Nije dobra atmosfera u kojoj se pitanje ideološke legitimacije Saveza za Srbiju u ovom trenutku smatra suvišnim, donekle čak i jeretičkim. Odbojnost protivnika režima prema toj temi lično me dodatno podstiče da joj se što minucioznije posvetim.
I kada se otvori kao tema, problematika ideološkog identiteta Saveza za Srbiju u dnevnopolitičkoj varijanti najčešće se jednopotezno rešava tumačenjem da je u ovom trenutku, bez obzira na ideološka i programska neslaganja, najvažnije da se opozicione stranke ujedine u rušenju vlasti. Tek kada se kroz ujedinjavanje opozicije taj zajednički cilj ispuni, onda će biti moguće preispitivati međusobne razlike i svoditi unutrašnje račune.
Da bi što slikovitije predstavio tu poziciju, predsednik DS Zoran Lutovac koristi metaforu zgrade u plamenu. U zajedničkoj zgradi koju je zahvatio požar žive komšije s kojima smo u dobrim odnosima i oni sa kojima možda ne govorimo. Ipak, dužnost je svih da, bez obzira na međusobne odnose, gase požar koji bukti. Tek kada se ugasi požar u celoj zgradi, možemo se baviti uređenjem sopstvenih stanova i odnosom sa komšijama.
Pre nego što vidimo da li ovakvo stanovište može da izdrži teorijsku i logičku proveru, treba da utvrdimo kakva je uloga ideologije u političkim promenama.
Ključna funkcija ideologije u smenama režima ili svrgavanju čitavih poredaka je da održi koheziju političkog vođstva u pokušajima da izgradi i konsoliduje državnu moć u uslovima društveno-političkih promena. Univerzalističke ideologije kao što su jakobinizam, klasični liberalizam, marksizam-lenjinizam bile su od pomoći posvećenim političkim elitama da se izbore, izgrade i zadrže državnu vlast u tranzicionim okolnostima na više različitih načina.
Prvo, one su bile (u istorijskom i nacionalnom kontekstu) univerzalistička kreda koja su omogućavala i ohrabrivala ljude iz veoma različitih partikularnih miljea da deluju zajedno kao sugrađani ili drugovi. Drugo, ove ideologije nagonile su političke elite da preobraćaju i mobilišu mase za aktivnu političku borbu. I ovo svojstvo, čak i ako nije vodilo ka velikom broju stvarnih preobraćenika, ipak je elitama omogućavalo pristup važnim dodatnim resursima za vojno-političku borbu sa protivnicima, čiji ograničeni ideali i materijalni interesi su ih činili manje spremnim na masovni aktivizam. Treće, pomenute ideologije su bile sekularni, holistički svetonazori koji su pružali legitimitet učesnicima političkih promena za angažovanjem neograničenih sredstava za postizanje krajnjih političkih ciljeva.
Ove ideologije i ljudi posvećeni njima su nesumnjivo bili, bar do određene tačke, važan sastojak u velikim društveno-političkim transformacijama. Naglašavam do određene tačke, jer je njihov uticaj ograničen postojećim strukturnim uslovima i snažno podređen iznudama realpolitike. Dokaz tome je da je osnovnom modelu svih ovih ideologija u praksi, po ugledu na Ptolomejev geocentrični sistem, bilo neophodno dodavati epicikle kako bi se opravdale praktične zaobilaznice u ostvarenju ili odstupanju od proklamovanih ideoloških ciljeva.
Kakav je onda potencijal za političke promene jednog ideološki raznorodnog entiteta kao što je Savez za Srbiju? U ovom trenutku, ne naročito veliki.
Nijedno od pomenutih animatorskih svojstava ideologije ne može se primeniti na Savez za Srbiju zbog izraženog ideološkog polariteta među njegovim članovima. Pre svega, Savez je mehanički zbir različitih, čak suprotstavljenih ideoloških platformi od kojih neke uopšte nemaju univerzalistička svojstva. Naprotiv, veoma su autarkične i zatvorene i samim tim nepodobne za najširi društveni konsenzus. Štaviše, opšta je ocena da tzv. Program Saveza za Srbiju u 30 tačaka ozbiljno naginje u desno. Zato se, između ostalog, na izborima dešava da Savez za Srbiju ima slabije rezultate od rezultata nekih njegovih članova pojedinačno u prošlim izbornim ciklusima.
Nosilac političkih promena u Srbiji mora da prevaziđe poziciju političkog relativizma Saveza za Srbiju, koji svim političkim opcijama s one strane vlasti pridaje istu vrednost i značaj. Zašto je to važno? Savez trenutno daje primat razlici ideja nad programskom koherentnošću. Međutim, ako se da primat razlici, onda se legitimitet mora dati i onim režimima u kojima se ne uvažavaju osnovne demokratske slobode i prava, ili, još preciznije, svim režimima, pa i onim autoritarnim, kakav je sadašnji režim u Srbiji.
Poznato je, recimo, da se današnji rasisti i neonacisti pozivaju na pravo na razliku. Ako se pak želi da se neki od ovih režima isključe ili da se građani ubede da je neki režim neprihvatljiv, što je cilj Saveza za Srbiju, onda se mora ograničiti pravo na razliku, tj. onda se legitimitet ne sme davati svim razlikama. Međutim, ograničavanje prava na razliku povlači nužno za sobom uvođenje vrednosne distinkcije između različitih sistema, koja se može opravdati jedino oslanjanjem na neki univerzalni racionalni standard.i Nepostojanje takvog standarda predstavlja nepremostivi problem Saveza u borbi protiv režima, čija je osnovna koheziona sila autoritativni lider.
