početak AKTUELNO Stari, stariji, najstariji… Stari grad

Stari, stariji, najstariji… Stari grad

od nedelja
892 pregleda

SRBIJA, BRALE!
Od jonizujućih zračenja ubuduće nas štiti Maja Gojković… Zbog nje ćemo se osećati i nuklearno sigurni. Što bi rekla pesma stara, ‘ej živote, lutalice…. Ko je mogao misliti da ćemo ovako nisko pasti… Da se osobe kao ona o bilo čemu pitaju….
A kada se takvi pitaju, ne treba da nas čudi što od početka ove godine pada proizvodnja u Srbiji, a o tome niti ko ima da piše, niti ko da čita, niti koga zanima. Za naciju je mnogo važnije sa kim se posvađala Karleuša, a to što je proizvodnja otišla u tri lepe, koga briga…. Za veći deo tog pada zaslužna je mizerna proizvodnja električne energije proteklih meseci, dakle, državna je firma u pitanju, ali, počele su da kašljucaju i druge grane, kao prerađivačka, što i jeste prava industrija, po kojoj se vidi ozbiljnost neke države. Porazna je činjenica da se u Srbiji malo toga proizvodi, pa je struja praktično glavni industrijski proizvod. I tu nije kraj lošim vestima, kako bi se danas reklo u mejnstrim medijima. Ne pada samo proizvodnja – drastično su se smanjile i devizne rezerve – neto devizne rezverve su spale na 7,7 milijardi evra. Samo u aprilu su smanjene za 300 miliona evra. Naravno, umeli smo mi i niže da padnemo, ali je očigledno da su trendovi prilično sumorni. Koliko smo mi apsurdna država, uprkos svemu tome, kurs dinara je čak i neznatno poskočio, a neki vladini ekonomisti tvrde, uprkos ogromnom padu proizvodnje, da je porastao(?!) bruto društveni proizvod, što jasno govori da se kod nas u BDP trpa sve i svašta i da je taj parametar praktično analitički neupotrebljiv, osim za propagandističke svrhe. Zato i kažu vladini ekonomisti da je procenat zaduženosti smanjen za nekoliko procenata, pa na kraju aprila iznosi 67,7 posto BDP. Naravno, vlast fiktivno uveća BDP, dodavanjem baba i žaba, i eto smanjenja zaduženja. A dug države se, hvala na pitanju, i dalje odlično oseća – u aprilu je iznosio ogromnih 26,6 milijardi dolara. U maju je država štampala i prodala hartija od vrednosti za novih 195 miliona evra i 40 milijardi dinara, što je blizu pola milijarde evra?! Prosto zapanjujuće, a tome niko ni reči u javnosti. I kada sam ovaj zastrašujući podatak rekao bližoj okolini, u želji da sa nekim podelim moju zaprepašćenost, moje mudrice i pametnjakovići mi rekoše kako bi mi bilo pametnije da gledam svoja posla… I mi tako godinama, sve gledajući svoja posla, svi zajedno propadosmo. Naravno, ne računajući kriminalce i političare. Nažalost, poslednjih godina u Srbiji, zemlji afričkog standarda, postalo je društveno prihvatljivo biti kriminalac i političar, važno je imati novac, a moral, obraz, poštenje i slični relikti prošlosti, to više nije roba na ceni.
Sa druge strane, čitam praktično neverovatnu vest, da je paušalcima povećan porez – unazad. Kažu, nekima čak i duplo. Od kada je sveta i veka, ne mogu zakoni i odluke vlasti važiti retroaktivno, ali eto, u Naprednoj Srbiji i to može. I zbog toga se niko ne sekira. Doduše, s obzirom da su, barem koliko je meni poznato, sitni privatnici listom glasali za Vučića, sad je red da to i plate. Svaka ljubav ima cenu, a politička pogotovu.
