Dva sna o Uvačkim jezerima
– Sinergija mnogo lepih snova stvoriće dosta dobrih dela, dobra dela će načiniti pravilne navike, pravilne navike će formirati prave karaktere ljudi, a pravi karakteri će stvarati i negovati kulturu i tradiciju našeg naroda –
Lepote Radojinskog, Zlatarskog i Sjeničkog jezera prvi put sam sreo davne 1973. kada sam bio na pripremama sa fudbalskim klubom Sevojno u Radojini.U isto vreme sa nama su bili i fudbaleri Crvenke sa čuvenim golmanom Ratkom Svilarom.
Zadnjih dvadeset godina intenzivno uživam na Zlatarskom jezeru na svom, kupljenom placu, a ponekad i na Sjeničkom, iako nisam ribar, za dvadeset godina nisam pecao ni pet puta.Ali volim da plivam, veslam kajak, da vozim čamac, da šetam, berem trave, pečurke, da čitam, noću da gledam zvezde sa ljuljaške, a danju prosto da gledam kako svetlucaju i igraju se milioni sunčanih ogledalaca na predivnoj površini jezera i da samo slušam tišinu, koju remeti jedino cvrkut ptica.
Šesnaest godina nismo imali struju, na čemu sam nekome veoma zahvalan jer nisam morao da gledam ničije političke bravure, niti fudbalske utakmice onih što se pripremaju u Turskoj i Sloveniji, a ne u Radojini, a ne umeju da pogode gol po 600 minuta, obe noge im više smetaju, nego što pomažu u fudbalskoj veštini. I tako, pošto nismo imali struju, još me iscrpi voda, veslanje, šetnja, opije čist vazduh, rano legnem i dugo spavam, a kad spavam i sanjam- lepe i ružne snove.
Sanjam ti ja jednom mog anđela kako me setuje što sam sebičan, kako sam uživam na jezerima i okolini, a društvo i moji roditelji su se žrtvovali da bi završio visoke škole, a ja to društvu ne vraćam, već sam uživam u rezervatu Uvac. Reče mi da mi je dužnost da društvu vratim dug, tako što ću osmisliti kako da se sačuva priroda, a da što više ljudi radi i uživa na jezerima. Uplašim se tog zadatka, ali kad razmislih da Crnogorci mogu da sačuvaju onoliko more i onoliku državu kao ekološku, ako Bled živi na jezeru, ako Švajcarci rade i žive na jezerima, zašto mi ne bismo mogli na tri jezera. Ajte molim vas. Razmišljao, razmišljao i krenuo.
Prvo odem na tri državna fakulteta,određenih struka i i zamolim ih da mi daju adrese po tri studenta koji su diplomirali pre godinu dana, a da su sa ovih prostora ili blizu i da su bili među najboljim studentima. Nazovem ja njih svih devet i naravno da su svi bili nezaposleni, tako da sam nakon dužih razgovora izabrao trojicu i postavio ih za svoje saradnike.
Prvog postavim za ministra Desne obale, drugog za ministra Vode, a trećeg za ministra Leve obale. Obilazili, obilazili sva tri jezera i okolinu, pričali sa svim meštanima (nije bilo naporno, nije ih mnogo ostalo), interesovali se šta su sve nekad radile firme koje su zatvorene, koji gosti su dolazili u zatvorene hotele i kafane. Napravismo strategiju, planove, organizaciju, raspisasmo konkurse za prikupljanje ponuda za koncesije za svaki pojedinačni projekat. Kako sam mogao drugačije kad nigde para, jedva sam izmolio moje ministre da volontiraju dve godine, valjda ću ih posle plaćati.
