1.
Stotina vozova na stotini paralelnih koloseka.
Sve lokomotive rade, makar i na leru, tiho i nepokolebljivo; postojano. Uvek je neka u pokretu, makar i jedva vidljivom. Uvek bar jedna vuče svoju kompoziciju ka, za nas posmatrače, nevidljivom i neshvatljivom cilju.
Tako je neko opisao spoljnu politiku USofA.
Niko ne zna šta se u vagonima nalazi. Kad voz stigne do kraja, otvoriće se njegova brojna vrata i neki će videti šta im je došlo vlakom bez voznog reda.
F. H. Farmer, pisac opasnih vizija, u priči „Jahači rumene nadnice“ je objasnio: ono što je jednom erotski san, drugom je noćna mora.
I doček tog voza, američkog, svako planira prema onom što je sanjao.
Ne zna se ima li neki od stotinu vozova užičku stanicu kao odredište; ne zna se ni sećaju li se otpravnici, s prugama i zvezdama na kapama, koliko je američki bio letnji voz za Bar sedamdesetih prošlog veka, u minulom milenijumu.
U SFRJ.
2.
Posle ukidanja Istočne pruge KundK monarhije, uskog koloseka, kroz Užice je prošla pruga Beograd-Bar.
Napravili su nam veliku stanicu, uzdignutu nad gradom kao vidikovac i navukli su nas na kretanje u ritmu kloparanja gvozdenih točkova po šinama.
Zlatne sedamdesete, vreme pumpanja para u potrošnju; zlatne sedamdesete, vreme crvenog pasoša i putovanja. Nešto slično ponovilo se još samo one Markovićeve godine, pred rastanak uz pevanje, pucanje i plakanje; zato, prijatelji moji, oprez ako nas opet zapljusnu lake pare za malo rada.
Srećom, neće. Nikad i nikom više.
Onaj Farmer, pisac opasnih vizija, u pomenutoj priči opisuje svet u kom su skoro svi izdržavana lica i zajahali su redovnu (rumenu) nadnicu samo zato što postoje. Oni što bi više hteli, imaju muka da pokrenu stvari.
Mora da je znao za SFRJ, nigde drugo nije mogao pokupiti takvu misao, iako ni ovde nikad nije tako izrečena. Naša su autorska prava.
Ako nije, vizije su mu opasnije nego što se mislilo.
3.
Našim, a pokazaće se i američkim vozom istočnoevropskog izgleda i šarma, s vidikovca iznad grada kretali su:
užički studenti za Beograd, masovno i misli razuđenih kao jadranska obala, jutarnjim oko 5 sati, onim užičkim;
kosati i nosati rokeri, na koncerte i festivale, mini Vudstoke, koji su se u našim krajevima i na našim jezicima nazivali BOOM; pa i dalje, dokle INTERRAIL karta dobacuje;
šverceri, da ih ne imenujem, posle par dana skupljanja želja i dinarskih sredstava po Trgu partizana, hvatali su popodnevni, pa se u Beogradu peli na noćni za Trst; Na Ponte Rosu daće spisak onom našem kod Đovanija, pa otići u kafić kod Velikog kanala da sačekaju dok upakuje 501, Rifle, antilop Spenserice, vijetnamke i jakne Tanker, žice za bas gitaru, kaiš Fender, desetak jakni kurtonki onako i Rafael četkice za onog što crta stripove;
rani tragači za sopstvenim sobstvom, s onim skupim rancem oplemenjenim aluminijumskim šipkama za pravičnu raspodelu tereta po nejakim leđima, prosuli su se od Kristijanije i Amsterdama, do daleke plaže na Goi; neki se nisu vratili i lepo je od nas da verujemo da su još tamo;
i, poslastica na kraju: noćni voz za Bar.
4.
SFRJ je, mlađi prijatelji moji, bila najameričkija zemlja onog što se nazivalo Istočna Evropa. Nije bila iza Gvozdene zavese; tad nismo pojma imali da je to zapadnjacima svejedno i da je za dobar deo njih Jugoslowaki negde u Sibiru, između Gulaga i Laponije.
Mi smo balavili za USofA, naročito za letnjim raspustom posle srednje u suncem obasjanoj Kaliforniji, sve sa velikim automobilom i zlatokosom devojkom, čoperom i zlatokosom devojkom, plažom u Malibuu i… …Bilo kakvom (američkom) devojkom.
Mučenici iz komunističkih/socijalističkih zemalja gledali su u nas, cvileli noću i pokrivali se preko glave nestvarno mekim Varteks ćebetom u kom se još junački držao miris pet kila švercovane „Vegete“, i nisu mogli ni da zamisle da će u njihovoj otadžbini, njihovoj Majčici, ikad biti leta kao što je jadransko.
A te opasne vizije su im najviše dolazile našim vozom, našom prugom na koju smo bili tako ponosni.
Bar onom privilegovanom delu, koji je mogao da dođe na Jadran i provede par nedelja u Zaostrogu kampu ili Međunarodnom omladinskom centru u Bečićima.
5.
