početak DRUŠTVOSUGRAĐANI Lepota je u jednostavnosti

Lepota je u jednostavnosti

od nedelja
895 pregleda

MODNI FOTOGRAF ALEKSANDRA DULANOVIĆ BOGIĆEVIĆ
Aleksandra Dulanović Bogićević je krenula dedinim i očevim stopama – putem fotografije. Danas profesionalno radi kao modni fotograf. Njena uska profesija je retuširanje fotografija, ali upornošću i željom za učenjem dospela je do tog nivoa da sama organizuje setove i postane modni fotograf.
Ljubav prema fotografiji ponela je još od detinjstva, a kako kaže, taj gen je nasledila od dede Milana i oca Aleksandra Duse Dulanovića.
– Deda Milan je bio predratni i posleratni fotograf. Imao je radnju gde je sada hotel „Zlatibor“. Deda je po svemu bio ispred svog vremena, počeo je da se bavi fotografijom u to vreme, bio je vizionar u porodici, jako specifičan i energičan. U stvari, imao je jako nespecifičan život za to vreme, za naš grad. Do 1939. godine, Milanov otac je na glavnoj ulici imao kovačku radnju, ali deda je odmah prešao na napredne tehnologije u to vreme. Dosta je stvorio, putovao i video. Po inerciji otac i njegova sestra su krenuli da se bave istim poslom. Oboje su odrasli u radnji. Međutim, moj otac, koga svi zovu Dusa, išao je na zanat kod čika Steva Vlajnića, jer obično otac i sin u prenošenju i primanju znanja ne funkcionišu najbolje. Otac i sin su imali dijametralno različite stilove i u fotografiji i u opremi. Uvek je bila svađa koji je bolji fotoaparat i oprema, ali opet, sve je to lepo funkcionisalo, iako je Dusa bio slobodni umetnik – rekla je Aleksandra.
U kući Dulanovića se uvek ranilo i ustajalo pred samu zoru. Tako je i Aleksandra ustajala u 4 sata ujutru da radi slike. Odrasla u mračnicama sa fotografijama uz babu i dedu, fotografija je postala deo nje. Kako kaže, ceo život je radila s velikim tempom i dinamikom. Njen otac je isto radio u radnji, ali i kao snimatelj na televiziji i za „Vesti“.
– Tempo rada je bukvalno bio ubitačan, ali smo lepo živeli. Bilo je to neko srećno vreme. Dusa je pre prelaska na televiziju bio prvak Jugoslavije u fotografiji, gde su se takmičili fotografi iz cele Jugoslavije. Dobio je stipendiju za Prag kao tadašnji najbolji snimatelj u RTB. Razmišljao je da ode u Prag, ali deda se teško razboleo i otišao je u Hjuston na operaciju. Radnju je otac preneo na sebe. Posle nekog vremena kreću turbulencije u zemlji, sve se gasilo i svi se negde izgubili. Deda je umro, a on je bio stub te naše male imperije, i njegovom smrću i ta naša imperija se osula. Tata je nastavio da radi u „Vestim“ i čini mi se da je nekako izgubio taj entuzijazam, pa i danas ne voli da priča o tim slikama. Danas mi je velika podrška, da mi neki savet, sugestiju, ali ne prihvata te nove tehnologije – kaže naša sagovornica.


Kao starija ćerka u dubini duše je osećala odgovornost da nastavi tu tradiciju.
– Mislim da bi deda danas bio ponosan na mene i to mi je neka satisfakcija u životu. Još imam taj entuzijazam, koji me uvek pokreće. Više sam po shvatanjima nalik dedi, jer on je imao onu staru poslovicu, koju sam i ja prihvatila: zasviraj, ali i za pojas zadeni – dodala je ona.
Osnovnu i srednju školu završila je u Užicu, a zatim upisala prava. Sebe nije našla u toj profesiji, niti je, kaže kaže, sebe videla kao nekog ko će donositi odluke o nečijem životu. Znala je u startu da je to greška i pošto voli da na početku menja stvari, dok ne bude kasno, preorijentisala se na fotografiju.


