početak AKTUELNO OPALA MI SO

OPALA MI SO

od nedelja
1,2K pregleda

1.
Imali smo mi naše more; imali smo i najmanje četiri mora pored morskog puta, slatkovodna doduše, i nenapadnuta.
Divlja, intimna.
Negde u ovo doba, đaci su se raspuštali a roditelji samoupravljači su vadili iz naftalina neiskorišćene odmore, dane, prekovremeno, nagradno; u doba prvog polaska i smena, ko je od Užičana bio dokon i na dobrom mestu, mogao je gledati beskrajnu traku svetala na Zlatiborskom putu i vanredne vozove na pruzi Beograd-Bar, pretrpane više i bolje od onih švercerskih iz Trsta.
Nas šaka znalaca ili šaka jada, ko će znati, s nekom vrstom prezira smo između sebe razmenjivali tajne kodove: Ribica, Koka, Radoinja i Sjeničko. Jer, leti je i ovde dobro.
Četiri jezera, mora praktično, između brda i planina, četiri mora praktično, a nas šaka. Nebo s najviše zvezda, voda bogata ribom, prijateljski nastrojeni meštani raštrkani po slabo naseljenim selima, rečice što šapuću tvoje ime u sumrak… Sve nama.
Otprilike se znalo ko se za koji zaliv, rt ili ušće vezao, pa smo bili skloni da upriličimo posetu nekom s kim se u Užicu ne bi družili; to kad se s ekipom izlažeš temeljno, a ne umeju da ćute koji dan.
Išlo se, naravno i na crnogorsko more i mramorje, jer „Je li tako, Moke?“.
Zbog te soli naročito.

2.
U prošlom veku, planetu je obišlo učenje o četiri bele smrti, četiri jahača prehrambene apokalipse.
So, belo brašno, šećer (beli) i mast.
Mi smo bili u kanjonu Tisovice, pa nismo čuli.
Rečica, koja se uliva u Zlatarsko jezero i ima svoj zaliv neverovatne lepote: strme obale obrasle omorikom i nestvarno zelenu vodu, bila je dobra prema nama i izdašna, pa se na našem preživljavanju dobro jelo.
Sagneš se, podigneš kamen obrastao kapitalnim čaurašima i uzmeš najdebljeg, staneš iza drveta i plasiraš ga na preliv. Lepo vidiš kad se pastrmka ili klen lagano dignu i pokupe ga.
Pred pećinom, dobro: okapinom, u kojoj smo spavali, ognjište. Krčka se čorba, na rešetkamo od grančica rumeni pastrmka i odvaja se korica ukusa koji ne bi zaboravila ni nepca tragača za čudesnim ukusima…
I Bore Šus soli, a Fipa biberi. Izdašno.
To se znalo i to se tražilo. Jako i snažno.
I ukusno.

3.
Polako smo saznavali sve o soli; godinama je to osvajanje važnih znanja trajalo.
A gledaš, sve živo u prirodi traži so, bar da lizne; milioni leptira, ptica, nekih što liče na one gnuove na čiji dolazak strpljivo čekaju svi krokodili reke Mara, zadnja pošta Masai Mara, Serengeti; ima indicija i snimaka da se slično vladaju i krupni sisari, bivoli i slonovi.
Ako misliš da se baviš stočarstvom, prijatelju moj, važno je da naučiš da to bez osoljavanja stoke, bila ona sitnog ili, krupnog zuba, neće moći. Kad izađe iz zime, so i minerali joj vraćaju snagu i pripremaju za novi ciklus.
Pre učenja o četiri bele smrti, znali smo da so ne valja u zemlji; ako poraste njen udeo, ništa više beće rađati i veliki trud i zbanje su potrebni da se zemlja vrati u stanje plodnosti. Otprilike, to je soli bila jedina mana…
Opet, ozbiljni ljudi znaju te stvari o pritisku, osmozi i našim ćelijama; bilo bi neljubazno da im ne verujemo.

