početak AKTUELNO Od viška panike glava ne boli

Od viška panike glava ne boli

od Milan Todorović Čarli
634 pregleda

APOKALIPSA SADA I ODMAH
Toplotni talas doveo je do pucanja ‘ladnog lema u mozgu srpske vlasti. Oštećen je centar za nasilje, klevete, laži i crtanje meta na čelo neistomišljenika. Osilili se svesni svoje moći i trenutne postavke, gde ne odgovaraju ni za kakvo nedelo, rešeni da idu do kraja, gazeći po svima i svemu. Slabo načitani, kakvi su, zaboravljaju da je svaka diktatorska sila u istoriji imala impresivan uspon i ekspresni strmopizd koji neminovno sledi. Tako su se naprasno najedili da se rušenje u Savamali, pad helikoptera, kafić na Pančićevom vrhu, poligraf i brojne afere sada čine kao stara dobra vremena, a nije dobro videti ih opet. Šta ih je toliko izbacilo iz takta? Nesuvislom odbranom diplomca Nebojše nisu se proslavili. Doktorske studije u Srbiji već odavno su postale kao kurs na radničkom univerzitetu „Božidar Adžija“. Koga to zanima? SANU na pomen lažnih diploma ćuti kao zalivena, ovih dana i Nada Macura postaje akademik. Profesori Univerziteta se prave mrtvi, brane profesiju od lažne elite. Tesla, da je živ, morao bi da se učlani u stranku da bi očitavao strujomere, sledeći put čitača vodomera iz Obrenovca, koji je postao pomoćnik ministra poljoprivrede.
Mržnja i panika pojačane su na trojku tek posle objavljivanja nekih tajnih veza drugog para najpoznatije srpske braće sa firmom uključene u sve državne projekte i bogatim poklonima na koje burazi nisu alergični. Dapače. Tada se u pogon stavila kompletna propagandna mašinerija, koja je iz svih artiljerijskih oruđa, mikrofona i olovki, udarila na sve što se kreće, a ne stoji pod kapom jedinstva i sabornosti predsednikove lične stranke.
Državni problem broj jedan tako ispade nepoznato lice koje je “pratilo“ nevenčanu suprugu brata ministra finansija i predstavilo joj se kao istraživački novinar? Ako nekoga nije dovoljno opičila vrućina, pa da poveruje u to, mogao je danima da gleda u naslovnice tabloida i sluša televizije sa nacionalnom frekvencijom. A ako ga i tada nisu ubedili, sigurno je mrzitelj. Čak je i marljivi predsednik morao ponovo da se pojavi u jutarnjem program i pokuša da odbrani svoje pajtose. Svako njegovo obraćanje čovečanstvu može stati u stihove: „Moje pleme snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja, nada mnom je nebo zatvoreno, ne prima mi ni plača ni molitve, u ad mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi“.
Ali ne lezi vraže, nepoznati počinitelj još nije pronađen i pored nabavke preskupog kineskog softvera za prepoznavanje lica, a već je neko na zloglasnom tviteru opsovao prvu decu Srbije i objavio umrlicu našem predsedniku. Ista umrlica je objavljena još 2017-e i onaj koji je to učinio, i tada je uhapšen, ali šta smeta da se opasnost po državu digne na najviši stepen? Od viška panike glava ne boli. Anonimni tviteraši, kojima se odmah nalazi veza sa najvećim opozicionim savezom, imaju moć da stvore atmosferu linča, ali tu moć nikako nema najgledanija televizija, koja npr. danima emituje spotove o „izdajnicima“, posle kojih Oliver Ivanović biva smaknut sa nekoliko hitaca u leđa? Ni dan danas ne znamo ko je te prljave spotove naručio, platio i pustio u etar.
Niko nikome nije pretio ubistvom, psovao je vrlo primitivno i neljudski, za svaku osudu, ali iz navedenog tvita teško je nazreti opasnost po ustavni poredak i nacionalnu bezbednost. Sem ako država nije on sam i njegovi najmiliji?
Opozicionari na kojima se u serviranim gadostima obučavaju ne samo političari vladajuće stranke već i masa radnika tabloida takođe imaju decu. Toj deci se svakodnevno preti, šikaniraju se u školi, na ulici, svuda. Ta deca se ne računaju. To nisu „njihova“ deca. Poslušnici kriče : „Nemojte decu da dirate, nemojte decu da uvlačite u bilo šta!“ Da ih spase iz smetova Feketića ili da se u izolovanoj sobi slika sa teško bolesnim detetom, to može.