Pod uticajem bake Svetlane, koja je bila profesor umetnosti i likovnog, i kod koje je provela četiri godine, kod Aleksandre se razvio umetnički aspekt. Bakino poznavanje istorije umetnosti je unici mnogo značilo. A za ovo sa čim se bavi, naša sagovornica najviše „krivi“ Milana Mijuškovića, vlasnika Foto „M“.
– On je bio neka inicijalna kapisla da prelomim. Pre fotografije dosta sam se bavila postprodukcijom, retuširanjem i obradom fotografije i to mi je primarna, uža specijalnost. To sam radila dugi niz godina za druge fotografe. I kada neko godinama ispravlja tuđe greške, onda krene sam da fotografiše, zna na šta da obrati pažnju. Milan je uticao da počnem da fotografišem i on mi je pozajmio svoj aparat. To je bilo pre osam godina i njemu dugujem veliku zahvalnost. Bio mi je velika podrška na početku, kada nisam bila sigurna u sebe. On je jedna od dve osobe koje su mi dosta pomogle u prekretnicama. Ta njegova smirenost i ta njegova vera u mene kada nisam bila sigurna u sebe, mnogo mi je značila. Fotografisanje sam spojila sa onim sa čim se bavim primarno. Milan me je naučio da u istom momentu budem umetnik i trgovac. Moj otac se nikada nije bavio trgovinom, možda samo na početku svog posla – seća se Aleksandra.


Druga osoba, koja je uticala na nju da napravi prekretnicu u svom profesionalnom životu, jeste Veselin Jevrosimović, vlasnik „Komtrejda“ i sajta „Telegraf“. Aleksandra o njemu ima samo reči hvale, kao o čoveku i poslodavcu.
– On je čovek sa vizijom i gleda u budućnost. Ima 15 ispostava svoje firme u svetu sa centrom u Beogradu. On je druga osoba u životu koja je uticala na moj profesionalni život, jer mi je dao mogućnost da budem u njegovom timu, dao mi je šansu. Tu radim sve, od postprodukcija, montaža do komplentne organizacija seta, a to znači obezbeđivanje loakcije, za devojke dizajnere, šminkere, frizere… Taj projekat je u okviru „Telegrafa“. U Beograd sam konačno prešla prošle godine. Kada me je Veselin pozvao na razgovor bio je petak i rekao mi da dođem na posao u ponedeljak. On je ranije video moj rad i kao velikom esteti, nije trebalo dugo da proceni da li sam za posao koji on zahteva. On vrlo brzo donosi odluke. I kao čovek i kao pojava je veoma prijatan, mada sam na tom razgovoru za posao imala veliko strahopoštovanje prema njemu. Ali shvatila sam da je to čovek koji ima veliku pokretačku enegriju, koju prenosi na sve zaposlene sa neverovatnim autoritetom. Kad otputuje van firme, mi svi radimo kao da je on tu. Uz sve to, on je totalno prijatan i opušten čovek. On zna da mi svi znamo da posao mora biti odrađen i zato nema nikakvog pritiska. Kada nas Vesa pohvali, to je najveća motivacija. Kada neko kao on pruži šansu, onda nije je za prokockati – hvali Aleksandra svog poslodavca i doda je da su i međuljudski odnosi u firmi veoma dobri, da vlada solidarnost i razumevanje.


Aleksandra kaže da najviše voli da fotografiše žene i za nju je ona prava lepota u jednostavnosti.
– Žene su mi inspiracije, uvek sam volela da vidim lepe žene i da na svakoj nađem nešto lepo. Najviše radim portrete i radim kao fešn fotograf. Iako nisam za foto šop, morala sam da napravim kompromis. Foto šop je moja specijalnost. Mada, trend je u svetu, kada recimo uzmete „Vog“, francuski ili britanski, videćete da su akcenat stavili na fotografiju bez retuširanja i na devojke bez šminke, bez jakog mejk-apa. Počeli su da forsiraju taj trend i pretpostavljam da će za dve do tri godine doći kod nas. Kod nas vlada trend jake šminke, jer gleda se „Grand“ i ti drugi rijaliti, a to modeli devojke usvajaju. Kao rezultat toga postajemo nacija prepuna šminke, umetaka za kosu, silikona. Ja jesam fleksibilna u korektivnom smislu, meni nije problem ako treba malo da se popravi fotografija ili da devojka izvrši neke male korekcije na sebi. Podržavam sve to dok ne pređe estetsku granicu. Imam sve više utisak da će ipak preovladati devojke koje prelaze tu granicu i imaćemo žensku decu koja će i pre 18. godine ugrađivati silikone. Plašim se da ne krenemo u tom smeru. Taj model ponašenja se odnosi i na dizajnere koje prave garderobu, pa devojke izgledaju kao pevačice. Nije taj trend u svetu, u kome vlada malo šminke kod običnih žena, a zvezde i popularne osobe to rade s merom. Kod nas korišćenje silikona prelazi svaku granicu i srećem se sa tim da devojke uzimaju šest kubika. Na svu sreću, ima još i običnih devojaka – komentarisala je naša sagovornica.