4.
Dok ležiš u vreći za spavanje na nekoj od strmih livada Ojkovice, noću, i gledaš srebro jezera koje uporno zovemo Kokin brod, iako karte, udžbenici, turističke brošure i kandidati za odbornike tvrde da je to Zlatarsko jezero, i pružaš ruke da pokupiš pri bekstvu prosutu Kumovu slamu, Božićnu, i vratiš je u kumovske domove iz kojih je ukradena, so doziva.
I nema veze što si upravo naučio da ćutiš, sem kad ti se reka direktno obrati, po imenu, lagano, da te ne prestravi; valjda je to zbog sastava svih tečnosti što zbunjeno tumaraju našim ćelijama – so zove.
To što ti mlada devojka iz Jasenova svakog jutra, dok još spavaš, ostavi pored vreće teglicu šumskih jagoda, raslih među retkim travama što sigurnost daju i opranih rosom, jeste lepo i plemenito, ali, šta reći: umišljaš da čuješ talase od Zlatara.
Kad Perseidi ukrste putanje u nebeski vez pokrsticom, i kad progovoriš s drugovima samo da razjasnite može li metor iza kog se vuče trag nabojen svim bojama zmajevog repa, odstupiti od smera roja, sleteti među brda, ići polako iznad vode, pa se naglo vinuti ka zvezdanom nebu iznad Murtenice, pogledate se i zaključite nemo: idemo na more, dosta je.

5.
Nekad davno, bez soli jela su bila nejestiva, i začina; nekada davno, vladari su davali oku zlata za oku soli.
Šverc soli bio je uzbiljan i ugledan posao, sa zagarantovanim obezglavljivanjem ako te državna ruka uhvati za torbu od štavljene kože.
Kad se i gologuzija dokopala solanika, opšte mljackanje je zavladalo za srednjevekovnim trpezama, i ručak se od nužnosti izdigao do užitka, do umetnosti i svojevrsnog kulta.
Dok nije stigla depeša.
Zdravo ili dobro, pitanje je sad.

6.
Poslednji put u Tisovici, bili smo nas dvojica. Umesto pećine, dobro: okapine, ribarska kućica Bora Šusa; umesto vreća i neba tesnog za sve zvezde, krevet i limeni krov.
Sin Prle, Mijacikin, sinovac Komadanta Save iz Ojkovice, nije bio dobro.
Rekli su: neka pije terapiju, tebe će slušati.
Rekli su: ti spremaj i ne soli, inače nema ništa od njega.
Strpljivo sam pecao one najslađe klenove, porcijaše i spremao i saznao da sam zaboravio kako se prži ćaplo u tavidžonu i da nema ništa od onog čoveka i div-junaka kakav sam bio, da mi je vatra jaka, vidi: samo što se nije ugasila, ulje je prevruće, da sam stavio ribe u hladno ulje, da negde opasno grešim jer ni jedna večera otkad smo došli nije ni za go kurac.
Veče uoči polaska, probrao sam klenove malopre uhvaćene i očišćene na vodi, najargao suvih drva da ulje zapeva, jer masti nismo poneli; utrljao sam soli u savršeno čistu utrobu i zasolio kao Bore Šus nekad i eto radosti kad je cvrknulo i zamirisalo!
Zatvorenih očiju Sin Prle jeo je, baš kao što je i red i pun sreće rekao: „Joj, Fićo, kako je dobro! Šta si sad uradio?“
„Posolio.“

7.
Andrić je pisao o nekom selu iznad Rzava, koje se naljutilo na nekog pu!trgovca u dolini i nije kupovalo kod njega.
Soli, nigde drugo nisu mogli dobiti.
Bez nje, stoka im je metiljavila i venula, deca postajala sve gluplja i sve je išlo nizbrdo.
Da li bi to Ivo danas ispisao, posle saznanja da našim unutrašnjostima haraju četiri jahača gastronoske Apokalipse? Ne znam.
Ja da znam, bih. On kako hoće.

8.
Noću smo se odvezli čamcem od Batakovića do brane Kokin brod, ono kad nas je uhvatio neizdrž; u kafani „Sidro“ zatekli smo sve za koje smo znali da su na jezeru i isto toliko Užičana za koje pojma nismo imali da su u okolini.
Sve nas je neka sila poterala i sabila.
Pivo po pivo, i lako smo zaključili da primorska jara, vruć šljunak pod tabanima i voda u kojoj ne poplaviš prebrzo jesu značajne stavke u pripremi nejakih mladih organizama za užičku zimu. A i sva plemena s Rajskih otoka, čuli smo, već su rasuta i razuđena jadranskom obalom.
A kada padne so…

Dragan R. Filipović (Užička nedelja 961)


Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.