Mene lično najviše je iznenadila vest da smo napokon dostigli nivo proizvodnje iz godine koja je prethodila svim našim sranjima – 1989. Blizu 30 godina slušam da proizvodnja još nije dostigla na taj nivo, a, sećam se, i tada smo bili jad i beda, i eto, pročitah, ako je verovati izvoru (profesor Ljubomir Madžar), da smo posle 28 godina napokon krenuli u devedesete. Zanimljivo, uz tu vest išla je i konstatacija da je Srbija izašla iz recesije…. Ne znam šta bih rekao, ili sam ja potpuno nesposoban, kao i mnoge moje kolege privatnici, jer se svi slažu da je poslednjih meseci nastupila prava ekonomska katastrofa. Naravno, toga nema na Pinku i ostalim ružičastim televizijama, a sve su danas takve, niti u Vučićevim govorima, ali ni opozicionim, to su priče koje prenosimo mi sitni privatnici, kao u stara dobra vremena, od uveta do uveta. Samo nam još gusle fale…
Meni se čini, možda se varam, jer se podaci kriju, da je Vučićeva koncepcija smanjenja plata i penzija, uz izostanak bilo kakvih reformi, sada počela da ispoljava svoju negativnu stranu, na šta su i upozoravali svi ozbiljni ekonomisti. Ako je verovati vlastima, deficit se smanjio, ali linearnim smanjenjem rashodne strane, a rak rana ove države – javni sektor i dalje je zaštićeniji od belih medveda, i to mora, pre ili kasnije, dovesti do ponovnog kolapsa. Zato Vučić na vreme uteče u zavetrinu predsedničke funkcije, pa ostaje da vidimo na koga će svaliti teret svoje pogubne ekonomske politike, iako će, bez sumnje, on voditi i narednu vladu.
Nažalost, srpsku javnost ekonomija ne zanima, jer javno mnjenje skoro stoprocentno čine državni službenici, pa se uglavnom po medijima i internetu raspreda da li živimo u diktaturi ili ne. Naravno, Vučić i njegova ekipa i ne skrivaju da žele apsolutističku vlast i ne zaziru od najprimitivnijih metoda, međutim, neka su naprednjaci i najgori na svetu, ipak je za tango potrebno dvoje – šta je sa srpskom opozicijom? Evo, pogledajmo ovde u lokalu, gde su DS, LDP, DSS i ostala bratija? Imaju li ljudi u tim partijama mišljenje o bilo čemu? Ako imaju mišljenje, da li se ono, barem malo, razlikuje od naprednjačkog? Ako se razlikuje, zašto mi, glasači, ne znamo ništa o tome? Sada je jasno kao dan da ljudi koji nisu ekonomski nezavisni, ne mogu biti ni politički slobodni, svi ti vajni istaknuti opozicionari su državni službenici ili njihovi saradnici, pa bi im kritikovanje režima moglo dovesti egzistenciju u pitanje, a svima njima sopstvena guzica je na prvom mestu. Zato ovde i neće biti promena dok se u politiku ne uključe oni koji pare za život zarađuju na slobodnom tržištu. Nažalost, kako rekoh na početku teksta, većina tih sitnih privatnika ne stoji najbolje sa opštim obrazovanjem, pa su zbog sopstvene gluposti i neinformisanosti poverovali da je Vučić pravi izbor za njih. Dakle, što rekoše u „Profesionalcu“, nije Vučić problem, nego je problem što smo mi govna…
Ne, ne pričam ovo napamet, naime, pre neki dan nekoliko ljudi me je prilično oštro napalo zašto javno ne komentarišem skandaloznu nameru lokalne vlasti da Stari grad učine još starijim, ako treba, i najstarijim starim gradom na svetu. Takoreći, Venecija, pa, odmah potom, užički Stari grad. Da se razumemo, najblaže rečeno, nisam ljubitelj lika i dela režisera i biznismena podno Šargana, naravno da je ljuti kič i šund sve što taj lažni borac protiv kiča radi poslednjih godina i, naravno, da Stari grad treba dovesti u pristojno stanje i ostaviti ga na miru, ali, aman, zašto na sve što ne valja treba mi novinari da ukazujemo? Čemu služe političke partije? Gde je užička opozicija? Imaju li oni mišljenje o ovom ili bilo kom drugom pitanju? Zašto se uvek očekuje da ja, urednik malih, bednih, lokalnih novina moram neprestano pokretati važne društvene teme, pored tolikih opozicionih vedeta?


