SUGRAĐANI: MIODRAG MARKOVIĆ MARE
Retko ko od starijih generacija nije čuo za Miodraga Markovića, zvanog Mare, čoveka koji je podigao, može se reći, jednu trećinu solitera i zgrada u Užicu, i ukrovio preko hiljadu kuća u Užicu i okolini. Za ovaj broj Užičke nedelje Mare govori o svom radnom veku i velikom iskustvu građevinca, jer kako kaže:“Ne znam gde sve nisam bio, gde sve nisam radio”.
Rođen je u Kruščici kod Arilja. Od malena je krenuo da radi, sa 15 godina već je krenuo na zanat. Učio je školu, a uporedo mešao beton sa radnicima.
– Za dan sam mogao da zaradim platu, koja je bila u visini učeničke. Dolazili su u „Zlatiborove“ barake na Carini, gde sam bio smešten, da traže radnike, a ja među prvima se uvek javljao. I tako sam radio i školovao se. Nisam imao slobodnog dana, slobodnog popodneva – seća se današnji penzioner Miodrag Marković, zvani Mare, koji je nadimak dobio u srednjoj školi i od tada do danas ga znaju pod tim imenom.
Marov otac je radio u GP „Zlatibor“, a majka je imala rođaka u Užicu koji je bio inspektor rada, i kako kaže Mare, taj je u to vreme bio strah i trepet u gradu. Posle završetka osnovne škole, Mare verujući majčinom rođaku, dao mu je dokumenta da ga upiše u neku užičku školu.
– Ali, avaj. Polaze svi đaci u školu, a meni niko ne javlja da dođem. Krenem sam u Užice i odem kod tog rođaka, pa ga pitam što me ne zove. A on mi kaže kako nije moglo nigde da me upiše i odvede me kod stolara Obrada Stanića, koji je imao radnju preko puta bloka C i starog Dispanzera. Taj me čiča primio samo zbog njega. Držao mi je predavanje kako tu moram biti prvi, kada dođe da mora biti sve očišćeno, vatra naložena, bez obzir išao ili ne u školu, a da moram poslednji da izađem. Međutim, to je bio samo pritisak na mene da bih pobegao, jer mu nisam ni trebao, to mi je posle i sam rekao. Odem i izvadim radnu knjižicu i sa njom pravo u GP „Zlatibor“ da radim kao običan radnik. Bio sam mlad, jak i visok. Ponudili su mi da budem zidar, tesar, armirač, a pošto sam bio kod stolara odlučim se za tesara i tako se upišem u školu. Smestili su me na Carini, gde je bio smeštaj za radnike „Zlatibora“ i daju mi neku učeničku platu. Meni super. Tada sam išao šest meseci u školu, šest meseci na praksu. Po završetku školovanja 1966. godine, odmah sam krenuo na posao. Bio sam KV majstor četvrte grupe – priča Mare svoju priču iz detinjstva.
Odmah je dobio posao i firma ga je uputila na radove na hotelu “Palisad“ na Zlatiboru.
– Nigde ništa nije bilo na Zlatiboru. Tu gde je sad hotel, bila je jedna zgrada, a na jezeru je bila samo neka baraka, kockarnica, koja se posle zapalila. Posle Zlatibora, pošalju me u Vrbas. Tamošnju vodu nisam mogao da pijem, a ona ravnica mi nikako nije prijala. Rođen sam među brdima, pa nikako da se naviknem. Pošto sam bio već regrutovan, odem u vojni odsek u Arilje da me šalju u vojsku. I oni me ubrzo pošalju, martovska klasa, i provedem 18 meseci u Sloveniji. Kada sam se vratio iz vojske, 1968. godine, odmah sam počeo da radim u bloku „Zlatibor”, onaj soliter od fasadne cigle. Tu sam radio od temelja do vrha. Kvalifikaciju sam završio na “S” soliteru, gde sam radio od temelja do slemena. Prvi kran je formiran na “S” soliteru, mada su još konji vukli materijal. Bila su tu tri para konja i jedan kamion. U Užicu je tada samo bila Kula. Zatim, radio sam na zgradi gde je sada „Stan“, a onda i na Domu zdravlja. Pošto sam bio najmlađi, mene su slali gde je najpotrebnije – kaže Mare i dodaje da je imao nekog šefa, koji je voleo da ljude iz Bajine Bašte pošalje u Požegu, a iz Požege u Bajinu Baštu.