Ona ima odličnu saradnju sa „Mis Ju“ kompanijom.
– „Mis Ju“ kompanija takođe pomera trend na tip obične i vredne devojke, koje žele da uče, da se promoviše znanjem. Zato svaka od tih devojaka dobija stipendiju. Dosta se radi na tome da se promoviše ona prirodna i zdrava lepota, da se smanji uticaj silikona, starleta. Ne mora sve biti i idealno. Ove godine je pobedila naša Užičanka Anđelija, veoma draga, dobra, lepa i normalna devojka – rekla je Aleksandra i podsetila na Tijanu Đurić, koja je imala zdravstvenih problema kada joj je pukao silikon na zadnjici.
– Ponekad neka devojka dođe sa toliko napumpanim usnama, koje su potpuno bez ukusa i posle ne znam šta ću da radim na slici. Lepa devojka može biti i bez silikona. Međutim, radimo sve to, jer se bira između: da imamo više klikova i povučemo saobraćaj, ili da budemo normalni. Ja sam na tankoj žici – kaže Aleksandra i dodala je da je radila i sa dosta pevačica. ali kod nje nema velike razlike između obične devojke ili pevačice. Svima pristupa sa istom profesionalnošću. Zamiljivo je, kaže ona, da što su poznatije i uspešnije ličnosti sa njima je lakše sarađivati, opuštenije su i jednostavnije, dok one što su manje ostvarenije i na početku karijere, teže su za saradnju.
Aleksandrin posao je veoma složen, pa tako je i jednim delom postala dobar menadžer.


– Moram da komuniciram sa dizajnerom, šminkerom, frizerom, tražiti mesto za lokaciju i tu je potrebna veština pregovora. Tu veštinu sam do tančina savladala. Za to je najzaslužnija Milanka Đorđević, direktorka „Mis JU“ kompanije. Ona celu kompaniju nosi na leđima i njoj se divim na snazi, tom menadžerskom duhu. Imala sam tu sreću da počnem da radim sa njom i na tom menadžerskom delu, o kome nisam imala nikakvog iskustva. Ona me je naučila kako treba biti menadžer fotografije. To je bilo kao u vojsci šest meseci, kada su rezultati počeli da se pokazuju. Ona je kritičar, ali u pozitvnim smislu i može puno od nje da se nauči. Sada smo već prešle tu neku granicu, dovoljno je da po pogledima znamo šta treba da se uradi, a šta ne, a i postali smo prijateljice. Energična je i sposobna žena. To znanje koje mi je prenela u praktičnom delu i dedina gen, su ono što me pokreće. Posle toliko godina rada otići na set postalo mi je rutina u tehničkom smislu, osim kada radimo napolju, kada gledamo u nebo i zavisimo od vremena. U organizovanju seta angažovano je dosta ljudi. Imamo odličnu saradnju sa „Pjuriti“ akademijom. Kod njih sam gostujući profesor na trećoj godini i predajem fotografiju i postprodukciju. To je jedan lep tim i naša firma gradi vezu na nekom zdravom odnosu sa njihovim dizajnerima, šminkerima i frizerima na duže staze. Posle dužeg vremena rada sa njima stekne se rutina i poverenje. Naš projekat nije komercijalan, radimo na principu idealni medijski prostor, promovišemo dizajnera, šminkera, frizera, devojku i njoj damo neki prostor da kaže nešto o sebi i svoj životni moto. To je jedna fina simbioza – rekla je Aleksandra.
Aleksandra nije propustila priliku da nam kaže da je imala averziju prema Beogradu, ali život ju je naterao da ode u prestonicu. Užice je postao grad u kome ona nije našla mesto za sebe, u kome nije mogla da nađe posao.


