čini mi se da smo ova vrata širom otvorili i pozicionirali prema svetu, jer je veoma važno da ovo što radimo vidi što veći broj ljudi. Glumac živi za aplauz, za nagradu, a mi smo srećni kada ta nagrada dođe u prave ruke. Glavni zadatak je da to što radimo plasiramo publici, ali je velika stvar kada se sve to nagradi nagradama, aplauzima, pohvalama i, naravno, kritikama, koje su nam uvek dobro došle.

UN: Šta najviše utiče na to što radite?
– Ja volim kada mi neko kaže da to nije dobro i pokaže mi drugi način, ja volim to što radim da upoređujem sa kolegama iz drugih pozorišta. Veoma je važno da svakog dana napredujem. da pratim inovacije u radu, da pratim tok informacija, da pratim sve ono što je posao organizatora, menadžera, producenta, čoveka, da se bavim nečim što nije opipljivo, a što je veoma važno. Ja ne prodajem ni cigle, ni pesak, ne znam koliko je to kilograma i tona, ali znam da je mnogo truda uloženo. Cenim trud svojih dragih kolega i dragih glumaca i, samo zahvaljujući njima, ja mogu da budem dobar organizator. Jer, ako su i oni dobri, onda ja posao mogu da odradim na najbolji mogući način. Zato sam srećna, jer radim u sredini koja ima i sa kim i sa čim. Sigurno ne bi bilo lako u nekim drugim pozorištima.

UN: Stekli ste mnogo poznanstava. Koliko Vam to znači u poslu?
– Posao je vrlo zanimljiv. Da nije bilo pozorišta, ne verujem da bih svoje albume napunila fotografijama sa poznatim glumcima, rediteljima, ljudima iz sveta kulture, iz sveta politike, jer našu scenu koriste i političari. Nekome to možda ništa ne znači, ali meni mnogo znači. Čini mi se da u druženju i razgovoru, pa neka traje i par minuta, puno toga vidim, čujem i doživim, i jednostavno, imam drugačiju sliku o ljudima sa kojima radim samo preko telefona ili koje viđam samo na televizijskim ekranima. To iskustvo koristim nekada i u poslu koji radim. Pošto nisam osoba koja laže, veoma cenim iskrenost i po meni trebalo bi da bude što više iskrenih ljudi, jer svet bi bio mnogo lepši i imao bi više boja. To kažem, jer koristim iskustva koja stičem svakodnevno u komunikacijama, a naročito kada je Jugoslovenski pozorišni festival u pitanju, gde prodefiluje mnogo poznatih ljudi. Dosta u mom poslu ima i sujete i nekada sa kolegama iz drugih pozorišta, koje radi isti posao kao ja, ne mogu da dođem do pravog cilja, da dođem do nekog gostovanja, do te sredine, da prodam svoju predstavu, da zakažem negde gostavanje neke naše dobre predstave. Zato nekada u tom delu posla nađem nešto što čini mi se da treba preskočiti, a ako još procenim da je neko licimeran, sujetan, zaobiđem ga, i potražim rešenje nekim drugim putem. Uglavnom, kontakti, poznanstva, veze, ali ne veze u nekom pogrdnom smislu, mnogo znače u poslu koji radim. Onda vas ljudi prepoznaju i lakše ću da zakažem gostovanje u Novom Sadu ili Beogradu ili Nišu, preko ljudi koje poznajem. Jednom kada ostavite dobar utisak, sledeći put je mnogo lakše, mnogo jednostavnije. To više nisu kolege, to su prijatelji, to su naši saradnici, naviknete se na te ljude, dan vam se prepoznaje po njima. Pozorište je jedna prava čarolija, taj zamah, taj polet, koji vam daje od ulaska u salu svakoga diže. Ovde dolaze ljudi koji žele da se oraspolože, da se nasmeju, a danas je najteže nasmejati čoveka.

UN: U našem pozorištu pored predstava, gostuju i pevači, grupe… To je raznoliki repertoar.
– Imali smo programe koje sam dogovarala i imala podršku naše uprave da se ti programi izvedu na sceni. To su komercijalni programi sa ustupljenim salama. Na repertoaru imamo široku lepezu za svakoga, jer imamo cilj da otvori vrata svima. Za decu smo pripremili dečije programe, počevši sa Majskim čarolijama, sa kojima smo prošle godine čarobno krenuli, a sada još ćemo čarobnije da ih napravimo, jer to je naša publika, koja će uskoro početi sama da dolazi u pozorište. U mom poslu često dolazi i do istraživanja. Šta je to što bih trebala da ponudim, da vidimo da to može da bude nešto novo. Ja sam nasledila tu priču o Legendama, jer Legende su postale zaista prave legende. Imamo legendarne dane Legendi u legendarnom Užicu. Oni dolaze svake godine i ove godine će biti ponovo. Oni imaju svoju publiku, ljudi znaju tačno na kojima su mestima sedeli i traže opet ista mesta. To je sjajna stvar i te koncertne radosti lepo je deliti sa publikom.
– To isto važi i za ove druge programe koji dolaze. Tu dolaze popularni glumci. Možda će neko da kaže to nije dobro za pozorište. Možda. Ja sam organizator i moj posao je da što više programa ponudim, da što više programa izvedemo, jer to ima svoj ekonomski momenat koji zadovoljava. Tu dolaze popularni glumci koji sami sebe prodaju, koji prave red ispred biletarnica. Videti red ispred pozorišta, kao pre neki dan kada je bio Andrija Milošević, nešto je što treba poželeti svaki put. Mi živimo za taj red.