Tako je i Mare poslat u Beograd, na Banovo brdo, da radi na zgradi robne kuće „Beteks”.
– Bio sam najmlađi u brigadi, ali to je bila dobra grupa i školovani ljudi. Ali, ja sam bio najbolji radnik. Svi su me molili da ostanem u Beogradu, da se školujem, da napredujem, ali nisam mogao. Samo sam voleo Užice. I 1969. godine vraćam se u Užice i odmah me šalju za Bar, pa na obalu u Sutomore. Bila je to jesen, a do 1. maja morali smo da završimo radove. Radili smo neke bungalove i potporne zidove. Tu se radilo po 16 sati, svaki dan, sve dok se vidi. Samo nedeljom se radilo 8 sati. Uslovi su bili nikakvi. Nismo se brijali, a bilo je nas 80 tesara u grupi. Imali smo menzu, a u sobama je spavalo po 30 do 40 ljudi. Nas trojica mladih ljudi u jednu jedinu kafanu i tu sačekamo da svi zaspe i onda uđemo i mi da spavamo. Sećam se kada smo radili potporni zid u Sutomoru, bio je Božić. Duvala je bura, a mi na skelama. Kada dune, voda sa mora je padala po nama. Posle presvlačenja, kada smo se vratili za alat, on je već zarđao od slane vode. Ali, nije bilo prekida, nastavljali smo da radimo – kaže naš sagovornik.
Te 1969. godine Mare je prešao da radi u građevinsko preduzeće „4. jul”.
– U stvari, to je više bilo kao stambena zadruga, ali jako dobro organizovana. U početku su radili popravke nekih kuća, a onda su odjednom krenuli poslovi na većim objektima. Moja grupa majstora i ja smo bili dobro došli u to preduzeće. Imao sam 22 godine, KV majstor, i sa tri zidara, dva radnika pošalju nas da radimo dugačku zgradu na Aleksića mostu, gde je nekada bila „Treska“, a sada je tu Udruženje penzionera. Sećam se da poslovođa nije umeo da izvuče osovine, pa smo jedan moj drug i ja preuzeli to na sebe. Uzmemo uradimo osovine, stubove, stepenice i sve to uradimo brzo. Prvog meseca dobijem rešenje 5. grupe, posle mesec dana dobijem i rešenje 6. grupe, iako nisam podnosio nikakvu molbu. Potom počinje izgradnja onog solitera pored. Uzmem ekipu i krenemo od temelja. Imala su tu neka četiri najkomplikovanija ugla. Svi smo dobili po deo da radimo, ali i VK majstori nisu znali da krenu, a moja grupa već stigla do ploče. Pomognem im i onda zajedno uradimo prvu, drugu ploču i tako redom. Završavamo taj soliter, a mene direktori dižu do neba, svi su želeli da me upoznaju. Plaćao se rad i cenio se radnik. Naš tadašnji direktor bio je menadžer dašanjeg kova poput Mićića, ali nije bio član komunista i morao je da leti. Našli su mu da je radio neki potproni zid ispod Rosulja za neke privatne kuće, pa ga pošalju i u zatvor. Ali, on je to radio građanima, a mi nađemo trubače i sa njima odemo ispred zatvora, i tako ga oslobodimo. Međutim, posle toga i opština i politika išli su na to da unište taj “4. juli”, jer smo po poslovima prešli “Zlatibor”. Nisu mogla da postoje dva građevinska preduzeća u Užicu. Nisu nam davali posao, ali smo ipak radili zgrade na Rosuljama, kao i stacionar na Zlataru. Ipak, pritisak nije mogao da se izdrži i rasturi se ta stambena zadruga – rekao je Mare.
Mare je već sa 22 godine video da radi mnogo bolje od drugih i školovanijih ljudi, a da mu je plata mnogo manja. Zato je vanredno upisao Školu za građevinske poslove u Beogradu, na Zvezdari, koja traje dve godine, za VK majstora.
