početak GRADSKAINFO Ako maniri čine čoveka…

Ako maniri čine čoveka…

od Toni Stanković
4,K pregleda

Užice… Kažu da se grad po ljudima prepoznaje… Kažu… Kažu i da Užice danas ima nešto ispod 50.000 stanovnika, što je manje nego 1974. godine. Sa Sevojnom 59.000. Plus okolna sela 18.000 stanovnika… Mnogi već godinama kažu da ovo nije “onaj” grad i da Užice ne prepoznaju… Do skora sam se takvima čudio, a danas… Kao Sting u Njujorku…. Isti jezik, a sve se teže sporazumevamo… A još manje razumemo. Kažu da sve više mladih ljudi odlazi, a sve ih se manje vraća u Užice.
A šta je sa nama, koji smo poslednjih godina postali većinski vlasnici svojih života? E, za nas matorce, Užice, ni krivo, ni dužno, ima jednu ozbiljnu prednost u odnosu na civilizovani i urbanizovani svet, čemu želim da posvetim nekoliko narednih redova. I fotografija.
Svuda oko nas okomito stoje brda sa preko 700 metara nadmorske visine, pa, uz malo truda i znoja,  za samo pola sata, možemo da uživamo na svežem vazduhu, sa pogledom na Tornik. Za nekih sat i po laganog hoda, eto vas na preko 900 metara nadmorske visine. Da, bukvalno za sat i po. Ne, ne mislim na Zabučje, Belu zemlju i Zlatibor…  Iako većina stanovnika ovog grada vikendom trči na Zlatibor (često i sam pripadam toj grupi), Zlatibor nije užička planina. I Tara je dobrim delom na našoj teritoriji, ali ni ona nije baš užička. Jedina prava užička planina, a skoro svi su je zaboravili,  jeste – Jelova gora. Pitoma, bogata, taman na najvišim mestima prevali 1.000 metara, da je možemo svrstati u planine. Metar gore, metar dole, nije ni toliko bitno, koliko sam ugođaj, ako ćemo pošteno, ni tržni centar Zlatibora nije na višoj nadmorskoj visini, pa se ceo srpski “krem” diči selfijima iz zlatiborskih kafanića…


Tako blizu, a tako daleko… U mladosti sam, sa ekipom, često išao na Jelovu. To je bilo ono vreme, kada je Forman snimio film “Kosa”, kada smo još naivno verovali da naša najveća ludovanja tek prestoje. Bezbrižni školski dani… Čim olista, a mi put pod noge, pa u brda… Umeli su tadašnji nastavnici čitavu školu da poteraju na pešačenje do Jovanove vode. U prosvetu su tada, uglavnom, išli ljudi koji vole taj poziv, kojima nije jedini smisao života vikend žurka po seljačkim kafanama u centru grada i nedeljno blejanje u baštama na trgu. Tadašnjim prosvetnim radnicima nije bio problem da, zajedno sa đacima, upadnu u glib “do za vrata” po okolnim seoskim putevima, tada još neasfaltiranim. Iskren da budem, nisu stvari baš toliko crne, umeo sam, u poslednje vreme,  kada krenem na pecanje kroz tunele prema staroj staparskoj stanici, da vidim i ponekog nastavnika sa đacima i čujem ono zvonko i znatiželjno: “Nastavniče, nastavniče!”…
Elem, često smo se leti, posle pešačenja po vrućini, naslađivali šumskim jagodama i borovnicama oko Jovanove vode, a bilo je i onih koji su već znali da raspoznaju uvek od jednom jestivih pečuraka. Ni sam se ne sećam koliko smo puta na Čakovini sa lokalcima odigrali, do krvi ozbiljnu, fudbalicu, pa se onda, zajedno, u obližnjoj šumi, na izvoru napili, kao led, hladne vode. Davno beše… Tačno se se sećam i kada sam prestao da posećujem Jelać. Voleli smo, u nešto ozbiljnijim godinama, da svraćamo, pogotovu nedeljom, u čuvenu kafanu u samom centru, da se, uz Vitasok, naslušamo seoskih mudrolija, a onda ju je jedne godine zauzela i prisvojila policija. To strano telo zabijeno je iznenada u srce naše planine i mi smo ubrzo taj putni pravac potpuno zaboravili.
Amnezija je trajala prilično dugo, sve do pre petnaestak godina, kada je Poznan došao kod mene sa idejom da napravi festival borovnice. Naravno, kako to već ide u ovom gradu, koji to nije, većina je tu ideju krišom ismevala, pravi značaj borovnice i Jelove gore, znali su samo oni koji su dokone pubertetske dane provodili u toj neverovatnoj prirodi. Bio je Poznan uporan i, uz malu pomoć prijatelja, uspevao je nekoliko godina da održava taj festival , a onda se iznenada i pre vremena preselio u večna lovišta, a sa njim, kako to već kod nas biva, i sam festival. Tužno je sada gledati ostatke drvene bine pored same česme na Jovanu. Spomenik ljudskom, pardon, užičkom nemaru. I gluposti. A čak su i struju doveli…
Trebala je da prođe još čitava decenija, pa da Jelovoj gora ponovo zaživi. Zahvaljujući malini. Uz put, prema Kovačnici, Gostinici i Čakovini nestale su nekadašnje utrine i kukuruzišta, a nikli zasadi i sistemi kap po kap. Zašto da ne, svaki pošteno posao je zlatan, a, ako zemlja Jelove gore godi borovnicama, pečurkama i šumskim jagodama, što ne bi i malinama?

