Nikako se ne uklapam u ovdašnja zbivanja, iako se iskreno trudim. Pošto sam sasvim siguran da nisam prolupao, biće da sam omatorio. Da se na kratko vratim koju deceniju unazad, kada smo činili prve korake u ovom veselom gradu. Sa 16-17 godina, bio sam, prirodno, zaluđen za fudbal, košarku i rok muziku, kada sam imao 25-26 godina, lično i personalno sam, uz veliku pomoć prijatelja, organizovao prve skokove u vodu na plaži, gomilu koncerata i milion drugih stvari, koje su prirodne i prigodne za ljude tog uzrasta; kako sam se približavao tridesetoj, osećao sam, kao i svi u to vreme, da je „zadnji čas“, da počnem neki ozbiljan posao, da se zaposlim ili otvorim sopstvenu firmu, bez obzira što se „događao narod“, raspadala Jugoslavija, počeo da besni rat, što su nam uvedene sankcije, hiperinflacija… I da dalje ne nabrajam tužnu i paklenu hroniku naših generacija…. Što bi rekla narodna poslovica – sve u svoje vreme, Ono jeste da je divno i zaneseno zvučao stih iz Arsenove besmrtne „Ne daj se, Ines“ – „ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi omatorite, i ta će mi mladost teško pasti“, ali, potpuno je normalno da čovek kao adolescent ima jedna, a kao zreo čovek, sasvim druga interesovanja. I danas se sećam, tih bezbrižnih pubertetskih dana, dok smo, pred razlaz kućama, blejali ispred Opštine, kada smo prvi put videli i čuli da postoji predsednik opštine. Neko nam je rekao da se taj ozbiljni čovek, barem je nama tako izgledao, koga smo često viđali kako uveče izlazi iz zgrade, zove Balša Govedarica i da je predsednik opštine. Što bi rekao Bane Bumbar, taj svet odraslih, bio nam je dalek i stran, ali smo svi potajno čeznuli da što pre u njega zakoračimo. Sećam se i kada su nas slali na praksu, u Valjaonicu, pa potom u nekadašnji SDK, kako smo, sa strahopoštovanjem, gledali sve te džinovske mašine i ogromne kancelarije pune nekih ozbiljnih ljudi, i pitali se, sa zebnjom, da li jednoga dana i sami možemo postati deo tog važnog i radnog sveta… I tako smo rastali i sazrevali, i u međuvremenu omatorili, a takvo shvatanje zadržali do današnjih dana – od odraslih i ozbiljnih ljudi očekuju se i ozbiljna dela.
Međutim, vremena su se promenila, iz generacije u generaciju, sve se kasnije sazrevalo, da bi danas, barem se tako čini, adolescencija postalo trajno mentalno stanje ovdašnjeg naroda, političara pogotovu. Pogledajte teme kojima se bave mediji – sport, sport, estrada, sport, estrada… I ozbiljne emisije, koje su ranije bile rezervisane za političare, sve više se okreću sportskim i sličnim temama… Političari prate taj trend, čak bi se moglo reći i da prednjače. Pogledajte samo ove naše lokalce, započeo im je novi mandat, trebalo bi da sve pršti od novih programa, ideja, pretumbacija… Ima li reči o bilo čemu ozbiljnom, suvislom, suštinskom? O nekoj temi koja pomera stvari? Ne. Glavna vest je da će na Kadinjači postaviti osvetljenje i da će „radove na osvetljavanju“ otvoriti Rasim Ljajić. On će doći čak iz Beograda, da bi svojim prisustvom uveličao početak ove „značajne investicije za naš kraj“. A pre nekoliko dana organizovali su slabo posećene skokove u vodu, gde je, gradonačelnik lično, uručivao nagradu skakačima od naučnofantanstičnih 40 eura…. I, samo što su završili to spektakularno sportsko nadmetanje, odmah su se uhvatili u koštac sa još jednim gorućim problemom, najavili su nekakvo uređivanje Starog grada, a, da zabava bude kompletna, ovih dana organizuju i tribinu o još jednoj krucijalnoj temi – elektromagnetnom zračenju… Fale još samo jogi letači i tribina o čajevima i lekovitim travama…
Čini mi se da su se, u ona vremena, pionirski instruktori bavili ozbiljnijim temama, nego ovi lokalni političari, koji, baveći se adolescentskim stvarima, svaki mesec prime nimalo naivnih 100.000 dinara na ruke, plus porezi i doprinosi. Do pre koju godinu, Jova gradonačelnika i ekipu sam poistovećivao sa Družinom Pere Kvržice, a za ove aktuelne, izgleda da moram junake potražiti u predškolskoj literaturi…
Šalu na stranu, kako su minimalne šanse da odrasli ljudi, ako takvih još ima, dođu na vlast, onda je i lako objasniti otkud ovolika apatija i sve veća nezainteresovanost za zajedničke poslove, što bi trebalo da bude suština svake politike. Laže, pararalaže, trivijalnosti i besmislice, kojima nas vlast, preko svojih plaćeničkih medija, svakodnevno zatrpava, mogu našu tragičnu beznadežnost ulepšati i prikriti neko vreme, ali je ne mogu popraviti. Problemi se neće rešavati sami od sebe, već će se, vremenom, povećavati, a time će i naše šanse za kakav-takav napredak biti sve manje… Ovih dana je Vučićeva vlada prošglašena desetom najneefikasnijom na svetu, pa kako tek onda oceniti naše lokalce i sve druge provincijske političke zamlate širom Srbije?
I dok se cela planeta upinje da privredu učini što jačom, da poveća izvoz i zaposlenost, naša vlast se bavi proizvodnjom medijskog virtuelnog optimizma, bez ikakvog pokrića u realnom svetu. Postali smo prava zemlja iz Nintendo igrice Pokemon Go – sve što nema u stvarnosti, ima na ekranima mobilnih telefona i televizora… U tom srpskom pokemon matriksu, mi beležimo spektakularne rezultate, što bi rekao vrhovni Pokemon, najbolje od Drugog svetskog rata…. A u realnom? U realnom svetu neki su obrali maline, a mnogo više nas je odavno „obralo zelen bostan“. Kako odrasle osobe u bajke ne veruju, ostaje nam samo da gledamo ovo neprestano zabavište oko nas i krstimo se. Što bi se reklo – i levom, i desnom.
Nego, i mene počela da kopka ta dilema, šta mislite, gde će se najpre pojaviti Pokemoni, na uređenom Starom gradu ili novoosvetljenoj Kadinjači? Možda, u uglu, iza klavira u opštinskoj sali ili baš za govornicom, u direktnom prenosu na TV5? Ili će odabrati novizgrađeni objekat Lidla u Krčagovu? Na aerodromu Ponikve? Ja, ipak, tipujem na tunel ispod Kadinjače. Pravo mesto za Pikaču Pokemona. U tunelu, usred mraka…
Toni Stanković
1 komentar
Odličan tekst. Sve je to lepo, aerodrom, avioni i kamioni, ali ja imam jedan konstruktivan predlog. Da Vidoje, pošto je stručan u toj oblasti, oformi jedan drim-tim od najboljih kosaca ovog grada. Taj tim bi trebao da se okupi iznad hale u Velikom parku i da krene da pokosi ono ruglo iznad. Ako ne znate kako to izgleda, sada je to kozja staza sa obe strane zarasla u korov od metra pa naviše. Ni klupe više ne mogu da se pronađu od korova, a znam pouzdano da su tu.