– Sekcija za vuču vozova je jedina od svih vuča vozova u Srbiji koja je podstanar – Želimo da se vozom iz Beogrda do Užica stiže ѕa 160 minuta, a do Bara za osam sati – Na železnici su radile „Tajči“, „Lepa Brena“, a sada je „zaposlena“ i „Severina“ –
U Srbiji iscrpljenoj ratom protiv Turske vlada ekonomska kriza. Država nije u stanju da odgovori obavezama koje proizilaze iz sklopljene konvencije. Iz Beča stalno urgiraju, upozoravaju i prete. Aprila 1880. godine godine Srbija je primorana da potpiše novu konvenciju, koja se isključivo odnosi na izgadnju pruge. Rok za izgradnju pruge je opet tri godine, odnosno 15. jun 1883. godine. Krajem 1880. godine Vlada raspisuje licitaciju, na koju se javlja jedno francusko društvo iz Pariza – „Generalna unija“. Knez Milan Obrenović srebrnim budakom 3. jula 1881. godine udara temelj Srpskim državnim železnicama. Ovaj događaj dešava se „kraj mosta na Mokroluškoj rečici do Topčiderskog puta“ (u blizini današnjemg mosta „Gazela“ u Beogradu). Posle samo godinu dana „Generalna unija“ bankrotira, pa radove nastavlja novoformirano Društvo za izgradnju i eksploataciju Srpskih državnih železnica. Zbog toga prvi svečani voz na pruzi Beograd-Niš kasni čitavih 15 meseci i tutnji Moravskom dolinom 23. avgusta 1884. godine (4. septembra po Gregorijanskom kalendaru). Redovan saobraćaj otpočinje 3. septembra 1884. godine (15. septembar po Gregorijanskom kalendaru). Jugoslovenska železnica uzima taj datium kao Dan železničara Jugoslavije i obeležava se svake godine. Nakon raspada nekadašnje države srpski železničari nastavljaju da obeležavaju 15. septembar kao Dan železničara Srbije.
Tim povodom reporter „Užičke nedelje“ razgovarao je sa poznatim užičkim železničarima, Vidosavom Radojevićem i Petrom Jankovićem. Vidosav je počeo u Mokroj Gori gde ga je, na parnoj lokomotivi, na pruzi Beograd-Užice-Sarajevo, za mašinovođu obučavao njegov stariji kolega Radovan Dogandžić. Osim njega bio je na praksi i kod Boža Blagojevića, Ćićile Šijakovića, Vlatka Arsenijevića…
– Učili smo šta je železnica. Ja sam od njih učio zanat. Njima nije bilo teško da provedu deo života sa nama. Oni su bili dobri radnici, mašinovođe i ljudi. Nije im teško da nas obučavaju, iako je pruga uskog koloseka ukinuta, kao i da deo života provedu na zameni, u Kosovu Polju, Zaječaru, Subotici… Zadužili su ovaj grad, sredinu i sve.
Da li je bilo teško naučiti za zanat?
– Pa da ti kažem… Nekada su majstori tražili mnogo više od nas, nego mi danas od naših učenika.
Šta za Vas i Vaše kolege znači Dan železničara?
– Nekada se Dan železničara proslavljao širom države. Mislim i na Srbiju i na Jugoslaviju. Kako se zemlja razvijala praznik je umirao. Imamo neke penzionere koji su vozili vozove i taj 15. septembar smo posvetili njima i njihovom radu.
Da li ste, i ako jeste kako, obeležili Dan železničara?
– Mi smo ga posvetili ljudima koji su vozili vozove uzanim kolosekom, prugom Beograd – Bar i onima koji su ostavljali porodice da budu zamena u Zaječaru, Kosovu Polju, Subotici, kada je ukinuta pruga Beograd-Sarajevo.
Kakav je položaj železničara u Srbiji?
– Ne razlikuje se od položaja ostalih zaposlenih u Srbiji. Sastavljamo kraj sa krajem i nadamo se da će biti bolje.
Da li će biti poboljšani uslovi rada železničara i na železnici uopšte?
– Ima najava da će biti rekonstrukcija pruge Beograd – Bar, gde su duplirana vozna vremena, ali ta najava traje već 10-12 godina. Nadam se da će od ruskog kredita krenuti rekonstrukcija železnice. Zadovoljan sam da vrate na projektovanu brzinu, koja je bila kada se otvorila barska pruga i kada su krenuli vozovi. Da građani od Užica do Beograda putuju dva sata i 40 minuta, i da putuju od Beograda do Bara osam sati. Kupljeni su novi i udobni vozovi, tako da je ostalo samo da se uradi pruga.
