početak AKTUELNO A šta ćemo sad?

A šta ćemo sad?

od Toni Stanković
641 pregleda

U SRBIJI SVE PO PLANU

Ne, to nije pitanje nas iz Nedelje, šta nam je činiti dalje posle hiljaditog broja, već drsko, bezobrazno, nekulturno i uvredljivo pitanje, kojim je ovih dana na malim tv ekranima jedan državni službenik kinjio drugog državnog službenika. Skrenuli su mi prijatelji pažnju na taj prilog, da ga obavezno pogledam, iako, radi duševnog mira, odavno ne gledam domaći informativni program. Probrljah večeras po YouTube, i nađoh. I, zaista, bilo mi je mučno gledati Vučićevo iživljavanje nad voditeljem neke RTS emisije. Da, bilo mi je muka, ali nijedne sekunde mi nije bilo žao nazovi novinara, koga je predsednik ovih jadnih ljudi i još jadnije zemlje drndao, maltretirao, ponižavao, ismejavao, prekidao, vređao, kinjio, mobingovao… Bilo mi je muka što živim u državi u kojoj državni službenici, plaćeni mojim teško zarađenim novcima, a koji sebe, potpuno bezrazložno i suštinski neistinito, nazivaju novinarima, umesto da na skandalozan bezobrazluk državnog službenika odgovore adekvatnim novinarskim odgovorom, oni počnu da – mucaju.

Naravno, vrhovni državni službenik je to mucanje jedva dočekao, pa je sadistički u tu otvorenu ranu počeo da nabija prst do kraja, do same kosti, da razvaljuje nesrećnika, ne bi li njegov kolega po državnoj plati i bukvalno iskrvario naočigled celokupnog tv auditorijuma. I ako. I treba mu tako. Bolje nije ni zaslužio. Čujem vas, čujem! Šta lupam? Lupam? A da ja vas pitam? Na šta je sve taj, nazovi novinar, spreman, koliko će maltretiranja i ponižavanja da istrpi, ne bi li sačuvao svoju redovnu mesečnu apanažu? Gde se zagubilo toliko pominjano čojstvo, gde je nestao taj čuveni srpski ponos, pogotovu onih pravovernih, prekodrinskih Srba, kojim se tako diče, sve lupajući se u srpske junačke grudi? Ako već niste, pogledajte taj deo intervjua nesrećnog voditlja RTS-a sa predsednikom ove naše države. Biće vam mnogo jasnije gde živimo i koga plaćamo, sa obe strane mikrofona. Vreme je da se ozbiljno zapitamo kakav to čovek, još crnje kada je predsednik neke države, može da ponižava drugo ljudsko biće, ma koliko ono to zaslužilo. Da se debelo zapitamo.

Naravno, nije ovo od juče, niti je usamljen slučaj. Mediji u Srbiji, decenijama unazad, opasnije su sredstvo za masovno uništenje, bez preterivanja, čak i od atomske bombe. U Hirošimu se odavno vratio normalan život, a ovo u Srbiji se, osim što smo, kao, živi, normalnim životom nazvati ne može. Nikako. Ovo što rade skoro svi srpski mediji, razara mozak ne samo onima koji ih sada konzumiraju, nego će ostaviti trajne posledice i na njihove potomke. Da su mediji devedesetih izazvali i potpaljivali krvavi građanski rat, to je već postalo opšte mesto, iako nacionalizmom zaraženi bolesnici, ni dan-danas to ne priznaju. Za razliku od tog vremena, čini mi se, svima je promakao, po mnogo čemu opasniji talas nacionalizma 2004. godine, kada su Albanci rešili da se obračunaju sa Srbima i crkvama na Kosovu. Naravno, nacionalizam je, za većinu, prirodna reakcija na takve događaje, ali je tada krenuo novi talas nacionalizma sa neizbežnom parolom i pesmom „Kosovo je srce Srbije“. Oni koji su tada bili na početku adolescencije, koji su tada imali tih čuvenih „slatkih šesnaest“ i koju godinu više, njih je ta ideologija praktično definisala kao ljude. Te generacije danas imaju trideset i koju, one su motor svake države, pa je lako objasniti ovo što danas živimo. Za razliku od nas iz 63, koji smo u tih „slatkih šesnaest“ maštali o Zapadu, slušajući Flojdov „The Wall“, Klešov „London Calling“, čuveni Supetrempov album „Brekfast in America“, prvu LP ploču Riblje čorbe “Kost u grlu“, premijerno gledali Formanovu „Kosu“ ili, par godina ranije, čuveni Travoltin ples u „Groznica subotnje večeri“, što nas je definitivno opredelilo kao rokere, „svetske ljude“ i pacifiste, današnje generacije u prvoj polovini četvrte decenije, definisala je ogromna mržnja prema Albancima, Zapadu, posebno Americi, nekritička zaljubljenost u braću Ruse, a kako je tad u jeku bila privatizacija, i mržnja prema, kako vole da kažu, lopovskoj privatizaciji i žutim „lopovima“, koji su je tada sprovodili.

