– Jednoumlje je omiljena disciplina, kod obe dominantne vladajuće kaste (neko bi rekao elite, iako je kasta za ovo zlo u Srbiji ispravniji termin) i kod ovih nacionalno svesnih i kod ovih što su sebe, potpuno bezrazložno, ubedili da su avangarda radničke klase –


Sretnem danas jednu stariju gospođu. Bivša profesorka, daklem – državni službenik. Kaže gospođa, tobož ljubazno, zašto ne pišeš o nečemu lepom, nego stalno kukaš. Oćutah. Pristojnost mi ne dozvoljava da se svađam sa starijima, pogotovu sa onima koje ne poznajem dovoljno dobro, a i nije ulica, da izvine ovi nazovi opozicionari, mesto za široke rasprave. Nije prvi put da čujem tu primedbu, naprotiv, dešavalo se da mi to kažu i bliski prijatelji (obično kada bi im biznis malo bolje išao), ali takve opaske nikada nisam ozbiljno shvatao, niti su me pogađale. Zašto? Više je razloga. Kao prvo, ja odavno i ne pišem posebno aktuelne političke tekstove, pa to ukazuje da oni odavno nisu čitali Nedelju, dakle ta primedba i činjenično ne odgovara istini. Drugo, oni koji vole „lepe teme“, obično bleje u televizor, a novine i ne čitaju, štampu uglavnom čitaju ljudi koji neguju ozbiljniji pogled na svet i to očekuju i od drugih, a takvi uvek cene kritički pristup, dakle, naša ciljna grupa jesu ljudi koji traže kritiku i ozbiljnost. Treće, u Srbiji postoji šest miliona medija koji stvarnost boje u ružičasto dvadeset četiri časa dnevno, pa je onda besmisleno i nekulturno terati mali provincijski medij da radi kao i svi drugi. Ili bi bilo najbolje da se vratimo u komunizam, kad već svi rade isto, onda bi Srbiji bili dovoljni jedna televizija, jedan radio i jedne novine? Samo još fali (ili ne fali?) jedan Narod i jedan Vođa, kao u onoj do bola besmislenoj reklami za ženski košarkaški tim. Ali, da se vratim na gospođu. Utvrdili smo da ona, najverovatnije, već godinama nije kupila Užičku nedelju, da je ne zanimam ni ja, ni slobodni mediji, ni kritičko mišljenje, pa se postavlja pitanje, čemu zaustavljanje na ulici i lažna zainteresovanost i ljubaznost? Mogla je da izgovori jedno pristojno „dobar dan“ i nastavi svojim putem. Što je još simptomatičnije, uveren sam da sve to što mi je je rekla uopšte nije izgovorila sa nekom krajnjom namerom, već je njena reakcija bila potpuno podsvesna.
Eto, postadoh i psihijatar amater, kao i svi Srbi… Ne, šalu na stranu, sticajem okolnosti poznati su mi njeni politički stavovi, gospođa je, pre penzije, kao što rekoh, po profesiji, bila profesor, državni službenik, a po ubeđenju, nacionalni radnik. Pošto je sad u penziji, društveni život je zanima manje nego nekad, ali, kako prva ljubav zaborava nema, ko se jednom zaljuljao u državnoj kolevci, taj je do smrti ne napušta, ni fizički, ni psihički, pa im moja uporna kritika državnog sektora, blago šeta po živcima. Nekad blago, a nekad i poprilično više od toga. I dobro, nekako bi na toj temi i našli zajednički jezik, ali nacionalni radnici posebno ne trpe nas nacionalno ravnodušne, pa bi nas u svakoj prilici malo naučili pameti, nekad rečima, a nekad i nekim čvršćim državotvornim argumentom. S obzirom na zemlju i okolnosti u kojima živimo poslednjih 30 godina, naslušao sam se i doživeo gomilu uvreda od tih nacionalnih svesnih i oduvek postoji otvoreni i snažan animozitet između nas. Ja sam sve to vreme prilično usamljen na ovoj autošovinističkoj strani, a još usamljeniji kao privatnik u opozicionim krugovima, pa ih, tako malobrojan, nikako nisam mogao ugroziti, otud je vrlo čudno zašto ih ta neprirodna i skretanja u srpskom korpusu toliko nerviraju i zašto se tako predano trude da nas minorce zatru da ne postojimo. Jednoumlje je omiljena disciplina, kod obe dominantne vladajuće kaste (neko bi rekao elite, iako je kasta za ovo zlo u Srbiji ispravniji termin) i kod ovih nacionalno svesnih i kod ovih što su sebe, potpuno bezrazložno, ubedili da su avangarda radničke klase. Da ne bude metodološke zabune, suštinski je to jedna ista kasta, samo što jednima hipofiza proključa na pomen reči narod, a drugima na pomen radničke klase, ali i jedni i drugi se uspale kao pubertetlije kada čuju reč – država. Dakle, kada me je gospođa kudila što ne pišem o lepim stvarima, leptiriću šarenčiću i sličnim temama, ona mi je, u stvari, uputila drugarsku i patriotsku kritiku. Budući da je penzioner, danas njena kritika ima blažu notu, nogu blagog prezira, ali samo deceniju ranije njena reč bi, kao mačem, bezbožnike slične meni, sekla, jednim jedinim zamahom, na dve polovine.