Upravo to je razlog zbog koga Čedomir Jovanović može da kaže da je Vučić moderniji od Saveza za Srbiju. Da bi se opozicija uspostavila kao relevantan politički faktor, ona mora u odnosu na režim da ide korak napred, a ne korak nazad. Ona ne treba da teži nečemu što je Vučić već ostvario, već da prevaziđe taj nivo. Da bih bolje objasnio šta imam na umu, vratiću se na poslednje opšte izbore u Srbiji pre formiranja Srpske napredne stranke 2008. godine.
Predsednički i parlamentarni izbori koji su održani u februaru i u maju 2008. godine pokazali su da je srpsko društvo bilo preteće podeljeno na dve gotovo jednake celine, koje budući razvoj svoje države vide na dijametralno različite načine. Dok se oko polovine građana opredelilo za evropske integracije, druga polovina glasala je za izrazito antievropski orijentisane političke stranke. To je značilo i podelu na svim ključnim pitanjima daljeg razvoja. Bio je to izraz dubinskih neslaganja o suštinskim problemima, kao što su tranzicija, privatizacija, strane investicije, evroatlantske integracije, pravna država, tržišna privreda… To dubinsko neslaganje nije bilo izraz samo političke i ideološke podele među građanima; ono je predstavljalo i psihološku reakciju društva na izazove briselske utopije.
Za umove obrazovane u judeohrišćanskoj tradiciji, prototipsko otelovljenje ova dva psihološka pola su suprotstavljeni stavovi prema helenizmu i suprotne politike za suočavanje s njim, od strane dve jevrejske struje prisutne u Palestini Isusovog vremena, iz Novog zaveta poznate kao zeloti i herodijanci.
Frakcija zelota regrutovana je među ljudima koji su impulsivno pokušavali da se po svaku cenu odbrane od agresije tuđe civilizacije i da se povuku u duhovnu postojanost sopstvenog jevrejskog nasleđa. Herodijanci su opet regrutovani među pristalicama oportunističkog vladara Heroda (Iroda); njegova politika je bila da od helenizma usvoji svako postignuće koje bi se moglo pokazati nužnim i korisnim za jevrejski život u helenizovanom svetu, jer je postalo jasno da je to bio neizbežni društveni ambijent jevrejskog naroda. Dihotomija zelotizam / herodijanizam bila je odlika skoro svih drušatava kroz istoriju u suočavanju sa nadmoćnijim, difuzionističkim kulturama.
Ova priča ne bi bila mnogo važna za nas, da nas ispitivanje psiholoških reakcija društava u sudaru s potentnijim civilizacijama ne vodi ka figurama u kojima su u jednoj ličnosti bile sjedinjena i zelotska i herodijanska crta. Interesantan je primer vođe italskog plemena Sikula, Duketija, koji se posle stečene reputacije neuspešnog zelotskog lidera u borbi protiv grčkog imperijalizma, vratio iz egzila da živi na zavičajnoj Siciliji, u srcu tadašnjeg helenskog kolonijalizma. U novoj misiji bio je maksimalno posvećen osnivanju bratske zajednice autohtonih Sikula i grčkih kolonista na izrazito herodijanskim osnovama, potpuno otvoren za sve strane uticaje.
Aleksandar Vučić je izgradio upravo takvu, ambivalentnu poziciju srpskog Duketija u domaćoj politici. On je dugo godina gradio reputaciju srpskog nacionalističkog zelota u odnosu prema Zapadu. Epilog Vučićevog „puta u Damask“, mutatis mutandis u Brisel, bio je potpuna transformacija od srpskog zelota do herodijanca, gotovo nenadmašne servilnosti prema Zapadu. Međutim, tu je njegova velika prednost nad političkom konkurencijom, a pre svih nad Savezom za Srbiju.
Kako je jedan analitičar dobro primetio, ono što nam je Brisel rekao da se mora, može da uradi samo neko ko ne mora da dokazuje da je „dobar Srbin“ i ko ume da zauzda one koji tvrde da je postao loš. Previše dugo je Vučić političku karijeru gradio na nacionalističkim pozicijama da bi mu se tako lako dodelila, u Srba uvek omiljena, etiketa izdajnika. S herodijanskim Tadićem je to bilo mnogo lakše, dok je Koštuničina politička evolucija išla u suprotnom smeru od Vučićeve – on je od umerenog herodijanizma išao ka izolacionističkom zelotizmu, što je najzad dovelo i do propasti njegove stranke.
Prema ovoj logici, dakle, prosto, mehaničko ujedinjavanje svega i svačega, od levice do kleronacionalističke desnice, neće doneti nikakav novi politički kvalitet, niti ta strategija ima većeg potencijala da bitnije ugrozi herodijanskog Vučića, koji je zadržao svoj zelotski temperament. Potpuno je druga tema što taj recept skoro izvesno ima epilog u nekom novom Vučiću. Ista formula jeste bila primenjiva protiv Miloševića, zbog DOS-ove modernističke, proevropske agende, koja je 2000. godine bila efikasna u rušenju režima okamenjenog u vremenu pre pada Berlinskog zida. U Vučićevom slučaju nije, i potreban je drugačiji pristup.
Metafora sa zgradom u plamenu možda jeste privlačna na prvi pogled, ali njena glavna logička manjkavost je što podrazumeva da su vlast (u ovom slučaju vatra) i ujedinjena opozicija (u ovom slučaju voda) kvalitativno različite supstance. Međutim, one to nisu. U pitanju je ista supstanca, ista tvar, samo različito pozicionirana u trenutnoj raspodeli političke moći. I na jedne i na druge građani gledaju ili kao na vatru, o koju su se manje ili više opekli ili kao na vodu, koja je manje ili više zamućena.
Aleksandar Divović