Osmehivao sam se u snu, jer smo sklopili uspešno sve ugovore, podelili dobit i odredili vreme kad svi objekti postaju naše trajno vlasništvo. Zaposlismo prvo arhitekte, pa geometre, rade po ceo dan, samo oni daju uslove gde, šta i kako može da se gradi po njihovim projektima, od kog materijala, na kojoj razdaljini objekat od objekta, koje namene, svi sa nepropusnim septičkim jamama ili priključeni na kolektivne kolektore, svi koriste vetar, solarnu energiju, bio masu, kišnicu za razne namene, uštede neviđene. Niko nije mogao graditi drugačije od dozvoljenog što su pratili građevinski inspektori.
Pošto je to rezervat, niko drugi, nego naši zaposleni, nije mogao prevoziti građevinski materijal i stvari, brodićem, koji je imao dizalicu, kako bi se ljudima olakšalo. Naravno da smo nedaleko odatle aktivirali zatvoreno stovarište građevinskog materijala i radionice za izradu kamena,obradu sige, građe i stolarije i ostalog za podizanje lepih objekata u skladu sa podnebljem i našom tradicijom. Sanjam da je samo naša građevinska operativa mogla da gradi objekte, zaposlismo sve zanatlije sa regiona, jedva ih nađosmo, onih za kancelarije koliko hoćeš, zanatlija teško.
Morali smo primiti i sanitarce da kontrolišu septičke jame, upotrebu isključivo ekoloških sredstava za kupanje, pranje sudova, veša i ostale neškodljive materijale za ljude, životinje i živi svet jezera i okolne prirode.Da ne bi ljudi lutali i tražili, otvorismo prodavnice za takva sredstva, pa za voće, povrće, meso, hleb, novine i sve ostalo. Organizovasmo otkup poljoprivrednih proizvoda od meštana iz okolnih sela i šire, jedva postižu proizvodnju, nisu odavno imali ovakvu muku, ranije nisu znali šta će sa onim što proizvedu. Morali smo zaposliti i poljoprivredne stručnjake, koji su im davali savete za plastenike, navodnjavanje kap po kap, odabir semena, upotrebu prirodnih đubriva, proizvodnju organske hrane itd.
Iz domaće radinosti trebujemo suvenire i drangulije po našim nacrtima, reklame za naš rezervat i jezera, vunene čarape, nakurnjake, svašta nešto. Sve se lepo prodaje u prodavnici suvenira, zadovoljne su mlade prodavačice.
Snivah da su jedni pravili fudbalske, košarkaške, teniske terene, pontonske bazene za sportove na vodi, drugi su ih održavali, treći organizovali pripreme fudbalera, košarkaša, tenisera, veslača, vaterpolista i drugih iz raznih zemalja, naše sudije im svirale i naplaćivale pripremne utakmice, peti preko turističkih organizacija obezbeđivali dolaske tih ekipa, šesti ih primali u hotele, sedmi im spremali, čistili, kuvali, osmi im napalćivali i ispraćali ih sa željom da opet dođu. U jednom hotelu, gde odsedaju uglavnom fudbaleri, okačih crno belu sliku FK Sevojno iz 1973. ispred radničke barake u Radojini u kojoj smo bili smešteni. Neka vide nekad i sad.
Turistički radnici su bili više nego uspešni, dovodili su silne turiste, raspoređivali ih po okolnim hotelima, kampovima, bungalovima, privatnim kućama, organizovali im izlete po sva tri jezera brodićima, a hit je bila poseta Ledenoj pećini u kojoj su svi zanemeli od čuda prirode i neviđene lepote. Vodili nas kao male u Postojinu, a Ledena lepotica nam pred kućom, da se čudom ne načudiš. Morao sam mator, sam sa kumovima i dva rendžera muslimana da uđem u ovu mračnu lepoticu. Žena se plašila, ja uživao. Još tad sam odsanjao, a kasnije i ostvario san, te uredismo i osvetlismo ovo svetsko čudo. Sad Postojina ni prići, a i udaljila se. A tek pogled sa grandiozne Molitve. Odatle najviše sevaju fotoaparati i snimaju kamere, više nego na izboru za Mis sveta.
