početak AKTUELNO Srećna Nova ’48-a

Srećna Nova ’48-a

od nedelja
583 pregleda

fotografija preuzeta sa Fejsbuka

U većini nama neprijateljskih zemalja tamošnja populacija raduje se kraju tekuće i ulasku u novu godinu, očekujući promene na bolje, koje im se uglavnom redovno i dešavaju. Zato valjda i odavde beže tamo glavom bez obzira?
Čovečanstvo u Srbiji proteklih godina uglavnom se nada da u sledećoj neće biti rata i ćute, jer uvek može i gore. Za bolje se više i ne pita. To je izjava rezervisana za random izabranog penzionera koji izlazi sa biračkog mesta i ide u obližnju prodavnicu po paket. Razdragana voditeljka ga pita šta očekuje od ovih izbora i dobija uvek isti, za osemdesetčetvorogodišnjaka optimistički odgovor – nada se da će biti mnogo bolje, mada je i sada sasvim dobro.
Ako bih tražio prigodan slogan za proteklu 2018-u, najpre bih ukrao onaj od jedne bivše političke stranke, ’’da ova dođe, ali da se ona nikada ne vrati’’. Malo je godina koje su izazivale tako učestalo curenje mozga kod onih koji ga imaju i kada su nas na svakodnevnoj bazi uzimali i držali za budale.
Decembar ko’ decembar. U nekim vunenim vremenima poznat po pompezno slavljenom Danu armije, a danas najviše po 19-tom u mesecu, Sv. Nikoli – „prvi dan posno, sutra može i prase, Bož’oprosti“, danu poznatom po najvećoj migraciji stanovništva još od Seobe Srbalja. Tad se za bogato opremljenim soframa okupi par miliona analitičara opšte prakse, koji do spuštanja tacni s sitnim kolačima, otvore i zatvore većinu aktuelnih tema. Slažu se najviše oko toga da niko ne glasa za vlast, isto kao onda za Miloševića, kad je na prvim izborima uzeo 187 od 250 poslanika i jahao dugih 10 godina.
Kosovo se vraća matici u večernjim satima, kada kralj alkohol polako seda na presto, proverava se po telefonima da li je stigla dnevna doza pravoslavnih S-300 sistema, a drugim okom u glavi se prate rezultati uživo, jer treba gledati i od čega se živi.
Kako je počelo, izgleda da će se partijski bataljoni nervoznih kosovskih režimlija pre pojaviti u Beogradu, da, kao i devedesetih, biju slobodna građane, nego što će neko odavde krenuti u suprotnom smeru. Junaci sa slavskih stolova se ne računaju.
Pred svaku Novu godinu biraju se najistaknutiji i najbolji u svojim disciplinama. Mi ovde za to nemamo potrebe. Sve se zna. Pobednik je jedan, on je u svemu najbolji, kao i svi njegovi koji ga vole. Ovi drugi su najgori, isto u svemu. On i posne pite napravi da se celom Briselu zavrti u glavi od slasti. I to objave svi tabloidi i lojalne tv stanice. U svom poslednjem obraćanju širem auditorijumu, upozorio je časne srpske domaćine, da se ne iznenade ako im u dvorište bane blindirana bembara i iz nje izađe pristojan čovek zaposlen u Kovnici novca, koji će sa njima popiti kafu i rakiju i kulturno ih zamoliti da podrže njegovu politiku. Onu vizionarsku, koja se svodi na „nadam se“, „ne daj Bože“ i „neće valjda“.
Protekla godina biće upamćena i po mnogim čudima savremenog sveta, koja su nekom nepoznatom čarolijom, ali vođena poznatom rukom, sletela i u naše dvorište. Za sledeću obećaše veštačku inteligenciju i leteće automobile, valjda zato i ne popravljaju puteve koji kao da su uvezeni iz Sirije i to preko Ali Expressa, niti postavljaju pružnu signalizaciju i rampe.
Počeli smo da asfaltiramo reke, a po brdima i planinama da postavljamo puteve sa potpornim zidovima, koji ne rade u ritmu boljitka, nego bi da ruše, linčuju i siluju. Vozovi nam idu brzinama iz 1914-e, za renoviranje sto metara ulice treba nam oko 400 dana, zgrade se zidaju po 3 godine, grebu se dna tunela da u njih može da stane kamion. Država prodaje karte za nepostojeći metro i nesnimljene filmove. Komunalne usluge su na nivou Sparte, a računi za njih kao da se sve dešava u romingu.
Ako nastavimo u istom ritmu, glavni lik u gradovima, baš kao na „Divljem zapadu“, biće nam brica sa ćoška. Šiša, vadi zube, prenosi tračeve, a, po potrebi, i sahranjuje.