A sad nešto sasvim drugačije. Za razliku od pomenute gospođe, koja bi da nešto lijepo, afirmativno i ružičasto pišem u Neđeljici, poslednjih meseci trpim napade od dela vladajuće srpske kaste, koja je raspoređena na privremeni boravak u opoziciji, i koji me, gle čuda, potpuno suprotno, optužuju da sam previše blag i da nedovoljno kritikujem drugi deo vladajuće kaste, koji poslednjih 7 godina obnaša vlast u Srbiji. Moja pravdanja da sam ja jedini (nazovi) novinar koji, s vremena na vreme, kritikuje lokalni nenarodni režim, oni ignorišu, jerbo njih lokalna politika malo zanima, oni su (misle oni) odavno taj provincijski nivo prevazišli, a i nije lepo kritikovati lokalce, varošica je ovo, valja njih sutra na ulici sresti i ljubezno proćakulati koju. A i dijete sutra zaposliti, ako ćemo pošteno, neće im valjda deca pasti u mrske privatničke i globalističke eksploatatorske ruke…
Jednima je kritike mnogo, drugima je kritike malo, a treći… Jedan čitalac, vidno iznerviran što sam svoj prošlogodišnji tekst na sajtu Nedelje ilustrovao fotografijom Vođe, ali sam kritikovao i ove goramo i ove doljamo, pa kako me ne poznaje lično, nije mogao da utvrdi za koga radim i da li me plaćaju ovi ili oni, reče – toliki si tekst napisao, a ništa nisi rekao! Pa prijatelju moj, ako si hteo nešto revolucionarno i epski da saznaš, trebalo je da čitaš naučne radove i knjige, a ne tekstove (i to besplatno) tamo nekog provincijskog novinara. A kad pomenuh termin epski, danas svi egzaltirano pišu o pobedi Đokovića u „epskom“ meču, koji je trajao natčovečanskih 5 sati. Pa, i svaki tekst ja pišem, tako, oko tih natčovečanskih 5 sati, pa nijedan niko i nikada ne nazva ni dobrim, a kamoli epskim, o zaradi da i ne govorim. Gle bezobraznika, poredi se sa Đokovićem…? Ili da sam nastavio da pikam loptu, ako ne bih, kao Mesi, zarađivao milione, makar bi mi navijači vikali „care“, „majstore“, „genije“, ovako – toliko si napisao, a ništa rekao nisi…
Mogao sam, ako nisam za sport, da se posvetim karijeri šlager pevača, pa da kao ovaj Đani, u trofrtaljkama pevam po narodnim veseljima, a da me pomahnitali kontroverzni biznismeni kite hiljadarkama i petstotinarkama (evra, ofkors), umesto što sam odabrao karijeru provincijskog piskarala koje svašta piše, a malo kaže, još manje kritikuje, a najmanje hvali. U krajnjem, ako nisam mogao da pikam loptu i pimplam lopticu, niti da udaram tercu kao Đani, mogao sam da upadnem kod Željka u Zadrugu, psujem, vređam i napadam, i za to se danas plaća solidna kinta. Mogao sam, čak, ako ni za šta od pobrojanog nisam sposoban, da se ubacim u profesionalne političare, to bar može svako. Diplomu već imam, pa ne moram da cimam partijske ortake, da sam neko vreme marljivo lepio plakate, agitovao po komšiluku, skupljao sigurne glasove, cinkario koga treba, šlihtao se gde treba, nema šanse da bi me promašila, ako ne poslanička plata, ono makar plaćenog člana gradskog veća za ONO i DSZ ili kako se to već danas zove. Jok, našao se ja pametan da razmišljam o svetu oko sebe, i to naglas. I hajde što je naglas, nego ne koristim, koliko je od kaste propisano, reči kao što su narod, država, radnici, lopovi, lažovi, kriminalci i druge poželjne termine, zbog čega su mi tekstovi prazni, beskorisni i potpuno neupotrebljivi.
Možda se pitate, ima li svrhe da ceo tekst potrošim na priču o novinarstvu (i da opet ništa ne kažem). Ne, najmanje sam ovim tekstom hteo da govorim o mom pisanju, a još manje o novinarstvu, koje je u Srbiji toliko degradirano, da se slobodno može reći da više i ne postoji, sve je postalo puka propaganda. Hteo sam da kažem, ako mislimo da se pomerimo napred makar milimetar, moramo pobediti sopstvene sujete i sopstveni egoizam i prestati da verujemo rečima profesionalnih lažova, već moramo od njih tražiti rezultate. A do toga se, nikada u istoriji, sviđalo se to nekome ili ne, nije došlo pisanjem o šarenim leptirčićima i žuborenju planinskih potočića, već upornom i ozbiljnom kritikom svega postojećeg. I to nije posao samo novinara, nego svakoga ko misli dobro i sebi i zemlji, kad već pričamo o patriotizmu. Uzgred, kritika je prilično naporan i dosadan posao, za razliku od uvredljivih doskočica, kojim obiluje Srbija poslednjih godina. Da, uvrede su efektne, brzo se čitaju, često i bodre duh, ali ne doprinose napretku, za razliku od kritike. Dekart je još pre skoro 400 godina napisao čuvenu – „mislim, dakle postojim“. Bilo je dovoljno da sam samo to citirao, ali bi onda tekst bio prekratak. U Dekartovo vreme, srećom, još nije postojala ova moderna dogma o „pozitivnom mišljenju“.
Pozitivno mišljenje uopšte nije mišljenje, to je isprazna mantra, placebo, koji retkima pomogne da prežive svakodnevicu. Ne znam zašto se na našim prostorima toliko odomaćila laka zabava, šala i poskočica, ali je krajnje vreme da se uozbiljimo. Ako već nije kasno.
Toni Stanković (Užička nedelja 1016)