Negde oko sredine rezervata u prelepoj zgradici vrvi od zaposlenih: milicija, rendžeri, veterinar, lekar zapadne i prirodne medicine, apotekar, taksisti auta i čamaca, renta-a car, renta-a boat i sve moguće opreme. Možeš birati između kabrioleta, pedalina, sandolina, kajaka, kanua, raznih čamaca,trimarana, katamarana, daski za jedrenje, malih jedrilica Gipsy, paraglajdera……..Tu je i menjačnica, butik, krojač, solidna biblioteka, free wi-fi, ne znam šta sve nisam sanjao. Onaj što rukuje dizalicom organizuje nedeljom i kad su verski praznici skakanje nad vodom, tzv bandži džamp.
A na tri prelepa mesta, na sva tri jezera po jedna crkva i džamija i to u istom dvorištu. Divne, skladne građevine, kad ih pogledaš smiruju te, kad izađeš iz njih sav si blažen, svi se smeše i pozdravljaju jedni druge. Zajedno? Zašto ne. Neka vidi ceo svet da poštujemo različitosti, da se plašimo klonova, da su budalaštine prošlost.
Samo se svi ljute na one što voze traktore sa cisternama i čiste septičke jame i kolektore, oseća se, kvare čist vazduh, još posle prodaju to što su vadili iz jama kao bio masu i za đubrivo. A onom iz Priboja, što drži pumpe za gorivo za razna vozila, prodaju sadržaj iz jama za proizvodnju biometana, koji se dobija iz ljudskog izmeta, a pokreće autobuse i kamione koji se proizvode u FAP-u, a kao gorivo koriste pomenuti gas biometan.
Mladi bračni par u mojim snovima proizvodi, prodaje i iznajmljuje pojaseva koji su u rezervatu, na vodi, obavezni. Niko ne može da se vozi čamcem, kajakom, daskom za jedrenje, bilo kojim plovilom, ako nema pojas. Svi ih vole i cene, jer otkako koriste njihove pojaseve, niko nije stradao na jezerima kao ranije što je bivalo i više se niko ne smeje kad vidi nekoga sa pojasom. Pa tako je odavno u celom svetu, šta smo čekali do sada. Mnogo sam srećan, makar bilo samo u snu, svi uživaju, podobrili se ljudi, svi nabavili, doduše po zakonu rezervata, motore za čamce koji ne zagađuju vodu, svi registrovali čamce, motore, svi imaju položeno za vožnju čamaca, svi nose pojaseve, niko ne vozi plovilo pijan, niko ne puca iz vatrenih oružja niti baca petarde. Milina božja. Morali smo zabraniti pucanje. Došli ljudi da odmaraju, a ne da se štrecaju i zaležu, da uživaju u tišini, pesmi ptica a plaše se i beloglavi supovi, naše životinje u mini zoo vrtovima.
Najviše zavidim onima koji tu rade. Posećuju ih svi živi, zarađuju super, a oni se druže sa labudovima, ukrasnim patkama, ukrasnim fazanima, dijamantskim golubićima, papagajima, kanarincima, kunićima, ukrasnom živinom i ostalim životinjama, u prelepo uređenim i održavanim zoo vrtovima sa bazenima, volijerama, fontanama, kavezima, uređenim stazama. Najveća konkurencija zoo vrtovima su fenomenalni akva parkovi, ima ih na sva tri jezera, različite su veličine i sadržaja. Svuda vrvi od dece, turista, najveća galama na jezerima je tu.
Malo dalje ogromna prodavnica, tu se prodaje apsolutno sve, primaju se porudžbine i on line i off line, kako hoćeš, samo poruči. Isporuka kolima ili čamcima u određenim intervalima, do svakog potrošača. Svi zadovoljni, taze hleb, novine….Rado plaćaju i robu i uslugu. Zadovoljni i trgovci.
