– Ja sam stotine kamiona prevezao preko Albanije i Makedonije itd, selili smo celu fabriku iz Sevojna da dokažemo Unproforu da postoji fabrika u Makedoniji. Kada bi mi sada neko rekao da ponovo prođem kroz to, rekao bih, ne hvala više, radije ću da idem u zatvor ili da me obese, nego da ponovo sve to prolazim –

PRIVREDNIK GODINE: BRANKO BEŠEVIĆ – „UNITRAG“
Rođen u Dragačevu, gde je i završio osnovnu i srednju školu, a potom i fakultet u Beogradu, Branko Bešević, vlasnik preduzeća „Unitrag“, od 1972. godine živi u Užicu. Kako sam kaže „prizetio“ sam se.
– Roditelji moje žene Danice bili su stari, pa im je bila potrebna briga. Pošto je ona lekar, odlučili smo da dođemo u Užice i živimo – kaže vlasnik „Unitraga“, zbog čega se odlučio da živi u Užicu.
Branko Bešević se zaposlio u „Raketi“ gde je radio punih sedam godina, a potom je otvorio poslovnicu „Jugoprevoza“, odnosno „Jagodina prevoz” i tri godine je radio međunarodni transport. Onda je, zajedno sa direktorom iz “Jugoprevoza” i rođakom, koji je bio direktor “Jugopetrolovog“ transporta u Beogradu, osnovao “Unitrag Pižon” za prevoz, posredovanje, špediciju i drugo u međunarodnom transportu. Četiri godine su radili zajedno, a onda je Branko odlučio da krene svojim putem.
– Rastali smo se na lep način. I danas sarađujemo. Kada se neki deo investiranja završio u to naše preduzeće, ja sam imao neke druge planove. I tako 1992. godine osnujem „Unitrag“. Kada sam osnovao svoju firmu, imao sam tri kamiona i tri zaposlena. Danas ima desetine kamiona i 90 zaposlenih. Bilo je do skoro 100 zaposlenih, ali sam smanjivao iz opravdanih razloga – rekao je Bešević.
„Unitrag“ je postepeno rastao, jer vlasnik kaže da je njegovo geslo da sve što ide prebrzo, kao kada se balon duva, može da pukne ako se preduva.
– Trudio sam se da radim postupno. Bankarima sam stalno govorio da mi ne trebaju pare, ali sam govorio da vidimo da li možemo da uspostavimo neki partnerski odnos, a ne zelenaški. Nisam pobornik neke megalomanske nabavke. Godišnje sam nabavljao dva do tri kamiona. Stali smo na nekom broju kamiona i više ne nabavljamo, ali vršimo modernizaciju voznog parka. Trenutno u voznom parku nemamo vozilo starije od 5 godina i trudimo se da pratimo sve trendove. Imali smo uspešnu sertifikaciju zaštite životne sredine. Uzimamo vozila koja imaju manju misiju štetnih gasova. Sada se već voze vozila sa euro 6 i nadamo se da će već iduće godine više od pola kamiona biti euro 6, jer nas CEPTA i raspodela dozvola na neki način tera na to, kao i smanjenje drumarine u zapadnoj Evropi za vozila višeg standarda, a da bi učestvovao na međunarodnom tenderu prvo i osnovno je lična karta voznog parka i kvalifikaciona struktura, odnosno menadžmenta. Što se tiče menadžmenta, mislim da smo prvi i jedini u Srbiji, da firma ove veličine, ima 4 diplomirana saobraćajna inženjera, diplomirane ekonomiste. Imamo jednu zavidnu organizaciju, jer je bitno kako radimo, a ne koliki smo. Možda sam malo preterao u kadru, ali kroz firmu je prošlo preko 20 saobraćajnih inženjera, koji su ovde odradili prve korake i dobili licencu da mogu da se bave tim poslom, a oni koji su pokazali da hoće da rade, ostajali su. Mnogi su hteli da budu rukovodioci, pa su zato odlazili. Lično se ponosim kadrom koji sam napravio u mojoj firmi, od kafe kuvarice, došla je do posla koji može da bude u trećem redu u Narodnoj banci Srbije i postala specijalista u oblasti koji radi, i što se tiče poslova sa Ministarstvom finansija, dozvola, deviznog prometa i slično. To je ono na šta se oslanjam – rekao je Bešević.