U pripremi za razgovor rekli ste mi da ste ovaj datum posvetili penzionerima. Zbog čega?
– Iz prostorg razloga, jer to su ljudi koji su prevezli hiljade torbi đacima-studentima, užičkim studentima, koji su danas inžinjeri ili doktori, ljudi koji su se sugrađanima uvek nalazili na usluzi. Ljudi, da kažem „rudari“. Možda je to teško, ali ljudi, koji su svoj ceo radni vek proveli po zlatiborskim klisurama, vodeći računa o železnici i putnicima i o porodicama. Deca su im porasla, a da nisu ni videli kada. Ti ljudi su junaci. Prebacivali su tone i tone uglja s rukama, dok je išla lokomotiva parnjača. Na dizel vuči pola Srbije su izgradili. Na žalost, danas nemaju mesto u sistemu i društvu. I mi ih volimo. To je jedini dan u godini koji smo im posvetili. Čujemo razne dogodovštine šta su oni radili, kuda su vozili vozove, setimo se lepih dana koji su bili na železnici. Mislim da ćemo, dok i poslednji mašinovođa bude u Užicu, to obeležavati.
Da li će jednog dana od Užica do Beograda moći da se stigne za sat vremena?
– Nećemo moći nikada da stignemo za sat vremena. Bićemo zadovoljni ako stignemo za dva sata i 40 minuta. Ostalo su sve prazne priče. Ko god ih najavljivao.
Kakva je infrastruktura železnice, odnosno lokomotive i pruge?
– Kupili smo nove vozove. Građani Užica i celog Zlatiborskog okruga će se voziti novim, udobnim vozovima, koje moraju da čuvaju i građani i železničko osoblje, baš zbog toga da građani mogu udobno da putuju do glavnog grada i mora. Preduslov je da se uradi pruga. Meni je žao što vuča vozova Užice radi kao podstanar. Od stare ložionice, odnosno od stadiona „Slobode“ do „Pošte“, sve je bilo vlasništvo železnice. Danas radimo u nekim barakama, svaki dan nam prete da će da nas isele… Ovom gradu su potrebne mašinovođe i ložionica. Ako smo mi toliku našu imovinu dali i danas, na žalost, svako nam dolazi u one barake i kažu „ovo nije vaše“… A šta je bilo naše? Jedini železničari u Srbiji koji su podstanari, su radnici Sekcije za vuču vozova Užice. Sada kažu da je to gradsko, a nekada je sve to bilo železničko. Neki pričaju da je to nekada prodato gradu, ali niko ne zna kako je otuđeno. Uglavnom, mi smo imali više najava da nas sele u Požegu. Kao, to je čvor. Više puta smo odoleli njihovim pokušajima, jer smatramo da 110 godina tradicije ove ložionice niko ne treba da pomišlja da uništi. Na žalost, imamo lošu podršku železničara koji su u vrhu vlasti u Užicu, gde ima mnogo železničara, koji rade po direkcijama, opštinama. Nemamo podršku od njih da rešimo to veliko goruće pitanje, a železničkih prostorija ima koliko hoćeš. Napuštenih i praznih. To pitanje pod hitno mora da se reši, da se prime mlade mašinovođe, jer smo kao sredina stari. I cilj nam je da se prime deca mašinovođa, koja su završila za mašinovođe.
Vlada Republike Srbije i resorno ministarstvo obećali su izgradnju brzih pruga. Da li se radi na tom planu?
– Nešto se radi prema Nišu, prema Koridoru 10. Ovde neće uraditi brze pruge. Potrebno je da se uradi pruga Beograd-Bar, da se vrati projektovana brzina, kao kada je predata na upotrebu. Imali bi prosek brzine 80 km/h. Na takvom smo mestu da ne možemo da imamo brze pruge, naročito od Bara do Beograda. Tražimo da se od Bara do Beograda putuje osam sati, a od Užica do Beograda dva sata i 40 minuta. Sada imamo nove švajcarske, čiste, udobne, klimatizovane vozove. To je najsaveremenija tehnologija. Samo jo da se uradi pruga.
Najavljivana je i brza pruga Bar-Beograd-Budimpešta?