Te 2004. Koštunica je postao predsednik Vlade Srbije, i njegova vlast je nemilice trošila pare od privatizacije, sve vreme pljujući „žute lopove“. Nikada nisam zaboravio, niti ću, kada je njegov ministar policije na novinarsko pitanje odgovorio: „To me pitate, dok gore crkve na Kosovu“. Zvuči poznato? Ta mimikrija, foliranje, žestoko spinovanje, izvrtanje istine, bezočno laganje, danas je samo stasalo, učvrstilo se, postalo mejnstrim, vidljivo na svakom koraku. To je upravo ovo što gledamo na srpskim televizijama i čitamo u srpskim novinama. Današnji mediji se, jednostavno, obraćaju svojoj ciljnoj grupi, svojim konzumentima, to je upravo njihova slika stvarnosti, na užasavanje nas koji smo imali potpuno drugačije junake u mladosti. Naravno, nisu se svi zarazili tim novim talasom nacionalizma (za mnoge novog srpskog romantizma), ali ti danas, uglavnom, odavno ne žive u ovoj zemlji ili, ako nisu pobegli na vreme, žive u dubokoj ilegali. Iskreno, sticajem okolnosti, imao sam priliku da slušam tih godina (pa da se sa njima i svađam) one koji su tada bili mejnstrim, koji su tada bili u ranim četrdesetim. Oni su bili premladi da bi naučili lekcije iz devedesetih, koje smo mi stariji dobro zapamtili i na svojoj koži osetili, pa su punih usta koristili isti rečnik devedestih, samo sa pojačanim pravedničkim gnevom, jer su, Albanci pravili pogrom nad našim življem na Kosovu. Te generacije su presudno uticale na formiranje tadašnjih adolescenata, oni su im danas šefovi partija, vlasnici lažnih fakulteta, oni ih danas zapošljavaju na debelo plaćene državne poslove, upravo sa diplomama tih fakulteta. Oni oblikuju medije, javno mnjenje, biznis, tokove novca… Sve. Oni su danas država. A mi, deceniju – dve stariji, obični smo posmatrači, do pre koju godinu smo se krstili, što se kaže, i levom i desnom, i rukama i nogama, a danas samo nemo posmatramo, jer nam, ama baš ništa, drugo i ne preostaje.

Ipak, uprkos, kako vidimo, tim nepremostivim generacijskim razlikama, u ovoj državi postoji jedna konstanta, jedno neraskidivo ideološko i materijalno lepilo, otporno na sve, otporno na oluje, revolucije, nemire, režime… Pogađate, moja omiljena tema – državna služba. Živimo u zemlji u kojoj nesposobni, neobrazovani, jednom rečju – gubitnici, ne rade u državnoj službi. Svako ko iole vredi ima državnu platu, a privatnici su, bili i ostali – lopovi i budale. Naravno, pod tim lopovima podrazumeva se sitna privatnička boranija, oni kojima je to jedini posao i izvor prihoda, tu ne spadaju razni državni službenici, koji, pored svog državnog posla, na kome satiru guzicu od silnog rada, i obezbeđuju redovnu mesečnu apanažu, pride penziono, socijalno i zdravstveno, imaju i svoje privatne firme i razgranate nelegalne biznise. Raznolika državna banda – političari, lekari, zubari, profesori, opštinske ćate, inspektori, direktori javnih preduzeća… Njima se taj vanredni izvor prihoda ne računa u privatluk, jer dodatni izvor prihoda, njima odabranima, državni službenicima, po božijim i ljudskim zakonima, jedino i pripada. Naravno, u privatnike se ne računaju, iako su privatno vlasništvo, ni strane kompanije, koje isti ti državni službenici (sve sa svojim privatnim biznisima), našim parama potkupljuju da otvaraju firme u Srbiji, i budu konkurencija upravo tim običnim privatnicima. Obični, samonikli privatnici, to su, em običan ološ, em retrogradni faktor, koji treba, kao što su radila njihova ideološka braća pola veka ranije, zatrti, da ne postoje. Takvima, ako im se dozvoli da puste korena, ume da padne na pamet da misle samostalno, sopstvenom glavom, što je apsolutno nepoželjno, jer udara u same temelje njihove nacionalističke države, individualizam je apsolutno nepoželjan i takve bogohulne ideje treba u samom korenu zaseći.

Istini za volju, ironija je, ali i tragedija, da većina tog sitnog i napaćenog privatničkog sektora nije dovoljno mudra i obrazovana, kako bi shvatila da su im ti državni službenici najveći neprijatelji i glavni kočničari njihovog razvoja, ali i celokupne države. Prepredeni državni činovnici dosetili su se još od prvih dana, nikad iskreno prihvaćenog, višepartijskog sistema, pa su se fiktivno podelili na crvene i plave i ponudili sirotinji raji da na izborima bira između jednih i drugih. Raja k‘o raja, jednom glasa za crvene, drugi put za plave, svaki put misleći da bira prave, ne shvatajući da bira iste. Tu je igru i većina crvenih i plavih vremenom prihvatila, pa su i sami umislili da postoji neka ozbiljna razlika među njima, osim onih na vrhu, koji i dalje znaju za naš višerpartijski jadac – u toj igri, koliko god da je igrača, uvek je dobitnik samo jedan – Partija.

Živeti u pomenutim vremenima, raditi u ovakvim uslovima, biti sitna privatnička boranija naspram moćnog državnog sektora, biti individualac, baviti se, verujem, časno novinarstvom svih ovih godina, sa ovakvim političarima i u ovakvoj državi, i izdati hiljadu brojeva provincijskih novina u državi u kojoj skoro niko ništa i ne čita i očekuje da sve dobije džabe…. Da li je to uspeh? Ludost? Utopija? Živeti i raditi sa saznanjem da krivu Drinu još niko nije ispravio? Mnogo pitanja, a premalo odgovora. Valjda je to i smisao – večno postavljati pitanja, a nikada ne naći odgovore…

Osim ako nisi Vučić. On zna i pitanja i odgovore. On zna odgovore i na ono što ga niko pitao nije.
Stvarno, a šta ćemo sad?

Toni Stanković (Užička nedelja 1000)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.