On kaže da je već 4 godine u penziji i da je sada njegova uloga savetodavna, kao statutarnog zastupnika. Takođe, dodaje da je uspeh firme u raspodeli posla i da vlasnik ne može obavljati sve poslove i nositi celu firmu na svojim leđima.
– U firmi sam kao savetodavac. Operativni deo ne radim, niti sam ikada radio. Imam direktora koji je već 18 godina na tom mestu. Oboje moje dece rade kod mene u firmi, ali nisu direktori. Moj princip je da oni treba da upravljaju kapitalom, a direktor je taj koji organizuje posao. Ćerka je šef predstavništva u Beogradu, a sin je u Užicu. I on, kao budući vlasnik, treba da se bavi osmišljavanjem razvoja firme, a da direktori to sprovode. Na primer, ja kao vlasnik ne učestvujem u prijemu radnika, to rade moji ljudi, jer će oni sarađivati. U potpunosti se oslanjam na njih. Mnogi vlasnici poznatih firmi u Užicu hteli su da se za sve pitaju, da sve počiva na njima, i kada su fizički nestajali, mislim pomrli, izumrla je i firma. Mislim da će moja firma dobro da poživi i na zdravim nogama. U prošloj godina sam imao dva do tri velika peha, neka šteta 100.000 do 300.000 evra, ali smo ostali na nogama. Mi ćemo to anulirati za dve do tri godine, ali ćemo opstati – objasnio je naš sagovornik.
Kada je nastajao „Unitrag“ bila se neka druga vremena, radilo se pod drugim okolnostima. Sa nostalgijom Bešević kaže:
– Sada trošim pare koje sam tada zaradio. Profit od ta tri kamiona ravan je današnjem profitu od deset kamiona. Prema tome, jeste da se radilo i u sankcijama i u ratu, ali ima izreka o tom vremenu: nekom rat, nekom brat. Transport je u to vreme proživljavao teške trenutke, ali robe su morale da idu. Ja sam stotine kamiona prevezao preko Albanije i Makedonije itd, selili smo celu fabriku iz Sevojna da dokažemo Unproforu da postoji fabrika u Makedoniji. Kada bi mi sada neko rekao da ponovo prođem kroz to, rekao bih, ne hvala više, radije ću da idem u zatvor ili da me obese, nego da ponovo sve to prolazim. Ali, imalo je efekta, ko je radio, ko je mogao dva puta nedeljno da prevozi kamion preko granice, da čeka 7 do 8 sati da se Unprofor makne i za 15 minuta pređe granicu, taj je imao računa. Jeste teško bilo to raditi, ali radilo se. Pored toga, u toku rata, sav mazut iz vojnog kruga sam ja izvezao, rakete sam razvozio po ovom regionu. A dok sam bio u zajedničkoj firmi, radili smo mazut. Počeli smo cisternama i godinama sam vozio mazut za grad Užice i za Čačak. U zajedničkoj firmi imali smo 35 cisterni i jedna je bila moja. Kada sam izašao iz Unitrag Pižona, prestao sam da radim sa cisternama i prevozom nafte i derivata.
Međutim, preduzeće „Unitrag“, kao i mnoge druge firme koje se bave međunarodnim prevozom, suočeni su sa jednim velikim problemom, a to je nedostatkom profesionalnih vozača kamiona.
