1.
Ima večeri, bar u Nerandžićevoj, kad se ulično osvetljenje zbuni i ne uključi se pravovremeno i s razumevanjem; kad solčence zahaja iza starog grada.
Još ako lunica okleva, eto razloga za nelagodu, eto razloga da pažljivo nogom pipaš gde staješ, iako je krezava kaldrma odavno prekrivena navlakom od sivog asfalta i rupe su popunjene. Jer, prijatelji moji, ima desetak kuća kroz čije prozore ne sija sijalica ni od šezdeset sveća, ni LED sijalica od sto vati, ni petrolejka s decilitrom gasa.
Neke obiđe neko koji dan godišnje; druge su puste decenijama i prozori su im otvoreni, prsli.
U takvim zbunjenim večerima, bez uličnog svetla i mesečine, ako zalutaš u sokak tražeći kraći put do negde, čini ti se da zraci tame postoje i da ih kuće u kojima ne miriše ljudska dušica emituju.
Zraci odsustva života.
Da ne kažem gore.
2.
Ako u zbir uvrstimo niz napuštenih kuća u donjoj, Demirovoj, a hoćemo, jer su njihova ljudska bića za života kaldrmu smatrala svojim komšilukom i, kad bi namirili ono svoje osnovno, skoro organizovano su savlađivali visinsku razliku na brdu umirenom kamenim zidovima.
Drvenim stepenicama kroz kuću Nedovića, podižući teški kalkan, ili izmeću kuća Rajića i Todorovića pa pored Avramovića i golubova Preša Buča, dolazili su na kafu, prepodnevni brifingi jedinstvenu berzu lekova tokom koje su menjani lekovi prepisani, recimo, za bešiku, za one kapsule dobijene neke godine kad se nečijoj kumi slošilo.
Prizemlja donjih kuća su prostorije s polupanim izlozima i izvaljenih vrata; uskim trotoarom, nekako naguranim pored nekadašnjih zanatlijskih lokala, i danju je neugodno proći.
Dole bar automobili prolaze.
Dole ti bar buka ne dozvoljava da pomisliš da bi se trebalo zabrinuti zbog oblika neke senke u kršu i strvolju nekad uglednih radnji.
A teoretski, ljuti centar grada Užica.
3.
Pre desetak godina, dok se sve što se diglo u građevinu još koprcalo, pričalo se da potez između Rakijskog pijaca i Slanuše češljaju trojke sastavljene od namrgođenih, zamišljenih i stručnih, beleže nešto u rokovnike dobijene od dobrostojećih firmi dok se stajalo ikako, žurno skiciraju i diskutuju veoma tiho. Bio je i onaj što zaklanja usta rukom kad telefonira, pa ih je sakrio i dok je gospođi s fasciklom i pravom sveskom dao neku kratku informaciju.
Mi, ovdašnji, nismo ovladali veštinom čitanja s usana; jedino ako ima neko takav u zgradama u ulici Nikole Pašića, pod Vujićevinom.
Uglavnom, posle svake posete neke trojke ostaci nekada moćne ŽOS (ženske obaveštajne službe), poslednjim naporima ono malo već prestarelih operativki, saznavali smo ko bi da gradi, čiji je, je li zbog njega pola Užica zakukalo, kolika bi bila zgrada i kome bi zaklanjala zrake svetla sunčevog; do podneva.
Posle ručka, odmora i drugog brifinga, bivali smo obavešteni zašto od tog neimarskog poduhvata nema ništa.
4.
Pre desetak godina, dok se sve što se diglo u novinarstvo još koprcalo, čitalo se da potez između Arktika i Antartika češljaju trojke zbunjenih, spletenih a ipak naduvenih lokalaca; ništa ne skiciraju, već direktno u katastru biraju parcele, pozivaju vlasnike i kupuju vrlo tiho; ako je moguće, za što manje pare.
Mi ovdašnji, čudili smo se šturim i razbacanim vestima o bogatim fondovima, koji kupuju zemljište po celoj planeti, naročito po Africi i zemljama gde oko vlasništva nije sve jasno i ima da se raščivijava „šta je čije“ decenijama; jer, prijatelji moji, mi smo potomci onih što su se odrekli imovine u svojim postojebinama čim su primili prvu platu, topli obrog, stimulaciju, varijabilu i, naravno, regres.
Kome to treba? Ko da će iko ići u ________? Biće svima usta puna zemlje…
Ima li tu neki tajni plan, oko te kupovine, mi ovdašnji ne znamo. Možda onaj ispod Vujićevine zna, ako postoji: ko zna da čita sa usana, umeo bi i da objasni i nama s obronaka Pašinovca, gde i ulično osvetljenje ume da bude zbunjeno.