– Imao sam platu 40.000 dinara, jedan ispit sam plaćao 6.000 dinara, a imao sam 22 ispita za dve godine. Pre podne sam radio u preduzeću, popodne privatno, sve da bih mogao da se iškolujem, da ne budem sa onima koji od mene manje znaju, manje rade, a primaju veće plate. Posle „4. jula“, otišao sam u ivanjički „Graditelj“, gde su me oberučke prihvatili, jer su već čuli za mene. Odmah su me uputili na zgradu „Tepihare“ sa mojih osam radnika tesara. Mi smo uradili pola “Tepihare”, koja je dugačka 200 m, a pola su radili ostalih 20 radnika iz Ivanjice. Mi smo imali bolji učinak, ali plaćanje nam je bilo skoro isto. I direktor me je molio da ostanem, ali sam otišao i 1975. godine se vratim u GP „Zlatibor“. Pošalju me na halu u Prvom partizanu, a posle toga sam dobio rešenje za poslovođu. Odatle me direktor Mirko Ranđelović odvede na Kadinjaču na motel. Kaže mora da se završi do 24. septembra, jer dolazi Tito. Sećam se da je neki mlad čovek, geometar, počeo da daje kako da se radi po nekim kotama. Ja mu kažem daj ti meni samo gde treba da budu ćoškovi i sve ću ostalo uraditi sam, jer je šef gradilišta bio čovek koji je istovremeno radio i na brani u Vrutcima, pa je više vremena provodio na Vrutcima, nego na Kadinjači. Odatle se odnelo 20.000 kubika zemlje – kaže Miodrag.
Mare ne može da zaboravi i 1978. godinu kada je radio na hali EPS-a, kada je upoznao svoju suprugu Zoricu, koja je tada bila na praksi.
– Tu smo radili bez krana i dizalica, a čizme stalno na nogama. To je bila najduža hala u Užicu i trebalo je upraviti ceo objekat. Imali smo dobre radnike, ali kao poslovođa morao sam da napravim mozaik. Bilo je to zimsko vreme. Jedan dan me zove tehnički direktor Slobo Stojanović da sa svih mojih 15 radnika dođem u Turicu. Tu se na minus 10 betonirala stara brana, uvis, da bi se pojačala voda u Užicu, jer još nije bilo vode iz Vrutaka. Tu su bili neki bazeni. U klanac nije mogao da uđe kamion sa betonom, pa se formirala kolona od trista metara, od svih zaposlenih u „Zlatiboru“, pa i službenika. Sa vrha se kipao beton i dole se utovarao u kofe. Bilo je stotine kofa. Direktor je bio prvi, on je utovarao, a do njega pravnik, sekretar i svi ostali. Kofe su išle lančano, iz ruke u ruku, a mi smo stajali na kozjoj stazi. Ja sam bio zadnji i morao sam da dižem beton na branu, a gore su betonirali. Tako smo preneli 18,5 kubika betona. Došli smo izjutra oko 10 i završili smo uveče. Tu nije imalo kud da se pobegne, kao Goli otok. Neki pravnik je pokušao da pobegne, pa se otisnuo. Pa gde je pošao, nema kuda, gore nebo, dole voda – ispričao je Mare kako se nekada radilo.
Mare je radio i na soliterima u Sevojnu 1980. godine. Tu je bio poslovođa i tehničar i radio je sam sa oko 60 ljudi. Taj je posao završio za godinu i po dana. Posle Sevojna, išao je ponovo u Bar, a onda se vratio u Užice. Tada je, kako kaže, izvukao prvo soliter od fasade u Topličkoj ulici, a onda i drugi. Taj osećaj na visini Mare je ovako opisao:
– Meni je bilo svejedno da li sam radio na zgradi na prvom ili na dvadeset prvom spratu. Kada se radi sprat po sprat saživljavam se sa visinom i ništa ne osećam. Kada završim soliter, sednem na ivicu poslednjeg sprata, izujem cokule i mašem nogama, a dole samo vidim glave. Međutim, nezgodno je bilo kada odjednom dođem na visinu. Tada se javlja neprijatan osećaj. Inače, sve solitere sam radio viskom – kaže Mare i dodaje da nije voleo da mu se mešaju u posao.
Posle solitera u Topličkoj ulici, išao je u Budvu na izgradnju 63 stana, a nakon toga u Kolašin.
– Tu smo vukli vodu uz put dug 9 km do Belasice, gde je motel i ski staza. Trebalo je da vučemo vodu sa 1.800 m na kotu 1.420 u dolinu. Uporedo smo radili i svu drenažu. Imali smo mehanizaciju i ljude. Promer cevi je bio fi 100, a vukli smo ih kroz šume koje smo krčili, dolazili su neki fapovi duplaci, traktori. Veliko je to gradilište bilo. Ovo pričam zato što je tu nedostajalo ljudi za posao. Ustupili su posao preduzeću iz Sarajeva, nekom privatniku, ali, nema ni on dovoljno majstora. Ponudi on meni da radim to, jer je znao da imam sve u malom prstu. Nudi mi pare, samo da pokazujem njegovim ljudima. Nije dolazilo u obzir, jer ko zna kakve će ljude da mi dovede. Pogodim sa njima, ako me direktor pusti na odmor mesec dana, da završim taj posao, ali da radim sa svojim ljudima. Puste me iz moje firme i sa dva majstora i četiri radnika uradim taj motel – kaže Mare.