– Možda brza pruga Budimpešta-Beograd, ali nikada neće biti napravljena između Beograda i Bara. Može da bude 100, 85, 80 km/č, a veća brzina na toj pruzi i ne treba. Barska pruga se prostire kroz tako teške predele i radijus kretanja onemogućava brzine od 150-200 km/č. To je nemoguće. Trebaju nam brzine projektovane kada je pruga predata na upotrebu. I sa tom brzinom imaćemo najbrži i najkomforniji prevoz od Užica do Beograda ili dokle već. Pruga Bar-Beograd je pruga bez ulaganja. Naročito deo od Užica do granice sa Crnom Gorom. Bila je prosečna brzina od 80-85 km/h, a sada je 40-50 km/h. Duplirano je vozno vreme i očekujemo da država uradi prugu i vrati je na projektovanu brzinu. O brzoj pruzi Beograd-Bar može da ti priča samo neko ko o ovom poslu nema blage veze. Ako nam to urade, imaćemo robe i putnika koliko hoćeš. Pruga sa tolikim brzinama ne sme da ima ni jedan putni prelaz i tako nešto može u Vojvodini gde je ravnica. Da ne može ni životinja, ni čovek da izađe ispred voza. To su ogromne brzine. I tako uslovi za barsku prugu ne postoje.
Kakva je bezbednost kod pružnih prelaza?
– Većinom ne rade putni prelazi, iako su za to ogromne pare date. Uvek dolazi do nekih kvarova. Svaki dan ne radi po pet-šest prelaza i mašinovođa mora da statane na svakom tom putnom prelazu da propusti vozača, pešaka. A ti brzi vozovi će više puta stajati na putnim prelazima nego na službenim mestima. Kada se to sredi biće brža vožnja i pre će se stići do odredišne stanice. Jedini spas je da se pruga konačno remontuje uz pomoć kredita, koji je država dobila za to. Priča se o tome oko sedam-osam godina. Kako koja vlast dolazi priča da smo dobili od Rusa kredit. Toliko će se uložiti u barsku prugu… Mi od toga ni danas ništa nismo videli.
Pričali ste mi da ste pred 5. oktobar 2000. godine prvi blokirali prugu u Srbiji. Da li se od tada do sada šta popravilo ili pogoršalo u društvu i železnici?
– Na žalost, na železnici se pogoršalo. Propale su nam pruge u koje niko nije ulagao. Imali smo dva remonta pruge. Od Valjeva do Lazarevca i od Stepojevca do Bele Reke, a prugu od Užica do granice sa Crnom Gorom niko nikada nije ni radio za sve ove godine.
Od pre nekoliko godina među otpravnicima vozova ima i nekoliko žena. Kakav je položaj žena na železnici?
– Otpravnica vozova ima i to ti je generacija Verice, Cice, Zorice, ima jedna mlada devojka Bojana. One su decu odgajile radeći posao časno i odgovorno. Nisu skinule crvenu kapu, kao što većina njih skida, čim rodi dete. One su ostale i dalje. Da još dodam da ni jedna Užičanka ne vozi voz, ali ih u Srbiji ima.
Šta mislite o kamenovanjenju vozova u Zlakusi i koji je razlog? Znaju li se počinioci?
– Što se počinilaca tiče, to bi trebalo da zna SUP. Žalosno je da građani, kojima društvo i železnica omoguće putovanje u lepom vozu, dozvole sebi takav luksuz da gađaju vozno sredstvo koje košta između 4.500.000 i 5.000.000 evra. Postoji priča da drugi prevoznici plaćaju klince da gađaju, jer su konkurencija sa železnicom, mada ja ne vidim da smo konkurencija s obzirom kakva nam je pruga.
U kakvoj finansijsko situaciji su „Železnice Srbije“?
– U vrlo teškoj situaciji su „Železnice Srbije“. Uvek su i bile. Plate nam nisu ništa više. Ispod proseka plata u Srbiji smo sigurno 30%. A sad zamisli čoveka koji krene na posao i zaduži voz koji košta 5.000.000 evra. To je jedna fabrika. Zaduži 200 ljudskih života i da ima platu 31.000 dinara, što je 16.000 dinara manje od proseka u Srbiji. I da dodam da je i položaj sindikata na železnici nikakav.
Na razgovor sa Vidosavom je došao i njegov kolega Petar Janković. On je jedan od najmlađih penzionera i po stažu i po godinama. Razgovor je nastavljen sa železničkim penzionerom Petrom Jankovićem. Kakav je položaj penzionera-železničara, koliko, još uvek aktivne, kolege brinu o vama, penzionisanim železničarima?