Pisalo se tad, jednom i nikad više, da Englezi imaju izreku namenjenu neodlučnim investitorima.
Kupi livadu. Više se ne proizvode.
U slobodnom prevodu, imati zemlju nije zabluda Reakcije.
Imati imovinu, svojinu takoreći, nije krađa.
Dok se drugačije ne naredi.
5.
Po brdima oko našeg pograničnog grada, brojne su kuće kroz čije prozore prete zraci smrti; odbljesak najzad izašlog Meseca od polomljenog stakla stvara jezivi privid da unutra ima neko kome je potrebna svetlost, ko je putnikov svetionik.
Kad prolazeći pored reda stabala šljiva na izmaku radnog i životnog veka, shvatiš da je tmina u tmini davno napuštena kuća, nije ti lako; nikako.
Još ako se lavežom prokrivi krupan pas, a ti nemaš u levom džepu biskvit, niti u desnom onu amajliju, kalibrišeš um i telo da očekuju iz tmine „Dobro veče!“, izrečeno isuviše mirno i normalno…
Priča potekla iz ranih dana našeg tumaranja po ovom svetu senki, iz dana kad je kamenje bilo vezano a paščad puštena, kaže da su ljudi znali tačan dan svoje smrti, sve dok Sveti Sava, u nekom kraju gde se ograde između imanja prave od kolja i upletenog pruća, nije video čoveka koji kolje upliće vlatima trave, i to ovlaš. Na zgranutost Savinu, mirno je odgovorio da sutra umire i da će ga ograda za života poslužiti; kome treba, nek’ od sutra upliće kako zna i ume.
Tad je svetac, ili neko davno pre njega, ukinuo to znanje čovekovo, i otad ljudi rade temeljno i kako treba.
6.
Otkud ŽOS zna da od gradnje nema ništa?
Ne, nije to zbog uske ulice, niti zbog priče o onom propisu o obaveznim garažama.
Nije to, prijatelji moji, ni zbog boravka jednog investitora na privremenom izbegličkom radu u Rusiji, stečaja drugog, ni zato što je treći u zatvoru. Ima ih i u statusu „aktivan“ i na slobodi, nije to.
Oni naši što su se odrekli imovine u ime svih budućih generacije, nisu na vreme i pri zdravoj pameti podelili to što deliti može ovima nama; zato je jasno da unuk jednog od naslednika, onog što od školovanja u Beogradu nije dolazio kući ni na sahrane, neće dati svoju polovinu tridesetdrugine bez stana, lokala i para za polovni čamac „maestral“ ili „sport“, podaščani i s „tomosom“ od 4,5 konja, s dugom osovinom.
7.
Zato je jasno da bi ona jedna grana moćne loze, useljene pod stambeno u trošnu udžericu, mnogo volela da dobije bilo koliko, pa da zaboravi saplitanja po kaldrmi i dživdžanje najveće kolonije vrabaca severno od Male svete reke, oduvek naseljene na Lizinom jorgovanu; zato je jasno da se ona iz Londona prihvatiila nasledstva onako, a ne bi da se tu išta dira, sem možda popravke bunara.
I klupe.
I nadstrešnice po kojoj se loza tamnjanike uvija.
Nesvikli na vođenje firme, zbog onog poluvekovnog prekida, treba da ispregovaraju s nesviklima na baratanje imetkom, zbog onog poluvekovnog prekida; nema tu ‘leba.
A ne znam je li gore gledati kako se kuće u centru grada krune i spremaju za urušavanje, ili da mi neko pobode zgradu pod prozor…
Jer, i miran suživot u našem gradu tek ima da naučimo.
8.
Nisu sve kuće što traju bez mirisne ljudske dušice u sebi od tvrde građe, ali nisu ni travkama vezivane. Računalo se da traju.
Koliko napora i troškova da se uvedu struja, voda, telefon, kanalizacija…
Sedamdesetih, Zoran Tešić je uveo gradsku vodu i smenio stari bunar s mesta dobavljača tih usluga. Kopalo se od vrha Brdašca, onom strmom ulicom što se otcepila, kroz kaldrmu i pločak-kamen. ORA KOD ZORA, a na njoj je bilo gradskih faca u izobilju: ako bi se našle fotke, zajednički um hroničara grada imao bi o-ho da se bavi identifikacijama i razradom.
Nije travka, ali sve polako popušta; da je sreće, brojni, rasuti i zamerljivi naslednici ulice i brda na kom su paše uživale u dodiru istočnog vetra, sabrali se i dale nekoj sirotinji da živi u kućama, da utežu.
Da je sreće.
A kad i brežuljkasta i pitoma Šumadija peva o sreći, šta nama ostaje?
(Užička nedelja 972)