Mare je pored posla u „Zlatiboru“ radio i privatno, i svoje preduzeće GZR „Mare“ je registrovao 1996. godine, kada je, kako kaže osetio da će propasti Zlatibor. Ali, pre toga, 1993. godine, u vreme inflacije, radio je u Beogradu na Bežanijskoj kosi 270 stanova.
– Tada je baš zavladao nerad, nemar, nema se para, imalo je samo materijala. Sa mnom je tada bio Sveto Vukotić, adminstrator u preduzeću. I gde smo nas dvojica bili zajedno, uvek smo pobeđivali. Na tom gradilištu na Bežanijskoj kosi gledam okolo, svi kranovi stoje, niko ne radi, samo „Zlatibor“. Sveto mi kaže da preuzmem tesare, da rasporedim zidare, jer je trebalo pet lamela da se uradi. Međutim, nema radnika. Kada sam ih konačno okupio, uzmem spisak i prozivam ih. Preuzmem ulogu i brigadira i poslovođe i kažem radnicima da ko hoće da radi neka se odvoji na jednu stranu, a ko neće, neka se odvoji na drugu. Još im kažem da platu ne primaju ni oni, a ni ja, ali da ja neću da ležim. Ko će da radi, posla ima, a ima i materijala. Platiće se nekad. Tako sam mobilisao oko 400 ljudi koji su bili na gradilištu i u toj inflaciji i u tom neradu, napravismo zgradu. Ali, kakve smo sve gimnastike izvodili. Putovali smo vozom i sve se švercovali, jer nismo imali para. Puštali su nas kondukteri, a Sveto i ja smo imali neke karte, koje smo jednom dobili od preduzeća, a na njima više nije bilo mesta za rupice za poništavanje. Posle je počeo Avramov dinar, i mi završimo zgradu. To je gradio Fond solidarnosti i mnogo je poštovao „Zlatibor“, a mi nismo hteli da obrukamo obraz firme. Pare tada nisu ni vredele puno. Za milijarde nije moglo da se kupi nešto, a na pijacu sve u markama – ispričao je Mare i kaže da mu je najteže bilo kada se vraćao sa terena, pa je išao da radi privatno. Samo je svraćao kući da se umije i presvuče.
Poslednje Marovo veliko, a možda i najveće, gradilište je bilo u Jakucku u Rusiji 1996. godine. Tada je GP „Zlatibor“ za Kariće izvodio radove na jednom univerzitetu i banci.
– To što smo tamo gradili, niko nije mogao da gradi. Trebalo je da pođe 320 ljudi, a samo za gradnju banku je trebalo 60 tesara. Rekao sam sebi da ću pobediti i to gradilište i tako je bilo. Došli su ljudi iz Valjaonice, Partizana, iz Prijepolja, Priboja, a iz Beograda poteramo pet tona hrane. I tako nas 312 krene za Jakuck u Sibir. Leteli smo osam i po sati. Kada smo došli, kao da smo na pustom ostrvu. Ne može tamo da izdrži neko ko ima nizak pritisak. Imali smo doktora na gradilištu i meni je više puta bilo loše. Tada mi je pritisak bio 40 sa 60, a doktor mi kaže sjajno, ko kosmonaut. Jedva stojim na nogama, a to je za njih normalno. Ali, tu je redak vazduh i ne može da se umori. Samo smo gledali na sat, jer tu nije bilo noći. Radilo se po 12, 16, 18 ili čak i 24 sata. Lično sam radio i po 36 sati na gradilištu. Posao me tako vezao. Bio sam kao balsamovan, lelujam. A kada legnem da spavam, prebacim trenerku preko glave, jer je neprekidno dan. Spavam sat i po, probudim se, i tako stalno. A kada se probudim, nemam gde da izađem osim na gradilište, i šta drugo nego odem da radim. Najveći problem mi je bio da oteram čoveka sa gradilišta da ide kući, jer se dobro zarađivalo. Radilo se po učinku. Mi radnici smo krili od inžinjera koliko smo zarađivali. Uporedo sa bolnicom, radio se i univerzitet, pa smo i tu bili mesec dana. Prethodno su radili neki Makedonci, a nama je ostalo da uradimo sve najteže stvari, neke zavojne stepenice, terase… I na kraju, našim radnicima je bilo krivo što nije bilo više spratova. O nama, u stvari o Karićima, pisale su ruske novine, kako smo najbolje radili, iako je tu bilo firmi iz Turske i cele Evrope. Tu sam bio četiri i po meseca – kaže Mare i dodao je da nije bilo lako vratiti se kući, jer je jedina veza bio avion, za koji se dva meseca ranije kupovala karta. Tako se desilo da su dvojici radnika iz njegove grupe umrli očevi, a da nisu mogli da odu na sahranu.