– Bilo je momenata u životu šta bih i gde, nekih životnih lomova, kada sam bila na prekretnici da li ostati ovde i nemati ništa, ili pokrenuti se i otići dalje, a ne znati šta te čeka. Nije lako bilo odlučiti da spakuješ život u kofer i otići. Odlaskom u Beograd stvorila sam šansu za bolju budućnost i deci. Volim svoj grad, ali u Beogradu je sve potpuno drugačije, dovoljno samo da vidite taj vozni park, sve će vam biti jasno. Jednostavno Beograd je država za sebe. Meni odgovara taj tempo rada i volim rad. Nije mi teško da za firmu radim neprekidno, valjda što radim sa entuzijazmom. Nisu mi finansije nagrada, ta neka nagrada je poverenje koje mi je ukazano na osnovu rada i znanja. To mi je najveća satisfakcija, ali i dalji izazov. Imam momenata kada mrtva umorna sednem da radim zato što na primer devojka iako lepa, nije dala sve što treba. Onda „popeglam“ i dođe kako treba. U mom poslu definitivno ima više muškaraca, s tim što su žene potpuno ravnopravne i svi smo kolege partneri, svi smo podložni kritici. Volim kritiku koja je osnovana i dobronamerna. Drugarice koje su ostale ovde kažu mi da u Beogradu nemam život, ali meni prija ta navika rada. Moj muž radi u internacionalnom sektoru i često je u inostranstvu. Ponekad, kada mi se dete razboli, stvarno imam dosta razumevanja od kolega, jer nemam nekih drugih prijatelja. U beogradskim firmama se ceni rad i lojalnost, a u Užicu, čini mi se, da toga nema mnogo, jer je skoro sve vezano za politiku. Mali grad jede velike ljude i zato su mnogi otišli, jer za njih nije bilo mesta u našem gradu – kazala je Užičanka i dodala da tamo sujetom ne može mnogo da se dobije, samo može da se izgubi, i da se neprekidno mora učiti, jer će vreme pregaziti sve koji ne uče.
Za užičke medije kaže da postoji ta stara škola novinarstva.
– Imam utisak da se mnogo radi na jednom tekstu, ali da ima nešto pametno da se pročita, da ima neku težinu. Vidim isto da su shvatili da je u trendu i da je bitna kliktabilnost, orijentisanost ka mlađoj populaciji. „Telegraf“ je portal koji ima od milion i po do dva miliona posećenosti dnevno. To je ogroman broj ljudi koje čovek kontroliše. E, to je trend kliktabilnosti i šerovanje. Lično volim taj stari stil novinarstva, jer me podseća na srećna vremena – rekla je naša sagovornica i dodala da je još u kontaktu sa nekim starim novinarima.
Ona lično ne voli da se fotografiše, a kaže da je i poziranje umetnost, koja se uči. Njen je posao i da namesti devojku za fotografisanje.
– Neke devojke imaju dara da se nameste, da telom stvore dinamiku i energiju, dok ima devojaka kod koje nameštate nogu, glavu, pa i oko, gde da gleda. Treba napraviti nešto od nekoga ko je drven. Sećam se da me je Milanka Đorđević vraćala mnogo puta zbog nekih devojaka. Samo kaže, ovo nije dobro, ovo ne valja, ovo treba da se menja, ali umela je i da me pohvali. Sada je opet drugačije, dolazi do ispravke samo kada treba nešto da se „prepegla“. Nikada nisam imala taj kompleks, da ne trpim kritike, mada sam srela dosta takvih ljudi i oni se tu zadrže mesec ili dva, pa odu. Za takve ljude tu nema mesta.
Naša sagovornica će ove godine boraviti sedam dana u Francuskoj.
– To je projekat „Dani srpske mode u Francuskoj“. „Telegraf“ je medijski partner „Mis Ju“ i ove godine bi taj projekat trebao da se realizuje. Naš amabsador nam daje njegovu rezidenciju, koja ima predivan ambijent. Za nju su Amerikanci nudili blanko ček. Tu bi trebalo da boravimo sedam dana sa najkvalitetnijim dizajnerima – rekla je Aleksandra.
Aleksandra za sebe kaže da je jednostavna osoba, ne voli da komplikuje stvari i u dubini duše jedno veliko dete.

Zvezdana Gligorijević

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.