Neki vikendaši videli na stranim tv kanalima kućice na drvetu, pa mole da im izdamo dozvolu, kako bi im se tu deca i unuci igrali ili da malo dremnu pod krošnjom starog cera. Ja, kao Vrhovni ljubitelj rezervata Uvac, odlučih da im izdam dozvole, ne vidoh ništa loše u tome da još više uživaju, ali mora taksa, mora sve od drveta, sve eko, sve onako, sve ovako…..
Mnogo mi se svideo san o školama za mlađe kategorije za mnoge sportove. Zaposlismo silne difovce – instruktore kolektivnih sportova, plivanja, jedrenja, veslanja, skijanja na vodi, pecanja, vožnje dasaka za jedrenje, malih jedrilica, paraglajdera, ronjenja, skokova u vodu sa napravljenih trambolina. Svuda uređene staze zdravlja sa putokazima, da se ne zaluta, nazivima predela, pređenim kilometrima, preostalim kilometrima, sa klupama za odmor, korpama za otpadke,usputnim mestima za osveženje i odmor.
Predeli oko sva tri jezera su idealni za nordijsko skijanje. Najviše ima staza oko Sjeničkog jezera, tako uređenih da su prevazišli staze na olimpijskoj Jahorini.
Na Ljubičinoj ravni leti gaje heljdu, a zimi vrvi od turista skijaša svih uzrasta i kategorija. Centralni događaji su u selu Vilovi, gde su hoteli, strelišta i svi prateći objekti. Moj prika Vuk ne može da prepozna svoju visoravan, gde je proveo mladost.
Za alpsko skijanje nekoliko uređenih staza sa gondolama, četvorosedima, osmosedima, sa dve kabine za po 100 skijaša koji se na šinama u obliku slova O mimoilaze i nastavljaju put, jedan do vrha staze, drugi do podnožja. I najmlađi skijaši i najstariji nose kacige, staze obasjane suncem, snega skoro pola godine.
U određenim delovima aqua parkova, zimi su čarobna klizališta, tereni za karling i hokej, umetničko klizanje, sve lepo osvetljeno, ceo dan sa muzikom, toplim napicima i kafićima u staklu oko klizališta.
Svuda raspoređeni spasioci na uređenim plažama za kupanje. Ležaljke, suncobrani, lepota videti. Sve pod konac,čisto. Kakva Turska, kakva Grčka, kakva Crna Gora. Na plažama, iz poslastičarnica i kafića dopire muzika grupe CCR, Queen, Ravelov Bolero, Guns and roses, glas Neše Poslednja igra leptira, peva Safet Isović „što gledaste kroz tarabu staru, šta mi radi kona na bunaru“, Loša „LJubi se istok i zapad, ljubi se sever i jug“ i natera mi koju suzicu.
Svi srećni što im je ovo blago pred nosom, ne moraju da se lomataju po belom svetu, hoće ljudi da troše pare kod našeg čoveka, vratiće im se to nekako. Iz Turske nikad. Zahvalni su i našoj Vladi, svim ministrima što dozvoliše da se uživa u rezervatu i svi podržavaju kad se bilo ko kazni ako ne poštuje Zakon rezervata.
Kolekcinari raznih taksi zadovoljno trljaju ruke, lova do krova. A i zaslužili su, trebalo je smisliti za šta sve naplatiti takse: za ulazak u rezervat, pa za boravak, za dobijanje raznih dozvola, registracije brodića, čamaca, motora, splavova, svih drugih plovila, za lov, ribolov, branje šumsih proizvoda, za eko vodu, za čist vazduh, za………….
Kakve odsanjah podzemne garaže za vozila i autobuse, da nam svet pozavidi. A tek brojni pristani za brodiće i čamce, marine sa otvorenim i natkrivenim parking mestima, sa čuvarima 24 sata. Na ulazima u marine naplatne rampe, sa automatima, sve savremeno. Samo kod najveće marine, na brani Zlatarskog jezera stoji Pisak,u kombinovanom plavo belom odelu, sa takvom kapom i kravatom, uz osmeh otpozdravlja svim turistima ljubaznije od bilo koje stjuardese.