I, posle gomile ispisanih rečenica, tek dođoh na početak i povod ovog teksta, ali, sami ste krivi, stalno mi prigovarate što su fotoreportaže kratke. Pa da su duže, onda ne bi bile foto, već samo reportaže…
Kad čovek pređe pedesetu, pogotovu u ovoj propaloj zemlji i raspuštenom rodnom gradu, svako iole normalan počne da razmišlja o penzionerskim danima. A zna se o čemu penzioneri najviše razmišljaju – zdravlju. I, kako je bolje sprečiti, nego lečiti, ima li bolje preventive od pešačenja? A da ne govorim kakva je to tek mentalna terapija…. Tako smo poslednjih par godina, moja lepša polovina i ja, često sa prijateljima, krenuli da obilazimo okolna brda i planine. Zanimljivo, prešli smo stotine i stotine kilometara, uzbrdo i nizbrdo i nikada nam nije bilo teško, zato što smo prvih meseci imali kondicione pripreme do Jelove gore i nazad. Nema bolje i zdravije deonice. Slanuša, Belo groblje, Ibiševo guvno, Buar, Djurovića groblje, Kovačnica, Čakovina, Jelova gora i odamaranje na Jovanovoj vodi, pa nazad, preko Spasovnjače i Terazija, da ne bude put jednoličan. Očas posla sa 400 na 1000 metara i nazad. Za pola sata od Slanuše stiže se na krivinu ispod Buara, odakle se prvi put vidi Tornik, a onda uzbrdo i sve vreme levo gledaš Zlatibor, a desno Ovčar i Kablar. Kada dođeš ispod Kovačnice, ako nema magle, vidi se Požega kao na dlanu, a ispod tebe kugla na Šehovom brdu… A ako nemaš vremena do Jovanove vode, onda skreneš prema Šehovom brdu, pa izbiješ na Previju na Tatincu, osvežiš se u kafani, pa nastaviš prema Sariću, a onda, kuda ti volja, na Karađorđev šanac, pa nizbrdo pored Simeta i Milivoje na Rakijsku pijac, ili levo, pored groblja, na Mendino brdo, pa onda možeš opet levo, u Sevojno, a možeš i desno, do Tempa…. I sve to iznad 650 metara nadmorske visine…
Nemam ništa protiv, za mnoge sugrađane uobičajene, lagane šetnje od Plaže do Velike brane (osim vašara u proleće pred nedeljni ručak), ali, brdska šetnja je neuporedivo uzbudljivija i korisnija, a da ne govorim o pogledu, prirodi, vazduhu, pogotovu s jeseni, kada ovaj grad postane mračna rupa. Ništa manje nije atraktivno ni u rano proleće, kada jako duva direktno sa Zlatibora, a Gradinu iznad Čajetine imate kao na dlanu…. Leto da i ne pominjem…
Probajte, nećete zažaliti. Nije Jelova gora velika kao Zlatibor, niti kao Tara, ali nisu ni oni kao Jelova gora. A kad postanete ozbiljniji rekreativac, očas posla stignete do Kadinjače, Ponikava ili Grada nad Kosjerićem, a možete i nizbrdo, do Drine…. Jedna je Jelova gora.

Toni Stanković

fotografije su nastale 5. februara 2017. godine, telefonom, više kao putokaz


Comments

comments

Povezani tekstovi

1 komentar

Miladin 2. март 2017. - 12:19

Bravo Toni, što reče narod, ko ne voli svoje ne voli ni tudje. Nismo ni svesni koliko je naš kraj lep.

ponovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.