MAŠINA KOJA RADI PING STIGLA U NIŠ!
Ovaj tekst realizuje se tako da u najvećoj mogućoj meri unapredi informisanje Užica i okoline… A vi kukajte do mile volje, što bi rekao onaj tužni konvertit Martinović…. Kakav cirkus… Ova bratija na vlasti demonstrirala je nešto što je do sada bilo nezamislivo, podnela je stotine i stotine amandmana na sopstveni predlog budžeta! A onda su razne neznalice širom kretenizovanih medija počele da ponavljaju kako je to potpuno legitimno! Legitimno da vlast podnosi amandmane na sopstveni predlog budžeta?! Pa to samo kompletnim neznalicama i pokvarenjacima može biti legitimno…
Od pamtiveka, osim u retkim slučajevima, princip je jednostavan, izvršna vlast stavlja predlog na raspravu, poslanici opozicije taj predlog osporavaju, a poslanici vlasti brane. Obično je vlast, u cilju da se predlog što brže usvoji, opoziciji skraćivala vreme za diskusiju, ali, ovakva „legitimna“ blokada skupštine je do sada najozbiljniji atak na demokratiju, a, siguran sam, nije i poslednji, slutim da nam gore tek sledi. Mene sve ovo neodoljivo podseća na šestojanuarsku diktaturu, kada je kralj Aleksandar raspustio skupštinu, zabranio političke partije i uveo cenzuru. Krenimo redom, skupština danas jedva funkcioniše, ali postoji privid, što je za vlast još i bolje, jer nije otvoreno diktatorska; cenzura, takođe prividno ne postoji, ali je skoro stoprocentna; političke partije nisu zabranjene (još), ali se nad njima vrši takav teror i javni linč, da se svako ko ne misli kao vlast oseća prilično nebezbedno, a ako je i član neke opozicione stranke, ili, još gore, ako piše i govori slobodoumno, oseća se prilično ugroženo.
Dakle, ušli smo u prilično opasnu fazu – pre pet godina nisi mogao da napreduješ ako nisi deo vladajuće klike, a sada, svako ko ne kliče s ljubavlju Vučiću i njegovima, ne da neće napredovati, već dovodi sebe u ozbiljnu opasnost. Preterano? Ne bih rekao.
Ondašnji Aleksandar je rekao da „između njega i naroda ne sme biti posrednika“, „kako bi očuvao narodno jedinstvo“. Kako je „parlamentarizam zloupotrebljavan od ljudi „zaslepljenih političkim strastima“ u tolikoj meri da je postao smetnja za „plodni rad“ u državi, izazivajući nezdravo političko stanje i škodeći ugledu zemlje“, što je kod naroda pokolebalo veru u tu ustanovu…“. Zanimljivo, na zavođenje diktature srpske partije nisu burno reagovale, već su utihnule i praktično se samoukinule, što itekako podseća na vreme sadašnje….
Posebno zabrinjavajuće i obeshrabrujuće je što reakcija skoro da i nema. Kao što rekoh, razni mamlazi po medijima tvrde da je to, možda neuobičajen, ali potpuno legitiman postupak, a tek narod…. Ukidanje skupštinske rasprave narod apsolutno ne zanima. Većina priprema slavu, a ostali ne mogu da dignu glavu od svakodnevnih poslova, pa nemaju vremena da se bave „velikim“ temama, koga briga za demokratiju, skupštinsku raspravu i slične beznačajne tričarije… Zato i jesam prilično zabrinut, normalno je da većinu ljudi ne zanima politika, ali, ako ovako suštinske stvari prolaze bez reakcije, bojim se da ovaj narod u daljoj perspektivi ništa pozitivno ne može stvoriti.
Pa i reakcije na tuču na stadionu Partizana manje-više, prilično su slične, vidna je nezainteresovanost ili se koristi već standardna floskula o huliganima na stadionima. Iskren da budem, meni su ova dva događaja na neki čudan način povezana, iako nemam nikakav argument za to. Nisam sklon da se lepim na najave „senzacionalno“, „spektakularno“, „nećete poverovati“ i slične žargonske udice, ali mi nikako ne pije vodu objašnjenje koje je identično u svim medijima (dokaz više da se rukovodi iz jednog centra) kako je to bila borba za prevlast na tribinama. Kakva prevlast, u čemu se ona ogleda? Gde će ko stajati na tribinama i koje će se pesme pevati? Kažu, borba za tržište narkoticima…. Zašto bi se oko toga tukli na tribinama? Isprepucaš nekoga na trbinama i onda si glavni baja i svi kriminalni poslovi idu preko tebe? I zašto bi neko, u toj borbi za prevlast, dovodio te silne Hrvate, Bugare i Rumune? Možda sam ja mnogo glup, ali meni cela ta priča koja se plasira po medijima, uopšte nije jasna. Apsolutno mi nema logike da neko plati Hrvatima po 10.000 evra da bi mu izigravali obezbeđenje na tribinama u Srbiji, i to „opasnom kriminalcu koji ne gleda utakmice“. Sve to zajedno vrlo, vrlo čudno zvuči, a ako me pitate kakve veze ta tuča ima sa blokadom skupštine, svakako da ne postoji direktna veza, ali izjava večnog Vučelića kako oni kontrolišu svoje navijače, jasno govori da veza postoji i da je izvor svega lošeg u ovoj državi u politici. I dok se ne uredi politika, ne može se urediti ni ostatak javnog života u Srbiji, kao ni ekonomija. Ni sam život, ako ćemo pošteno, bez obzira što većina žitelja ove zemlje niti se trudi, niti je u stanju da to shvati. Demokratija je potrebna baš kao i vazduh.