A tek komunalci. Svaki dan odvoze otpad na reciklažu i razna sortiranja, redovni su, svaka čast, a ne kao nekad dolazili triput godišnje, kontejneri prelivali, kučići raznosili.Doduše redovno i naplaćuju i to dobro naplaćuju. Neka, treba nabaviti vozila, platiti zaposlene. Podržavam ih u potpunosti. Čistoća je pola zdravlja, rezervat se mora sačuvati bez obzira na mnoštvo ljudi i njihova uživanja..
Svake godine moj zet, Amerikanac i pašenog, Bosanac, organizuju međunarodnu koloniju slikara i vajara u prirodnim lepotama rezervata. Dela tih umetnika krase galerije po jezerima. Njih dvojica su naslikali zajedno prvu sliku jezera sa pogledom sa mog divnog imanja, sedeći naizmenično na drvenoj wc šolji. Ta slika danas ukrašava stan mog brata Dragana.
Svake godine, na dan otvaranja jezera, organizujemo noću veličanstveni vatromet, neverovatnih oblika i prelepih boja, sa fenomenalnim odsjajem na mirnim površinama jezera. Na vatromet dolaze organizovano svake godine iz svih okolnih mesta, diveći se i radujući tom događaju.
Duž sva tri jezera, svaki dan u 23 sata svira se povečerje koje traje do 6 sati ujutro. Više se ne čuje ni mušica otkako su neki platili debele kazne zbog rušenja mira rezervata. Niko više ne divlja noću po jezerima, ne dere se, ne peva Potpuna tišina, pravi mir. Samo se vidi mnoštvo zvezda kako nečujno žmirkaju i mesec, koji još tiše obasjava površine jezera.
Preterao sam sa lepim snovima. Još ih ima, časna reč, ne mogu u ovako mali rezervat da stanu sve aktivnosti, svi događaji, svi zainteresovani tzristi, a nema više ni nezaposlenih. Divota.
I moj anđeo je zadovoljan. Kaže, odužio si se narodu, na ponos svojih roditelja, zaposlio si hiljadu radnika, vratio ljude u napuštena okolna sela iz zatvorenih fabrika i sa okrpljenog asfalta na kome ništa ne uspeva., privukao si na desetine hiljada turista iz celog sveta, ravnomerno si rasporedio objekte i događaje na sva tri jezera,u sva godišnja doba, sačuvao si prirodu i rezervat za radost i uživanja živog sveta i budućih pokolenja. Ujedno mi je i čestitao nastupajuću 3016. godinu. Ne, nije greška, dobro ste pročitali, 3016.
Zato bolje da odmah ispričam i onaj ružan san.Hvala Bogu, sanjao sam ga samo jednom, ali me je strašno izmučio, sav sam bio mokar, sutradan me ceo dan bolela glava.
Osvanuo lep, sunčan, topao dan. Krenuli žena i ja na „moje„ Zlatarsko jezero, da napunimo baterije, kako bi što lakše izdržali napornu radnu nedelju, koja nas očekuje. Kad ispred mosta, ispod brane, milicija zaustavlja vozila i ne dozvoljava dalje putovanje, možeš samo levo, pravac Jasenova ili da se vratiš. Kažu dolazi On radi važnog događaja za našu zemlju. Zainteresujem se ja, možda će se ostvariti delić mojih snova, krenem peške da vidim šta se događa. Ne slušam vesti, ne znam šta se dešava.. Oko brane i ispod brane skupio se ogroman svet, ne vide se Didine kuće od naroda. Preko razglasa trešti narodana muzika, naravno, novokomponovana. Milicija jedva održava red. Pogled mi se začas zaustavi na dve estradne umetnice, razgolićene, napućene, ne bi rekao da su ono štikle, više mi liči na manje štule. Odjednom sirene vozila iz pratnje najaviše dolazak mnogobrojnih crnih limuzina iz kojih izađoše oni što stoje iza. Svi sa kravatama, u lepim odelima i haljinama, veselo pričaju, jer posle moraju da ćute, slušaju i klimaju glavom. A ja pošao sa slamenim šeširom sa tri peruške od mojih fazana.