Nije valjda baš sve tako crno? Glavni grad nam obasjava rasveta koja se, poput Kineskog zida, može videti sa Meseca. O njoj pišu i svetski poznate novine, ali ne kao o nečem veličanstvenom i činodejstvujućem, već kao o plastičnom primeru megalomanije i korupcije. Preliva nam na sve strane, dižemo jarbole do neba, šijemo zastave površine fudbalskih igrališta, vatromete plaćamo kao da se ispaljuju iz zlatnih topova, pomažemo siromašnoj arapskoj kompaniji sa 14 miliona eura da leti za New York, a samo za pružne rampe nema para. Svi nam se smeju, samo građani Srbije plaču.
Neki i za bivšim zaštitinikom građana, koji je napravio nešto što nijedan političar u novijoj, a bogami i u starijoj srpskoj istoriji pre njega nije. Napustio je politiku. Sam, bez da ga iko tera? Šta god mislili o njemu, jedini je koji je jasno zatražio otklon od Rusije i nije terao svoje glasače da se mole i pred reklamom za apoteku u obliku krsta. Nije mu oprošteno. Protiv sebe imao je kompletnu državno tabloidnu mašineriju i uglavnom svu opoziciju, koja se sada, ujedinjena u jedan Savez, polako doziva sebi i izaziva tektonske poremećaje u psihi svakog vlastoljupca. Onaj osvećeniji deo naroda polako odbacuje strah i počinje da misli najopasnijim sredstvom protiv autoritarnih sistema – svojom glavom.
Srbi su i po tom pitanju tradicionalno zavađeni. Jedni bi ovo, drugi ono, treći ništa od toga, nego nekog novog lažnog proroka, četvrti sve zajedno. Peti bi da sve to kolju. Vlast opstaje na prepoznatljivoj politici stvaranja sukoba i razdora, kojoj se može suprostaviti samo jedinstvo i solidarnost u jednom frontu. Prvi znakovi pomirenja viđeni su na do sada najmasovnijem protestu, koji je, kao i prethodni, protekao mirno, u svečarskoj atmosferi, koja ovdašnje vlastodršce počinje izuzetno da nervira. Nešto sasvim drugačije u odnosu na demonstracije koje je organizovao sadašnji vlasnik Srbije. Tada je bilo i ubijenih, palile su se ambasade i džamije, razbijali izlozi i krale patike. Kaže, neće još slati policiju i vojsku na narod, iako sukobe najavljuju baš režimski tabloidi, pa se sa pravom plašim da bi moglo doći do provokacija. Prva razbijena glava na ulici značila bi i početak stvarnog kraja ove siledžijske vlasti. Izveštaj o četrdesetak hiljada građana na ulicama glavnog grada gledaoci iz unutrašnjosti mogli su da proprate na hrvatskoj televiziji. Na našem javnom servisu ni reč.
Sve dok se nije pojavio prvi čovek srpske policije sa obznanom o zvaničnom srednjem broju šetača, koji se ne poklapa sa procenom svetskih medija. Po tome koliko je zlonamerno promašio u proceni, reklo bi se da je broj ustanovljen na poligrafu, po skali kojom nam se računaju zarade, standard i boljitak. Građani bi žarko želeli da se po istom sistemu računaju porezi, struja i dažbine, al’ ko njih pita?
Kopka me samo kako će izgledati informativne emisije podobnih televizija kad se protesti rašire po celoj Srbiji, na izveštaj o vodostaju: Čačak na Moravi 16, oko Kragujevca 24, u Šapcu kraj Save celih 56…?
No, idu praznici, pa bi priču o politici završio sa rečima Miltona Fridmana, dobitnika Nobelove nagrade:
“Nije rešenje u tome da na vlast dođu pravi ljudi, rešenje je da pogrešnim ljudima postane politički isplativo da čine prave stvari.”
Nestrpljivo čekam novogodišnje trobroje tabloida, da vidim kako je Ceca okitila jelku, zagrljene Bobu i Brenu sa snajkom ispred kamina, Blic sa novogodišnjim obraćanjem mirotočivog predsednika, Acu Lukasa na trgu i prase pretvoreno u kockice na astalu, začinjeno starletama sa pripijenim plastičnim kostimima Deda Mraza.
Sa tek „oslobođenih“ kanala primaćemo dnevne doze Gospodara prstenova i Žikine dinastije, slušati Bečke dečake, uživati u „Četiri skakaonice“ dok se davimo u Ruskoj salati, i sve to na dočeku remake-a ’48-e, u kojoj će Srbija morati da kaže svoje istorijsko „da“ ili „ne“. A možda i ništa od toga, jer smo, jel’te, još nesvrstani, sa guzicom podeljenom na tri stolice, pa bi, s obzirom na vremensku prognozu, taj status mogao da ostane jedino što je „zamrznuto“.
Ajd’ zdravo i srećan rad.

Milan Todorović Čarli (Užička nedelja 1002)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.