POZNANIK ŽIKA KOGA POLITIKA NE ZANIMA
Odem ti danas u prodavnicu, da kupim nešto dijetalno za ručak, uzeh malo pomorandži, pa stadoh da biram paradajz, kad mi sa leđa neko reče: Nemoj taj paradajz, prskani, znaš šta kaže Malagurski! Pogledah, kad ono Žika, moj poznanik sa fakulteta, par godina stariji od mene. Koji, bre, Malagurski, to ti je neki poljoprivredni stručnjak? Ma, jooook, to je onaj sa televizije, što snima one poučne filmove! Pogledah ga…. Onaj sa televizije, što snima filmove, stručnjak za gajenje paradajza…. Uzeh onaj paradajz, pa iz inata, ipak sam i ja prava Srbenda, iako sam hteo samo dva-tri komada, natrpah punu kesu, barem dva kila…
I ne bi to dosta mom poznaniku, nego mi još i reče: Vidim, napravio si ovu užičku listu?! Pa šta ti je to trebalo? Da se sad, po matore dane, opet politički angažuješ? Nije sad vreme, objasniću ti kad se vidimo… Gledam Žiku, gledam, ne verujem šta čujem, i razmišljah par sekundi šta da mu odgovorim… Da li da ga, po srpski, pošaljem na ono mesto, ili da budem pristojan… I odgovorih mu, bili smo dobri nekada, najpristojnije što sam mogao: Da, aktivirah se, i ovo je samo početak, tek ću da se angažujem… Izgleda da nisam bio dovoljno eksplicitan, pa mi on, odlazeći, opet reče: Objasniću ti jednom…
Gledam Žiku dok ide prema kasi i vratih se na tren par decenija unazad…. Tog mog poznanika Žiku, dok sam se ja, i više nego javno, borio protiv Slobodana Miloševića i njegovih SPS divizija, „politika nije zanimala“, barem mi je tako govorio kad god bi se sreli. Naravno, pošto nisam od juče, dobro znam na kojoj su strani bili ti „koje politika nije zanimala“ u vreme Miloševića. Žika, dok je radio, u državnoj, pa kasnije u sopstvenoj firmi, snabdevao je sindikate raznim potrepštinama. Znamo svi naše sindikate i njihovu upornu klasnu borbu – cvekla, kiseli krastavac, džema od šipurka, Cipiripi i slične sindikalne metode na šest rata… I, naravno, ko tada nije bio za Miloševića, taj nije imao šta da traži u toj sindikalnoj prehrambenoj borbi, pa makar i džabe delio flaširani paradajz (malagurski neprskani)… I tako ti našeg Žiku, junaka ove naše kratke storije, čitavo vreme Miloševića – „politika nije zanimala“. Ali, ne lezi vraže, dođe vreme privatizacije, odoše sve te fabrike u mrske privatničke ruke, sindikalci počeše na poslu pomalo i da rade, pa prehrambenu sindikalnu robu smanjiše na minimum, i naš Žika se nađe na belom hlebu… Nestade para, i Žika „koga politika ne zanima“, poče da konta, ono jeste da Miloševića više nema, ali ima puno malih Slobodana, pa Žiku odjednom zainteresova politika… I, naravno, nije Žika glup, nije otišao u neku veliku partiju, tamo, da bi dospeo do partijskog vrha i do posla u državnoj službi, morao bi da se nalepi plakata i plakata, pa on nađe malu, finu, baš po njegovoj meri – Ljajića stranku. Izvinjavam se što mi ime te partije nije poznato, kao ni program, ako ga uopšte i imaju, jer to i nije bitno, bitno je da je Ljajić uvek u vlasti. Bio u prošloj, i u sadašnjoj je, pa će, računaju ljajićevci, biti i u narednoj…
Ne bih ja ni znao da je Žika „koga politika ne zanima“ postao Drug član, da ga, ne radeći na jednom broju Nedelje, nisam video na fotografiji kako, sav zamišljen, sedi za stolom sa Drugovima i donosi mudre odluke, od životnog značaja za čovečanstvo, možda čak i šire…
I tom, novopečenom ljajićevcu, garant je i dobio državnu službu u međuvremenu, smeta što ja pokrećem tamo neku grupu građana za Užice. Smeta Žiki ljajićevcu, „koga politika ne zanima“, grupa Užičana. I još on, koji i nije iz Užica, nego sa povećeg brda u široj okolini Čajetine, on će, kada smogne vremena i prilike, da mi objasni kako treba organizovati užičku grupu građana, jerbo ja to ne znam…
Srbijo, zemljo među šljivama….
Čik neka me još neko pita šta mi bi da pokrenem grupu građana Užice za promene….
Posle ove kratke epizode sa Žikom, koga politika nije zanimala prvih pedeset godina života, sve dok ga, naprasno, nije očarala genijalnost Ljajićeve mudre politike, potpuno sam siguran da sam učinio pravu stvar i sad mi je žao što to nisam ranije uradio, šta god razni gradski čistunci dobacivali iz prikrajka…
Dosta ste nas, bando, drndali!
Toni Stanković