Veteran sam društvenih mreža i strogo se pridržavam pisanih i nepisanih pravila koje tamo važe. Ljudi nikako da nauče da se na društvenim mrežama ne preti, da se ne poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, raspirivanje verske i nacionalne mržnje.
To je dozvoljeno samo naprednjacima u Skupštini, televizijama sa nacionalnom frekvencijom i državotvornim tabloidima. Tako i ona pristojna Srbija, oličena u momcima iz Savamale, Jutkom, Simonovićem, onim koji su naredili i pokušali da izvrše ubistva Borka Stefanovića, ubicama Ivanovića, ne preti i ne psuje po Tviteru. Oni znaju, jer su pristojni. Elita takoreći.
Osuđeni ratni zločinac iz skupštinske klupe i psuje i preti, udara i gazi, ali njemu je sve dozvoljeno, jer je kum od predsednika, njegov prvi i najdraži učitelj. Nešto kao Aristotel jednom drugom Aleksandru. To što je neko takav neformalni šef Skupštine i njen dežurni klovn u isto vreme, aktivni poslanik i javna ličnost neograničenog prisustva u medijima, svakako najviše govori o današnjoj Srbiji, i označava je kao predmet šegačenja u međunarodnim krugovima. Taj dođe u studio čoveka čiji je sin za gaženje deteta dobio nanogicu i predlaže da žena za tvit leži 10 godina, a ko kaže da je u Srebrenici bio genocid, a ne da je tamo deda Ratko spasavao srpstvo, i celih 20. Bez nanogice. Silovanjem preti i poverenici, koja je isto žena iz SNS-a, ali on je daleko važniji za režim, pa se tako nijedno udruženje žena SNS-a ne javi da osudi svinjsko ponašanje. One ne smeju zbog dece, razumimo ih. Volkaju i jednog Jutku, kako ne bi profesora koji takav drži skajp predavanja banjalučkim studentima na državnom fakultetu? Elita bre!
Čini se ipak da nervoza najviše raste i strah obuzima od pomena jedne reči koja počinje sa „b“, završava se na „k“ a nije budak. Bojkot. Slomi se tušta i tma prorežimskih analitičara, malih strančica, izmišljenih pokreta, nacionalnih elita avangardi i alternativa, „nezavisnih“ intelektualaca i karijernih diplomata, sve da objasni kako bi bojkot izbora bio štetan i kako bi od toga najveće štete imali upravo oni koji će ga izvesti. Hvala im na pažnji. Divni ljudi, ljube bližnjega svoga i vode računa o političkim neprijateljima. Vlast predlaže evropske kontrolore. Teško je poverovati u dobre namere nekoga ko je i na izbore u MZ Omoljica autobusima dovodio glasače iz drugih gradova. Ili ko je na rezultate prve ankete čiji mu se rezultati nisu dopali, optužio istraživače da krše zakon i promovišu fašizam.
Nema nazad. Lakoća kojom ova vlast izgovara neistine je zabrinjavajuća i to je obrazac kojim uspešno vladaju već sedam godina. Dobrim delom jer i u životinjskom carstvu postoji par vrsta sa boljim pamćenjem nego u srpskom genetskom kodu. Sedam dugih godina lažiraju poligraf, atentate, smrtovnice, napade na porodicu, BDP, diplome, doktorate, tendere, poslove, smenjuju i postavljaju vladike, kažu da je i N1 u ponudi Telekoma i opet im treba verovati? Još ne znamo da li je neki Babić vozio kad je ubijena Stanika Gligorijević. Doktor zemunskog klana se i dalje iživljava nad novinarima. Poslanici vladajuće većine biraju novog poverenika za informacije, jedino što o njemu znaju da kažu je da je Rodoljub Šabić neviđeno đubre, nazivaju ga psom. I oni su neko sa kim može da se vaspostavi dijalog i izbore ravnopravni izborni uslovi. U to ni patrijarh ne bi poverovao, a veruje u auto-puteve, one koji popucaju posle dva meseca sa asfaltom tanjim od alu folije.
Svaki izbori koje većinska opozicija bojkotuje su nelegitimni, vlast koja se na osnovu njih formira je neodrživa na duže vreme, imidž režima u svetu trajno je narušen, ma ko takve izbore priznao, lažna opozicija je raskrinkana, a oni koji istraju na tome dobijaju inicijativu.
Sedam godina je na snazi uništenje nacije, brisanje trunke zdravog razuma, logike, ponosa, dostojanstva, svega što smo nekada imali, a sada se zatiru i poslednji tragovi.