Zove me pre neki dan uznemireni građanin, kome na deset-petnaest metara od prozora urlaju svakog vikenda, što pijani, što napušeni, gosti nekoliko polulegalnih kafana, kaže, samo vi taj problem možete rešiti? Pa šta smo to mi? Komunalna policija? Opozicija? Građevinska inspekcija? Turistička inspekcija? Inspekcija rada? Saobraćajci? Policajci? Interventna brigada? Plaćeni članovi veća? Gradonačelnik i zamenici? Prosto je neverovatno da narod od buljuka dobro plaćenih državnih službenika ništa ne zahteva, ali očekuje nekakvu akciju od nas šačice novinara, za koje nikada u životu nije odvojio ni žute banke? Ima li tu bilo kakve logike? Od nas, koji jedva preživljavamo od danas do sutra, očekuje se, čak i ljutito zahteva, da se potpuno besplatno borimo za javni interes, a isti ti građani manji su od makovog zrna pred zadriglim debelo plaćenim državnim službenicima, kojima plaćaju i stan i hranu, i uniformu, i godišnji odmor, i doručak i užinu, i ne pitaju ih ama ništa, da se ne bi uvredili. Zašto, dragi drugovi, ne pozovete, primera radi, Jova doktora Markovića ili nekog drugog lokalnog stranačkog lidera, pa od njih ne tražite da vam reše problem?
Zato mi kuknjava o cenzuri medija postaje sve degutantnija. Naravno, medije na državnom nivou već decenijama svaka vlast kontroliše, što milom, što silom, ali, evo, Užička nedelja je od svog osnivanja, pa do danas, uvek bila otvorena za dijalog i javno iznošenje stavova, pa zato sa sigurnošću mogu tvrditi da apsolutno nikada nije bila ovolika nezainteresovanost građana za javne teme. Tačnije, ako i ima zainteresovanih, niko nije spreman da javno govori o tome. Zavladala je politika totalnog nezameranja, a od komunističkih vremena ostala je navika i očekivanje da nam uvek neko drugi rešava probleme. Zato nijedan problem i nije rešen, a neće ni biti, dok takvi stavovi preovlađuju. I posle nam Vučić kriv. On se samo proteže koliko mu drugi dozvole i ne može biti odgovoran što su svi, čuvajući sopstvene sitne interese, potpuno zaćutali.
Ista je stvar i ovde u lokalu. Već mesecima slušam od stotine ljudi, uvek poluglasom, da Tihomir leti sa mesta gradonačelnika. I uvek me pitaju šta mislim o tome. Šta imam da mislim? Celokupna ta ekipa nije moja politička opcija, ali, kada god ih kritikujem, radim to javno i argumentovano, i sasvim sigurno se neću, kao drugi, baviti njihovom kadrovskom politikom u kafani, uz pivo, poluglasom. Nisam ih ja ni postavio, pa ih neću ni smenjivati, zato me ceo taj spektakl vrlo malo zanima. Više bih voleo da se sugrađani interesuju kako posluju lokalna javna preduzeća, koliko nas koštaju, nego što se, tobož, sekiraju, da li će Tihi ostati bez državne plate ili ne.
Dakle, drugovi i gospodo draga, probudite se. Tražite od onih koje plaćate da vam polažu račune, tražite na narednim izborima program, a posle izbora kontrolišite da li je on sproveden. Za ove moje 54 godine nikada nikoga nisam čuo da se raspituje za program neke partije, ljudi se obično opredeljuju prema površnom utisku ili prema onome gde sebe projektuju. A kad imamo takve glasače, onda je potpuno logično što nam je i vlast ovakva, baš kao i lažna opozicija. Upravo smo imali izbore na kojima partije nisu ni pokušale da predstave program koji bi glasovima valjalo podržati, kada su videli sa kakvim stadom raspolažu, političari su čak prestali da se trude da imaju pametne i duhovite slogane. Imali smo na jednoj strani program – država ili družina, a na drugoj takođe koncizno besmislen program – brže, jače, bolje. Pa ti sad narode, stoko, veruj im na reč, i glasaj.
Zato Vučić sa ovom nazovi opozicijom lako i izlazi na kraj. On je, po potrebi, od proevropejskih partija veći evropejac, levlji je od svakog opozicionog levičara, a, kad zatreba, nema tog desničara koji može sa toliko žara tako desno kao on. Kako je to moguće? Pa, moguće je, političari u Srbiji mogu da trućaju do mile volje, niko nema odgovornost za izrečeno, a naš narod, te trice i kučine, kao što su demokratija, prava i slobode i ne zanimaju, jedino za šta prosečan srpski podanik pokazuje interes je zaposlenje, svejedno da li je Namenska, gradska uprava, EPS ili nešto treće, samo da je državna plata, da se može ranije izaći sa posla, kako bi se popodne odmorni posvetili njivi u zavičaju…
A kad smo kod zavičaja… Evo, iskoristih ovaj broj Užičke nedelje da napišem tekst, dok još ima zainteresovanih da ga pročitaju, za dve nedelje kreće sezona malina, pa će Užice i okolinu, narednih mesec i kusur dana, jedino zanimati otkupna cena i vremenska prognoza…
A Vučićevo krunisanje nisam gledao, pa otud o tome ni slova. I ne zaslužuje….
Što reče Nikola Pašić svojevremeno – kakvi smo mi Englezi, takav je i Vučić Gledston…

Toni Stanković (Užička nedelja 961)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.