Zvuk aviona uskomeša silan narod. Svi pogledasmo u nebo i propratismo spuštanje letilice na površinu jezera. Ne prođe dugo izađoše On i Stranac. Uputiše se pravo pred mikrofone, pozdravljajući okupljenu populaciju. I poče, kako ranije ništa nije valjalo, kako su oni prethodni sve upropastili a oni nižu uspeh za uspehom zadnjih godinu dana. Doveo je svog prijatelja iz daleka, upoznali ih njihovi očevi, koji su kao aktivisti učestvovali u razmeni omladine iz nesvrstanih zemalja. Čuo je da je naša zemlja u problemima, pa je došao da pomogne, da zaposli, za početak, pedeset radnika, što mu naša vlada odobrava i pomaže, dajući za svakog zaposlenog dogovoreni bonus.
Posle silnih pregovora uspeli su da mu prodaju sva tri jezera sa bližom i daljom okolinom, tj. ceo rezervat. Ne čuh za koju cenu, a nije ni bitna ma kolika da je, žamor je veliki, razglas ne može da nadjača. Kaže da u njegovoj zemlji ima nafte, nema vode, da će napraviti fabriku za pedeset radnika i da će avionima voziti vodu u svoju zemlju, a oni će poletati i sletati na vodu Zlatarskog jezera. Pošto voda mora, naravno biti čista, nezagađena, od danas se imaju iseliti svi koji su bliže od jednog kilometra od sva tri jezera, zabranjen je pristup tom reonu, koji će biti zaštićen bodljikavom žicom, kroz koju će pustiti struju, a okolo će biti psi čuvari.
Neki gunđaju, neki odobravaju. Pođoh nazad ka kolima. Eh, Vule, moj kume, što me dovede prvi put u Ojkovicu, pa se zaljubih u lepote rezervata, još pridružih rođenog brata i Luku, venčanog kuma. Razmišljam gde ću sad i šta ću, navikao sam ovde godinama. Ne ide mi se kod tetke u Štutgart, ne bih ni kod ujaka u Novi Meksiko, neću ni kod rođaka u Njujork, ne mogu ni kod dve rođake u Južnoafričku republiku, nisam rad ni kod rođaka u San Antonio u Teksasu, šta ću i kod ženinog rođaka u Izraelu, nisam ni za Norvešku, gde su mi komšije, ni za Pariz kod sinovih drugova, ni za Beč, gde mi je odavno sinovica, ni za Moskvu gde je ćerkina kuma. Laknu mi kad odnekud čuh Veliku Desanku i „Ostajte ovde“. Da, hoću ovde, da odem u penziju i uživam sa decom i unucima, da, hoću da budem na jezerima persona grata, a ne persona non grata.
Srećom, probudih se, doduše sav mokar od muke. Pogledah u mobilni. Šest sati, godina 2015.
Prekrstih se. Bože pomozi, ako ne mogu da mi se ostvare lepi snovi, neka se ne ostvari ni ovaj ružan san. Molim te, Bože, da ljudi, ljubitelji Uvačkih jezera i rezervata Uvac, sanjaju samo lepe snove, nikako ružne. Sinergija mnogo lepih snova stvoriće dosta dobrih dela, dobra dela će načiniti pravilne navike, pravilne navike će formirati prave karaktere ljudi, a pravi karakteri će stvarati i negovati kulturu i tradiciju našeg naroda.
Srbo Dimitrijević
dipl ecc iz Užica, sa sunčane Pore
Veliki sanjar iz Ojkovice, iz sunčanog Milankovog razdolja