– Kada dolaze iz opštine i komore pitaju me šta mi treba. Kažem im da mi ne treba ništa, sem jednog uslova da bih mogao da radim. Nažalost, u poslednje vreme nedostatak kvalitetnih vozača je nepremostiv. Neko veče sam video na TV da ministar Vulin potpisuje sa Auto- moto savezom o fabrikovanju vozača, jer će vojska imati veliki problem, ako se taj problem ne reši. Na primer, većina mojih kamiona je angažovana za civilnu zaštitu, ali nemaju vozače, koji su vojni obveznici. Ja sam preživeo i to da su mi u toku rata tražili deset kamiona. Rekao sam dobro, ali da moje kamione voze samo moji vozači, a njihovim vozačima neke kupe kamione. Kada je rasformirana vojna jedinica u Vojsci Srbije nestalo je vozača. Svaka čast deci koji sada izlaze kao vozači, ali 90 posto njih nije zainteresovano da rade ovaj posao. Mi smo pokušavali sa Nacionalnom službom za zapošljavanje i drugima, da neki način dođemo do kvalitetnog vozača. Naše Udruženje za međunarodni transport čak je osnovalo školu za školovanje tih koji završe srednju školu KV vozač, da o našem trošku polože za E kategoriju i da steknu neka praktična znanja. To svakog poslodavca košta po 1.500 evra. Završeno je prvo testiranje prve grupe u Beogradu i nadam se da će jedna grupa biti i u Užicu. Jedina obaveza tih koji završe tu školu i dobiju licencu jeste da dve do tri godine provedu u našoj firmi i to je neki vid stipendije. Uložili smo dosta u predavače sa Soabraćajnog fakulteta i mislim da će to zaživeti – rekao je Bešević.
Danas kamioni užičkog prevoznika idu do Kazahstana, od Španije do Gibraltara, od Finske do Male Azije, Turske, Irana.
– Nema sada rizičnih područja, jedino ta zona Ukrajine, ali tu mi ne idemo. Stao je Irak, Sirija, Kuvajt, gde se ratuje. To je nekada bilo, dok sam bio u “Raketi”, osnovni posao. Inače, sada radimo isključivo sa kamionima sandučarima-šleperima. Imao sam 20 hladnjača, ali zbog nedostatka kvalitetnih vozača, bio sam primoran da ih polako prodajem i ostale su mi sada dve. Uglavnom su radile voće i povrće, ali čekanje na pijaci to može da radi samo vlasnik, ali ne može vozač – kaže Bešević.
Na pitanje da li je odgovarajući privredni ambijent u Srbiji, vlasnik „Unitraga“ kaže da je zadovoljan, ali bi trebalo još neke stvari izmeniti.
– Privredni ambijent se stalno menja. Stalno pominjem bankare, jer oni su u žiži, jer ako je Evropska unija odštampala 50 milijardi novčanica za privredu, nisu to uzalud radili. Jesu snizili vrednost evra, ali su pospešili proizvodnju, pospešili su promet robe i usluga. To je abeceda. Takođe, u ovoj našoj zemlji mora da se radi. U mojoj firmi nije tako. Iako je ograničeno radno vreme, moji službenici, kada ih vozač pozove u toku noći sa neke granice, za neki dokument, oni odlaze u firmu i imejlom šalju, ili ako im treba novac i drugo. I naši mladi, kada odu na ovu razmenu u Ameriku, rade po dva do tri posle dnevno da bi zaradili. Jeste da zarade mnogo više nego ovde, ali ni ovde ne bi bilo loše, jer su ipak standardi življenja drugačiji. Sve dok u administraciji, bila državna, republička, opštinska ili javna preduzeća, bude sedelo ovoliko ljudi, od kojih 20 posto radi, a 80 posto mudruje, nama oporavka nema. Govorim o posvećenosti u radu. Koliko se broj zaposlenih smanjio u valjaonicama, a sada više proizvode sa manjim brojem radnika, šta je to?
– Inače, ambijent postoji, jer kamatne stope su smanjene, lakše se dolazi do kredita. Nekada sam za firmu dizao kredit do 10 posto kamate, a sada je došlo do 3 posto kamate. Nekada je provizija za platni promet išla pod prečku, a sada se banke bore za preduzeća, jer se skoro sve radi elektronski sa karticama. I one vrše racionalizaciju radnih mesta.