Nakon povratka iz Rusije, u GP „Zlatiboru“ došlo je do smene direktora. Mare kaže da je to bilo vreme otimačine, privatizacije. „Zlatibor“ je razbijen na manje firme, da bi se lakše kupile. I danas mu je žao kako su se poneli prema bivšim direktorima. U to vreme, Mare kao pošten i dugogodišnji radnik, mnogo toga je znao u preduzeću i često je ulazio u sukob sa novim rukovodstvom, pa su ga zato poslali u Beograd.
– U toku 2001. godine vratio sam se iz Beograda i tada izađe zakon da svako ko ima preko 37 godina radnog staža da se proglasi tehnološkim viškom i ide na Zavod do penzije. Odmah sam to prihvatio, a onda sam nastavio da radim privatno – kazao je Mare.
Radio je Mare dugo kao privatnik u njegovoj firmi GZR „Mare“, koju je kasnije preveo na svog sina Đorđa. Za svoje umeće dobio je i Bramakovu drugu nagradu za krov na Bajovoj kafani u Mačkatu. Radio je Mare i naradio, a sada je mnoge poslove preuzeo njegov sin, koji je godinama išao uz njega na gradilište.
– Kada je sin završio srednju školu rekao sam mu da nema lerovanja, ili će u školu ili na posao. A dok je bio još u školi, vodio sam ga sa mnom na gradilište. Kada je trebalo da se istovara kamion, zovnem sina da povede još dva do tri druga iz škole da istovare kamion i na kraju im sve pošteno platim. Omladinu, da bi navukli da radi, da imaju radne navike, morate im platiti. Onda će oni sami da traže sledeći posao, da kada izađu u grad da imaju svoj dinar – rekao je naš sagovornik.
– Sve ovo ne bih postigao da nisam imao dobru porodicu, ne bih i ja bio uspešan. Hvala Boga, svi su mi dobri, supruga, sin, snaja, unučad i sada sa njima provodim vreme. Volim oko kuće da sređujem dvorište, imam psa i zečeve, unukama se napravio kućicu za igranje, a sada mi traže i kućicu na drvetu. Videću kako to da izvedem – rekao je neimar zgrada.
Pevačka družina
Mare svoje penzionerske dane, pored porodice, provodi sa svojom pevačkom grupom „Slavuj“.
– Stigla me bolest, sve manje vremena sam na gradilištu, po dva sata, kada treba da pomognem sinu. Ne mogu dugo u kući da sedim, moram ipak nešto da radim. Već nekoliko godina sam član pevačke grupe „Slavuj“ iz Sevojna, koju čini osam članova. Pevamo etno narodnu muziku. Idemo po saborima i takmičenjima, imamo snimaljen CD sa 12 pesama. Među prvih četiri ekipe smo u Srbiji. U Bosni 2015. godine bili smo prvi od 75 grupa. Prošle godine smo nastupali na Kolarcu. Rado smo viđeni gde god dođemo. Godišnje imamo 30 do 40 nastupa. U Sevojnu, u porti crkve, pravimo naš sabor, da uzvratimo ostalima. Za taj sabor snalazimo se za sponzore, jer imamo oko 300 gostiju, a prošle godine smo imali 40 grupa. Gde god odemo važimo za uglednu grupu, niko ne pije, ne puši, svi u penziji i svi generacijski slični. Vežbamo u Domu penzionera u Sevojnu. Inače, naš vođa grupe, Radoljub Popović, rođeni je muzičar – svira frulu, prvi je solista. Čak smo dobili poziv da idemo u Norvešku. Igram sada drugo poluvreme života i sudija može da pisne svaki čas. Treba iskoristiti ovo malo života na nešto lepo – zaključio je Mare.
Zvezdana Gligorijević