Po starom dobrom principu crkavanja komšijske krave i radosti zbog istog, gleda se isključivo u tuđa dvorišta, jer je naše preoranu, ružno, prepuno rupa prekrivanih blatnjavim baricama. Prepuno kineskih investitora sa najprljavijim tehnologijama za koje tenderi na važe. Traže se neprijatelji, da bi se novim količinama mržnje odgnali problemi sa kojim smo suočeni. Svađaju Srbiju sa svima u regionu, suprotstavljamo se celoj zapadnoj civilizaciji, kao poslednji branioci pravoslavlja, hoće u Evropu, a Bogu se mole da to toga nikada ne dođe. Nacionalizam kulja iz svake pore ovoga društva. Deca se vaspitavaju na izmišljenim mitovima i izgubljenim ratovima. Glorifikacija ratnih zločinaca ide do te tačke da se u novinama objavljuje da je deda Ratko hteo da lansira prvog Srbina u Svemir? Istorijska suma jedne pameti i jednog propalog projekta su ratni zločinci po belosvetskim zatvorima i Milošević pokopan u nekom privatnom dvorištu. Za veći deo nebeskog naroda to je i dalje neodustajni cilj, zvezda vodilja. Ne veruju da je čovek kročio na Mesec, jer nije poleteo iz Vladivostoka, ali klimaju glavom na vest da u Americi na svakih 10 sekundi gine jedan perač prozora?
Neistomišljenici su postali đavolski izdajnici, neprijatelji srpstva i ubice nejači, protiv kojih se skandira na stranačkim skupovima. Državni mediji besomučno vode hajku na iste ljude, razvlačeći ih po blatu primitivizma, šaljući jasnu poruku da su im potrebni jedino mrtvi, kao Sijuksi Kasteru. Znamo kako je to završilo. Ne postoji stvar za koju oni nisu krivi. Nezvanični šef opozicionog saveza se krivi za sve. Bio je gradonačelnik Beograda i predsednik Košarkaškog saveza. Da li to znači da će neka buduća vlast za ovih sedam godina propasti kriviti onog Čičičića i Predraga Danilovića? Krive ih i za otcepljenje Kosova, na kome su tako dobro radili da muti Angela nije mogla da sačeka da ih smeni, pa da na čelo države dovede sadašnjeg cara? Sa druge strane, veliča se Rusija, najveća evropska despotija, i njen model svakodnevnog hapšenja opozicionara, smaknuća neposlušnih novinara i građanskih aktivista. Sveti Putin zabrani opoziciji da izađe na izbore, posle izvede besne krvožedne specijalce sa nahuškanim psima da prebije građane koji se bune. To je alternativni put Srbije, uzor? Sve dok tuku narod na ćirilici i ćiriličnim pendrecima u Srbiji, to skoro nikome ne smeta. Naoružavamo se kao da ćemo sutra krenuti u Persijski zaliv, a vojnici se prevoze raspalim autobusima iznajmljenim od privatnika. Ubrzano se nabavljaju ruska vozila za razbijanje demonstracija. Ponovo se održavaju ruski borilački kampovi za decu u organizaciji ultra desničarskih pokreta optuženih za zločine. Diplomatija se svela na pevanje pesmica stranim državnicima i povlačenje priznanja Kosova od strane zemalja koje sve zajedno imaju BDP manji od ulice u Bostonu. Toliko su i uticajne. Smisao postojanja države Srbije su donacije Republici Srpskoj, duple plate Srbima na Kosovu i uništavanje Srba u Srbiji, kako bi što pre pobegli ne pitavši ništa. Počasni građanin Drvara postaneš, kad im daš milion eura naših para.
Ovakva Srbija nema budućnost, zato se i vraća u prošlost, u carstvo Nemanjića sa Dušanovim zakonikom, nebesku zemlju ratnika i seljaka, naoružana rashodovanim ruskim oruđem, spremna za rat protiv svojih građana, jer sve oko nas je NATO, a nije kulturno da ih dva puta pobedimo.
„Ako ličnost ima čestu potrebu za obožavanjem negativnog idola, stvara se jedan od sindroma: sindrom sadizma – nagona za sveukupnom prevlašću nad drugima ili sindrom nekrofilije – želje da se sve svede na mrtvo, mehaničko.“
(Erih From, „Anatomija ljudske destruktivnosti“)

Milan Todorović – Čarli (Užička nedelja 1017)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.