ljiljana matić

UN: Kakvi su Vaši utisci o predstavi „Čedomir Ilić“?
– Spremamo se da izvedemo nešto sada potpuno novo, našeg zavičajnog pisca Milutina Uskokovića, jedan sjajan tekst. To je jedna fenomenalna igra i gluma, postavka. To je nešto novo i nešto što je ovoj kući, pored svega što igramo, nedostajalo, da se pokažu svi talenti naših glumaca koje poseduju. Da ne poverujete koliko ljudi mogu i šta sve mogu da urade. Mislim da ni sami nisu bili svesni toga. Taj talenat će pokazati kroz svaku iskazanu reč na jedan drugačiji način, uz pokrete na drugačiji način. E, ta čarolija će biti nešto novo i mislim da će publika zaista uživati u narednim danima, kada budu premijera i reprize. Imamo glumce koji fantastično pevaju, a to je veoma važno za glumca, jer pored govora i pokreta, oni treba da svoj glas upotrebe na neki drugi način, a to je da budu dobri pevači. Oni to rade maestralno. Uživala sam u nekim partiturama koje sam čula, jeste zahtevna muzika, ali neću sada odavati sve, dok ne prođe premijera.

UN: Mislite li da li će ta predstava imati uspeha i kako je raditi sa Zlatkom Svibenom?
– Mislim da smo pogodili metu postavkom jednog ovakvog komada, na jedan ovakav način. Sećate se kada smo postavili predstavu „Svrati reče čovek“. To je predstava sa mladim glumcima, jedna poptuna drugačija priča, jedan poptuno drugačiji izraz, druga glumačka sredstva, druga energija, druga poruka, ali sve svedeno u igru i sve u funkciji predstave. Ta predstava je sada zaživela, a u početku je bila blago šokantna za publiku, zbog toga što mi nikada ranije nismo igrali takve predstave. Jednostavno, imali smo nešto drugačije forme, koje smo izvodili. Međutim, ona sada ima puno publike, ima velikog ineresovanja, sa tom predstavom smo pobedili na festivalu „Joakim Vujić“ i dobili par nagrada za tu predstavu, što je velika stvar. Dakle, nekada se treba malo i igrati.
– Zlatko Sviben je ovde ostavio značajnog traga sa pobedničkom predstavom pre dve godine „Zločin i kazna“. On ima izuzetan pristup radu, vrlo je disciplinovan i jasan u svojim zahtevima. To je čovek koji tačno zna šta hoće i šta želi, ali ima i ekipu koja može da ga prati. Upravo, i kada je pevanje u pitanju, a to nam je bila tema, ali i kada je sve drugo, jer sve je to u funkciji onoga što tekst traži i onoga što treba da bude srž cele stvari. Bićemo mi ponosni na ovu predstavu. Bili smo ponosni i kada smo izašli sa predstavom „Došljaci“. Zavičajne pisce mi zaista dobro radimo, što nećete videti u drugim sredinama. Ljubomira Simovića, Stiva Tešića, sada Milutina Uskokovića, puno toga smo radili vezano za Užice, i to je dokaz da mi radimo za nas, a to što mi radimo za nas, drugi prihvataju i vole kao svoje i tako se širi ta magija i čarolija, koja će sigurno daleko dogurati.

UN: Pozorište je postalo prepoznatljivo po tim novim projektima. Evo, pored „Čedomira Ilića“, koje je zaista nešto novo za naše pozorište, radiće se i „Kralj Lir“ od Šekspira. Kako uspevate da ideje sprovedete u delo?
– Stvar je u dobrom timu. Zoran, direktor pozorišta, to sjajno radi. Nemanja, umetnički direktor, mlad je čovek, koji savršeno radi i taj tandem funkcioniše odlično, a mi smo svi tu negde, neki krak. Svako u svom segmentu radi na svoj način, a to je velika stvar. Kada se krene u realizaciju ideje onda tu više nema praznika, radi se svaki dan od jutra do sutra, ne zna se za subotu i nedelje. Kada se krene radi se dok se posao ne završi, dok reditelj ne kaže okej, a nakon toga, on ostaje na sceni sa tehničarima, sa majstorima, koji radi svako svoj deo posla, sve što treba poprave, dorade, donesu, odnesu, gde će da sede za sledeću probu. Vreme u pozorištu brzo prolazi, nižu se dani, iako se čini da to nije tako. Verujte, kada ulazite u pozorište čeka vas drugi svet. Ovo nije bajka, ali mi se trudimo da budemo dobri jedni drugima, zabavni, korisni, da budemo prijatelji, pre svega, jer ćemo lakše raditi sve ovo. Možda je proizvodnja jednostavnija, jer zna se kakav oblik i boju treba da ima proizvod. Rad u pozorištu je neizvestan, bilo koji rad, čak na primer i onih koji šiju kostime, oni znaju koliko komada, ali do kraja ne znaju da li treba dodati još tri čipke ili dodati neka dugmad. Dakle, ta kreativnost koja se svakodnevno u pozorištu može osetiti, je kreativnost svih nas. Mi jedne druge vučemo, kao kada se vuče konopac. Tu smo da pružimo sve jedni drugima.