Videli su oni Jugoviće i ranije; u nas su putovanja po Istoku bila česta i povoljna, pa makar taj Istok bio na severu.
Shvatili su vrlo brzo da u džepu imamo znatno više para, makar ih i dinarima zvali, i da ne oskudevamo u krkanima koji će u Zlatnom Pragu prosipati viski vredan nečije plate po podu hotela; shvatili su da njihove najlepše devojke, slovenske vile, čekaju da ih pomenuti primerak iz SFRJ zovne na večeru, pa u sobu.
Videli su proizvode koji likom podsećaju na one iz holivudskih filmova, garderobu van sivog i svedenog; ono što je kod njih bilo dobro i teško dostupno, Karl-Cajs objektivi recimo, naši predstavnici, seminarci, proučavaoci i lezilebovići kupovali su za kusur od sinoćne pijanke.
Videli su osmeh pobednika, bučnu slobodu i razgovaranje izvika; s kasetofona kupljenih za njihovim komisionima čuli su Novokomponovanu narodnu glazbu, pop scenu i rokere koji delju Fendere kao da su od fabričkih žica Detroita i teksaških farmi utekli.
Sve su videli i, reklo bi se, zapisali u tajne protokole, da nas se sete kad se točak sreće obrne; ono što ih je dotuklo, izbauljalo je iz voza u crnogorsku zoru i prostrlo vreće po maslinjacima, plažama i kamenjarima od Bara do Bečića.
6.
Dugo se vukla ta šezdeset osma i Prugom, i cestom Bratsva i jedinstva, i jadranskom magistralom; vukla se, srećom, i po Evropi, pa nismo štrčali, sem gostima iz bratskih zemalja.
Izgledom nalik na hipike njihove, samo malo nosatiji i viši, s frizurama u rasponu mikrofon-džbun-plast i plavim denimom tršćanskim, prikupljali smo naše indijanke/cigančice i kao pleme živeli na plaži dok vlasti ne zaključe da je bilo dosta; naša sabraća po ideološkom ključu, privučena svetlošću varnica vatre, mirisom zidarske kobasice i lokalnog vina i pevanja na simuliranom engleskom, nisu mogli da veruju s kakvom mirnoćom prihvatamo raciju.
Jer, red se znao: ujutro, raštrkani zbog lakšeg stopa, s paštetom u tubi u levom gornjem džepu „Levis“ teksas jakne i majonezom „Tomi“ u desnom, odlazili smo ka severozapadu da ne bude većeg belaja i ozbiljnijeg pretresa.
U Omišu, Kuparima, Dubrovniku, na Hvaru, ili čak u Rovinju, okupiće se drugo pleme, različito a isto; neko će možda završiti i u okolini Torina na berbi grožđa ako se lepo vreme produži.
Dobro, i to oko slobodne ljubavi, mada ni Istok nije bio mutav po tom pitanju; naročito van dometa dežurnog bezbednjaka ekskurzije.
7.
Nisu svi okolni bili željni baš hipičenja i rok svirke; mogućnosti su ih palile i bacale u neznanje.
Za njih, nije bilo američkije Amerike; za nas… Mmmm, bili smo tu negde, samo da je malo veća plata, da je mogla na Rakijskom pijacu da se kupi kola u konzervi, naročito pogodnoj za olovke kad se jednog dana otvori i popije… Malo je bilo željnih višepartijskog sistema i rastanka sa socijalističkim samoupravljanjem u Užicu; ili su bili na vreme sklonjeni Tamo Gde Treba, ili nam je bilo dobro u SFRJ, Americi za sve sa jevtinijim ulaznicama, za sirotinju.
Mi smo bili iza tajanstvenih vrata u jednom od vozova, recimo, barskom; voleo bih da pitam bivše ideološke drugove, danas uglavnom u EU, jesmo li bili erotski san ili noćna mora?
Rumuni su prosvetljeni Breninim dolaskom u helikopteru na stadionski koncert i pevanjem „Jugoslavijo, Jugoslavijo“ iz korpe građevinskog krana; Bugari su trpeli pendreke zbog „Dugmeta“ uz poklike „Iskame rok!“ i „Daj Bosanac!“.
Kako je to kad se Evropljanin toga seti ili mu živi svedok ispriča?
Ili se o tome ćuti?
Zato, prijatelji moji, kad sam u Egiptu sreo vršnjakinju iz Slovačke, dobrostojeću i dobrodržeću, koja je rekla da nikad nije letovala na Jadranu, niti je čula da je neko tamo išao, pažljivo sam joj posmatrao oči.
Ne izdadoše je.
8.
Sto vozova, sto pruga.
Da se ne lažemo, i mi i naši susedi znamo da nam je po jedan namenjen; ili, ako smo sitniji nego što volimo da se kaže, jedan za nekoliko kuća balkanskih.
I ovi s erotskim snom, i ovi s noćnom morom, pitaju se hoće li Tramp naš voz ubrzati ili usporiti.
Stati?
Ne može USofA stati, prijatelju moj. Videli su šta je bilo kad je SFRJ, Amerika za sirotinju stala.
Vozovi moraju ići, pa ti vidi.
Dragan R. Filipović