I, hajde, ne bi ova opstrukcija skupštine bila tako zabrinjavajuća da je na dnevnom redu bilo neko sporedno pitanje, ali zabraniti raspravu kada je budžet na dnevnom redu, to je toliko ozbiljna stvar, da je ovakav postupak vlasti potpuno nerazuman i neoprostiv, pogotovu kada znamo da je u Srbiji politika apsolutni gospodar svega, pa i ekonomije. Pročitaćete u ovom broju tekst Mile Filipović koja piše o važnoj rasprava u američkom parlamentu o porezima, koji su u Americi na lična primanja „ogromnih 38 procenata“. Ona to objašnjava na duhovit i slikovit način, kao kada detetu kupite sladoled, pa mu uzmete i pojedete trećinu… Mene je to objašnjenje nasmejalo, ali i rastužilo, Mila već decenijama ne živi u Srbiji, pa je zaboravila kako to kod nas funkcioniše. Da se poslužim njenim poređenjem, poreski sistem u Srbiji liči na ovo – dete istovara džakove iz kamiona i za ceo dan istovaranja dobije novca da kupi jedan sladoled. I taman kada krene da ga jede, dođe država i otme mu taj teško zarađeni sladoled, pa mu vrati potpuno prazan, više od pola pojeden, kornet. A ako se dete pobuni, lako može da ostane i bez polovine tog praznog korneta…
I dok privodim ovaj tekst kraju, RTS upravo emituje višesatni direktan prenos nečega što se rečima i razumom teško opisati. Reč je o otvaranju renoviranog kliničkog centra u Nišu, i takav prilog bi, da je ovo normalna država, trajao 4-5 minuta, jer, jel‘te, sekunda na vodećoj televiziskoj stanici košta čitavo malo bogatstvo, ali ne, kada im je Gazda tu, onda to traje satima, duže nego prenos sleta za Titov Dan mladosti na stadionu JNA… Kamera RTS-a prikazuje Vučića, Dodika, Tomislava Nikolića, Anu Brnabić i druge kako gledaju krevet, kako gledaju u policu, koju im ekspertski otvara, direktor lično i personalno, pa je onda wc šolja u gro planu, pa onda mere puls na štipaljku, da bi videli ko se više uplašio, pa onda kamera prikazuje „mašinu koja kaže PING“, a odmah zatim se zavlači u tuš kabinu sve sa Vučićem i Brnabićkom i onda švenkuje od lule do neizbežne wc šolje. Za sve to vreme ide monoton glas neke tužne novinarke i nekog bradatog direktora, koji veličaju dosadašnje, ali i buduće uspehe. U jednom momentu ta tužna voditeljka reče, slušam i ne verujem šta slušam, da je velika stvar što će se na klinici raditi sterilizacija opreme… Bilo je tu raznih Drugova i Drugarica, očigledno da su se skoro svi sjatili u Niš, ali je Gazda tu, pa RTS kamera nema vremena da i druge „ispoštuje“. I posle višesatnog mlataranja po hodnicima, izašlo se napolje, gde je Gazdu i svitu dočekao razdragan narod pod kišobranima (šta da se radi, Priroda ima svog, ovog našeg Gazdu slabo zarezuje), umesto štafete tu je bio veliki video bim, valjda su očekivali nepregledne mase ljudi, kao u stara dobra, Titova vremena, ali je loše vreme (a možda nije samo zbog vremena?) pokvarilo zabavu, pa je tom „spetaklu“ prisustvovao začuđujuće mali broj ljudi, pogotovu za partiju koja tvrdi da ima 700.000 članova. Za pretpostaviti je, ako ne računamo one kojima je to bila patriotska dužnost (čitaj radna obaveza), da se tu našao tek po koji slučajni prolaznik, koji je video gužvu, pa pomislio da se nešto džabe deli. Govornicima je dozvoljeno da Gazdu veličaju tek u par rečenica, da bi Njemu ostalo dovoljno vremena da se razmahne, ali ga je na samom startu iznervirao neko iz publike, pa je krenuo, u svom stilu, da pljuje po vlasnicima menjačnica i drugim bezveznim boranija privatnicima, koji se, gde god dođe, žale na loš život, a sve su to obični bednici nedostojni njegove veličine… Onda se malo pribrao, pa je krenuo da čita pripremljen govor, koji se uglavnom sveo na to da tu gde je upravo kročila Njegova cipela prvo bila tužna, usamljena i sirota bezvredna livada, sva u blatu, a onda se, zahvaljujući, a kome drugom do njemu samom, preko noći pretvorila u lepu vilu, to jest klinički centar, koji će, upravo su dogovorili, imati heliodrom na vrhu zgrade, baš kao u svakoj dobroj holivudskoj krimi ili bolničkoj seriji…
Naravno, izgovorio je On još gomilu rečenica, koju nisam ni čuo, to normalan mozak odbija da registruje, a onda se višesatni kišni spektakl priveo kraju. Kao da sve to nije bilo dovoljno urednicima RTS-a, pa su odmah potom pustili Dnevnik, u kome je udarna vest, narafski, bilo to isto, samo kraće, taman da se utvrdi gradivo.
I šta reći, posle svega? Dići ruke? Zaćutati? Prikloniti se, kao što su uradili mnogi koji poznajem, ne bi li došli do sitne, ali preko potrebne nadnice da bi preživeli ovu ludnicu?
Izvinite, žurim… Sizife, Sizife, čekaj malo, evo i mene, malo da ti pripomognem…
Toni Stanković (Užička nedelja 975)