UN: Koliko je Vama teško kada se održava Jugoslovenski pozorišni festival?
– To je posebna priča. Nekada sam govorila da kada to dođe nema mi spavanja ni dan ni noć. Međutim, sve to vuče neka energija, ne znam odakle dolazi, ali sve vuče. Jednostavno je imam. Moj posao jeste tada da direktoru, koji je, pored toga što je direktor pozorišta, i direktor festivala, koji odgovara za sve, da mu pružim sve informacije. On ne može da zna gde se svakog trenutka nalazi njegov kolega iz Zagreba, Sombora ili Sarajeva, i zato sam ja tu. Ja moram da znam ko je došao, kad je došao, koliko ih ima, gde spavaju, koliko to košta, koliko traje predstava, gde će ko sedeti kada su razgovori u pitanju, koliko traje putovanje od mesta polaska dovde, znači, sve detalje moram da imam. Ranije sam nosila svesku, a sada sam omudrala, a i dvadeset godina u pozorištu nije malo. Sada uglavnom sve to pamtim, mada je sve to iz godine u godino slično, samo dolaze neki drugi ljudi. Bilo bi najbolje kada bi imali hotele blizu pozorišta, a ovako neki gosti spavaju na Zlatiboru ili se vraćaju kući. To malo otežava moj posao, ali šta je tu je. Rodilo se, valja ga ljuljati. Mi naš Festival savršeno radimo. Bila sam na mnogim festivalima, gledala sam kako to rade neke ozbiljnije i velike kuće, a kada kažem ozbiljnije, mislim na novac koji dobijaju, ali mi se snalazimo. Mi smo očigledno navikli na ovo što se dobija, hvala na svemu. Mi uvek kažemo malo je, drugi kažu mnogo je, i toga će uvek da bude. I dobro je, dok toga ima, znači da mi funkcionišemo kako treba. Kada budemo rekli super je i oni kada budu rekli dobro je, tu nešto neće valjati. Ubeđena sam da je ovaj odnos savršen. Nemojte misliti da smo mi neka razmažena deca, koju roditelji tapšu po glavi i kažu super si sine, a da to sin nije dobro uradio. Ne. Mi smo kuća koja svesno, odgovorno, argumentovano, disciplinovano i potpuno otvorenih šaka izlazi pred lice publike. Izaći pred publiku i odigrati predstavu, to podrazumeva da vam je neko obezbedio novac da primite platu, da budete u zagrejanoj prostoriji, da možeta da igrate, da imate kostim, da imate šminku, veliki je to posao. Malo je, čini mi se, vremena za sve. Samo da kažem da nema pozorišta za ovih dvadeset godina, koliko postoji festival, koje je bilo ovde, da posle nije poslalo pismo u kome kaže svaka vam čast, hvala vam na gostoprimstvu i ljubazbosti koje ste pokazali. Ja sam srećna ako je deo tog kolača moja zasluga, a verujem da jeste.

UN: Dakle, prezadovoljni ste poslom koji radite?
– Suština jeste u toj ljubavi, koja mora da postoji, bez obzira kojim poslom se bavili. Imala sam i uspone i padove, morala sam da se izborim sa teškim zdravstvenim problemom, i mislim da sam to uspela zahvaljajući pozorištu. Sama sebi kažem da ću sutra imati mnogo više uspeha i raditi mnogo bolje. To je optimizam i to nas sve drži. Ovde se ne može razmišljazi o tome koliku platu primamo ili da li nam je udobna stolica ili nije. Pre svega toga postavljamo pitanje da li sam stigla da završim sve, da mogu da servisiram za predstavu. Kada se svi servisi onih koji rade u pozorištu završe, finalni proizvod je ono što na premijeri imate, a to je aplauz 5 ili 15 minuta. To je plata, to je uspeh, to je zadovoljstvo, to je sve. Jednostavno, ovde rade ljudi koji su umetnici, svako na svoj način. Ovde je sve drugačije, pozorište ima svoj miris, ima svoju snagu, svoju volju, svoj poseban život.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.