početak AKTUELNO DANI SLAVE

DANI SLAVE

od nedelja
795 pregleda

1.
Kad vidno okraćaju dani i sumrak izaziva nelagodu preranim primicanjem kroz uske užičke ulice, naše ponašanje znatno se menja.
Ne, nije to sumiranje rezultata na kraju još jedne godine koju provodimo u iscrpljujućoj trci sa samim sobom, drugima i nedostižnim standardom „normalnog sveta“; ni nagoveštaji zime prema kojoj, kao i svi potekli iz sirotinje, zbegova i počinjanja od ničega imamo, ozbiljne rezerve.
To je vreme birkanja vina dovoljno dobrog da se ne obrukamo i podnošljive cene za desetak slava na kojim ćemo ove zime gostovati u učestvovati;
preventivnog obilaženja prodavnica posuđa i pratećeg programa, Kineza i, neka bude, velikih marketa, uz povezivanje posude, svećnjaka i ukrasa s likom i zaslugama domaćina;
vađenja velike kese s ukrasnim papirima, trakama, mašnama i kesama za piće, prikladnim, bliže površini;
pretakanja i produvavanja kupusa i uzimanje probnih uzoraka rasola i kupusa; to ko je imao gde kacu ili bure;
provere mesa u sušari, s naglaskom na pršutu i slaninu sapunjaru, i priprema za dimljenje šarana; sušara je obično u tazbini, ređe kod drugarica i drugova ili u sopstvenom dvorištu;
prisećanja svih zamerki na pečenje i odluka da, ipak, ne menjaš dobavljača; ovaj put ćeš mu, obećavaš, najaviti na vreme;
Ukratko, sezona slava počinje.

2.
On slavi.
Dve sićušne reči prave veliku razliku; pravile su i u vremenima kojih se sa žalom sećamo i iz kojih još izlazimo, u batrganju i grču. A gde idemo, čuće se.
U socijalizmu, tom iz kog bežimo a zadržali bi smo sve što nam je na ruku išlo, dve reči, sićušne, bivale su i etiketa, oznaka; a u to doba svaki žig sem petokrake bio je sumnjiv, nepodoban. Dve reči postajale su planina ili ponor, prepreka na putu do boljeg radnog mesta, stipendije ili stana.
Ne, slava nije bila zabranjena. Samo, bila je nazadna i mirisala je na poražene retrogradne snage i reakcionare.
Umeli smo mi da budemo napredni i odlučno smo, bar većina, raskrstili s tim nemilim pojavama.
Uostalom, imalo je to doba dovoljno rituala za potrebe Novog čoveka.

3.
On slavi.
Vremena su se promenila; sve što se pod tepih ili linoleum guralo izletelo je kad je kamenje, kojim je partija pritiskala sve neželjeno, pokradeno, razvučeno i preprodano.
Svi smo se radovali nestanku kamenja i pritiska strašnog; danas, posle svega, poželim da je poneki ostao bar iznad onih stanjenih ponjava i serdžada što su bratsku mržnju sakrivale.
Iako se drugačije tumači i opominje, nismo mi neki vernici, ni praktikanti. Puka prilagodljivost i nagon za preživljavanjem pokazuju nam put.
Naši očevi i dedovi morali su naći način postojanja kad ih je država pozapošljavala. Kako su znali i umeli, nabavili su nova verovanja i učenja i prevazišli ona stara.
Kad je sve izletelo, eto i vere, eto slave. Eto Boga.
Sad mi i sledeće pokoljenje učimo kako se se sa svim slobodama i znanjima postupa.
Da nam ide, i ne baš; da ćemo se popraviti, hoćemo; ako se u međuvremenu opet ne promene pravila po kojima bi trebalo da proživimo zemaljske dane.

4.
On slavi.
Sićušne reči, tri sloga, krajem prošlog veka i milenijuma poprimile su novo značenje.
Važno. Društveno priznato.
Moćno?