Možda mnogi ne znaju, ali Branko Bešević i njegova firma su učestvovali u velikom broju humanitrnih akcija našeg grada, od užičke bolnice, Zdravstvenog centra, slanje dece na takmičenje violine u Rimu, pomagao mnogim organizacijama i udruženjima za organizovanje nekih manifestacija, izgradnji crkvi i td.
– Jedini uslov da im pomažem je da to ne objavljuju. Pomažem koliko mogu i koliko osećam da treba da pomognem. Nažalost, veliki je broj ljudi kojima je pomoć potrebna, ali ne mogu svima da pomognem. Trudim se da svake godine odvojim jedan deo od mog profita za neke pomoći – rekao je Bešević.
Odavno je izašla iz nekog političkog života u gradu. Jedino je još prisutan u Regionalnoj privrednoj komori, gde je predsednik parlamenta, nekadašnjeg UO i godinama sarađuje sa Privrednom komorom Srbije u oblasti saobraćaja.
Ono što je posebno interesantno da je Bešević u upravi FK „Sloboda“, iako, kako kaže, nije šutnuo loptu u životu, niti mu je sin igrao fudbal, a ni unuci.
– Sreća je bila da sam se družio sa vrhunskim fudbalerima, poput Pižona i Srbe Stamenkovića. Dane sam provodio sa njim i dugo sam bežao od fudbala. Međutim, u jednom trenutku, kada je “Slobodi“ bilo potrebno, ušao sam u tu priču bez ikakve koristi, niti igraju moja deca, ni unuci i bilo ko od mojih. Kada sma video šta se radi, malo je u meni proradio neki inat. Ne dam da se uruši jedan od najvećih brendova u gradu i da se uguši razvoj sporta, naročito omladinskog. Nema niša lepše nego otići na utakmicu pionira i videti sa kojim žarom igraju, to je nešto nemerljivo. Inače, situacija u „Slobodi“ je vrlo teška. Sa budžetom kojim imamo, ne može jedan fudbalski klub da preživi. Skoro sam na jednom upravnom odboru rekao da sam imao peh u firmi i da sada ne mogu da pomažem. I strašno me nervira neka priča u gradu da sam došao u “Slobodu” iz nekih mojih interesa. Ne znam koji je moj interes da za ovih 3 do pet godina dajem toliko para. Svi mi kažu, skloni se, ali videću. Zakon o sportu se mora menjati. Ne želim da krivim nikoga, ali su neke stvari neshvatljive. Stadion je gradski, a stubove platile “Sloboda” 18 miliona i zbog toga sada grca i ne može da stane na noge. Kada pomenem da taj dug treba da se prenese na Grad, u Gradu uvek kažu da se nema para. Znam da ima mnogo prečih poslova, ali opet moja poruka je da treba više da se radi. Nema da nam ko šta donosi, da nam pada sa neba, to su komunističke ideje. Mi treba samo da radimo više – rekao je Bešević.
Inače, u planu vlasnika „Unitraga“ je da sve što ima u Kosjeriću, tj. ceo vozni park, servis, pumpu preseli bliže Užicu, u Braneško polje, gde je povoljan veliki prostor od više od hektara, a nije mnogo udaljeno od Užica.
– To radimo čisto zbog racionalizacije, a i drugačije je kada s prozora ja ili direktor imamo uvid šta se radi u krugu. Mnogo je bliže da pošaljem automobil po vozača kamiona, da ga preveze do Užica kada dođe sa dalekog puta – najavio je Bešević i dodao da je njegov sin počeo da se bavi i poljoprivredom, da je u Dragačevu na oko dva hektara posadio borovnicu.
Naravno, neće odustati da pomaže svoje zaposlene. Kako kaže, mnogi kod njega su od početka tu u preduzeću i niko nije napustio.
– Plate nisu velike, ali nije sve u platama. Ponekad ih kreditiram, naravno bez kamate. Iz moje firme već je 12 njih otišlo u penziju, a zaposlili se njihovi potomci. To mi mnogo znači – rekao je Bešević.
Na kraju je dodao da je spreman za unuke, koje može da sada uhvati za ruke i da ih odvede u šetnju ili, kako kaže, u kafanu na ćevape.
Zvezdana Gligorijević