5.
U danima pastorale, u teškim vremenima o kojima se i ne priča više, zima je bila vreme slava, rituala i svetkovina.
Poljskih radova nema više, šta je od letine sabrano, tu je; samo poslovi oko stoke, produženja loze, zanatski radovi i politički aktivizam su ostali.
U tim teškim vremenima, kaže strašni Vib, nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i sve nam uzeli. Posle su komunisti, na zgražavanje kućnih ljubimaca, valjda uspeli da pokupe i one suve mrve ispod stola.
A cvrčimo kao da su nam porodice padom pod oslobođenje lišene mirisnih planinskih pašnjaka, sve sa stadima okrenutim ka zalazećem suncu; kao da su naši stari imali strugare, kafane, štamparije, šume…
U to mračno doba, te dve reči, sićušne, od tri sloga puna značenja sačinjene, nisu se izgovarale. „On ne slavi“ bio je nemoguć i neshvatljiv spoj, sem ako su u pitanju braća druge vere, a i tad se to nije izgovaralo; taj podatak nije bilo nužno napominjati, jer, bilo je jasno i prirodno da je tako.
Pre telefona i Mreže, domaćin na brdu preko puta bi ojkanjem pozvao željeno ime, potvrdio da ih očekuju i, ako ima šta da nedostaje, zatražio da mu donesu iako je znao da celo selo sluša.
Pa, da se krene.

6.
Snegovi su bili metarski, i kad bi brojna porodica krenula „na pivo“ kod kumova, u prijatelje ili u rod, najjači su prtili stazu do doline; platicom ili s kamena na kamen preko zaleđenog potoka, pa opet ivicom šume ka zavejanom vrhu.
Gde je bilo iole bezbednog puta, išlo se saonicama u koje su bili upregnuti volovi.
Ponekad, naročito kod udaljenog slavljenika, odlazilo se pred noć dana uoči slave; ostajalo se dok se ne krene kući.
Ako je domaćin goste bar tri puta vraćao s kapije nazad za sofru, zavada je bila daleko, spletke nemoćne.
Stari su govorili da se na takvim slavama i preci oko trpeze okupljaju i raduju se sa svojim potomstvom.
Iz domaćinske kuće, ni pop svojoj nije žurio.

7.
On slavi.
Devedesetih, bilo je to JA slavim, ponegde udruženo s krstom kilašem oko vrata, zlatnim.
Bilo je posnog proslavljanja porodičnog, s pijanim čekanjem ponoći i iznošenja velikog ovala sjajne svinjetine.
Bilo je i skromnog početka dugog puta male crkve (porodice) ka uporištima bez kojih je teže opstajati na ovoj vetrometini.
Bilo je svega.
Da je moglo, ono ukradeno kamenje pritiskalo bi nas ne preko ponjave, već preko drvenog poklopca kace; da kao kupus polako zrimo i otpuštamo lekoviti raso.
Ali nije.
Srećom, sve prođe. I odricanje samog postojanja Boga, i ismevanje običaja, i turbo-slave s prekobrojni gostima nesvesnim značaja dana na koji smo se okupili, i političke rasprave, zbog kojih su se ljudi raskumljivali, razrađali i razdruživali.
Kao da smo se nekom svetili, a samo mi smo tu…
Pa, šta ćemo sad?

8.
Sto sela, sto običaja; opet, crkva ima svoja pravila i bar milenijum pokušava da nas njima približi.
Koliko vidim po tumačenjima paganskih dana, zapisima iz nazadnog vremena pre pada pod oslobođenje, samoupravnog traženja smisla u besmislicama, trijumfalnog preterivanja ćoškara i današnjeg prćenja staze u svetu zavejanom ništavilom, napredujemo.
Dug je put, prijatelji moji, i biće propadanja u smetove, lomljenja platica pod našom težinom, jer svašta sa sobom teglimo.
Zato, srećna nam slava.

Dragan R. Filipović (Užička nedelja 949)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.