– Nama je cilj da živimo kao porodica, jer smo to naučili. Godinama smo zajedno jeli, pušili iste cigarete, pili vodu iz iste flaše… Više smo provodili jedan sa drugim, nego sa porodicama. Možda je to za građane neshvatljivo, ali takva nam je profesija. Govoriću u ime penzionera. Već tri godine sam u penziji. Položaj penzionera je težak, kao i svih ostalih u društvu i državi. Moglo bi od penzije da se živi, alki okolnosti se menjaju svakog dana. Kada čovek ode u penziju, ona nije mala, ali vremenom gubi na vrednosti. Ne usklađuje se … Događaji u državi pomažu da bude sve teže i teže. Ipak, penzioneri su zadovoljni. Nama je važno da se naše kolege sete tog 15. septembra. Evo, postala je tradicionalna proslava. Svake godine je ona sve lepša i lepša. Druženje i zajedništvo tih ljudi, koji su ceo radni vek proveli zajedno, sve je veće. Mnogi ljudi se i ne vide privatno, dok ne dođu na proslavu. I onda se raspituju i znaju. Mi smo ispočetka pozivali penzionere, međutim sada znaju da je 15. septembar posvećen njima i oni dolaze i bez poziva. Svi koji mogu, tog dana dođu. Mislim da retko ko u Srbiji održava tradiciju i da poziva penzionere na taj dan. Bar ja od mojih kolega širom Srbije nisam čuo… Ranije, kod nas je bila maksima, da čovek kada ode u penziju, kao da je umro. U Užicu to nije tako. Ovde se kolege rado sreću, druže, progovore o bivšim vremenima i izraze žalost za nekadašnjim vremenima, jer je železnica svima nama majka i svako od nas je voli. Ja sam otišao u penziju, pa i danas brinem o kolegama koji ostaju da rade i koliko su im otežani uslovi i promenjeni u odonosu na ono vreme kada smo mi vozili.
Da li je nekada neko iz vrha dolazio na vaše proslave?
– Užice je poznata sredina. Neću nimalo pogrešiti ako kažem da je železnica uvek imala najbolje majstore na parnoj vuči, dizelki i električnoj lokomotivi iz Užica. Postoje ljudi koji su odskakali od ostalih. Kao sredina, Užice se izdvaja neuporedivo u odnosu na ostale. To dokazuje i da su sve sindikate, radili oni dobro ili loše, osnovali Užičani. U toj težnji za poboljšanjem uslova rada i statusa mašinovođe, nismo uspeli zato što nam to drugi nisu dozvolili. Država, društvo, okolnosti, ratovi. Sve ono što se dogodilo ovde, nije dozvolilo da mašinovođa ima zaista ono mesto koje treba da ima.
Uradili ste i panoe sa imenima, prezimenima, otkad su i do kada radili za železnicu, kao i njihove fotografije, koje ste uspeli da nađete?
– Osetio sam se pozvanim. U vuči vozova u Užicu niko nije znao ko su prve mašinovođe, koje su vozile na uzanoj pruzi Beograd-Sarajevo. Užička ložionica nastala je 1922. godine, a onda vreme i zaborav brišu ljude koji su dali nesebičan doprinos železnici i državi, a železnica je svojevremeno bila stožer i kičma izgradnje zemlje. Niko ne zna te ljude. Onda sam rešio da preko Istorijskog arhiva, Muzeja, Republičkoh arhiva u Beogradu, pronađem podatke ili bar njihov deo o tim ljudima i napravim panoe, da sačuvam od zaborava svakog mašinovođu, koji je vozio na uzanoj pruzi i na pruzi Beograd-Bar, njegovog pomoćnika i ložača. Mislim da sam uspeo u 98%. Možda 2% nimam nekoga pronašao. Na tom poslu radio oko četiri i po godine i 15. septembra 2013. godine i bilo je otvareanje izložbe. Ti panoi stoje u prostorijama vuče vozova u Užicu. I onih koji više nisu sa nama i koji su danas nosioci posla na železnici. Može da ih vidi ko god želi. Jedina želja mi je da napravim pano koji će se zvati Srbija. Svi prethodni su iz nekih Jugoslavija. Imam još dva prazna mesta i kada železnica zaposli još dvojicu mašinovođa Užičana imaću i pano „Srbija“.
Znam da je jednu lokomotivu od hrvatske želenice kupila srpska železnica i dala na korišćenje užičkim mašinovođama, a da ste je vi krstili „Severina“.
– To je neka tradicija da železničari daju lokomotivama imena popularnih zvezda. Imali smo „Tajči“, „Lepu Brenu“ i sada „Severina“. Mada je trenutno na remontu. Menja štikle. Inače, mi smo dve lokomotive dobili, nakon ukidanja sekcije. Jedna je učestvovala u udesu u Novom Sadu, na kojoj su poginula dvojica kolega. Onda smo mi, kada smo ih dobili sa remonta, lokomotive u Kumanci osveštali i dali pomen toj poginuloj dvojici Novosađana. Mislim da nas naša zaštitnica Ognjena Marija, zaista čuva i da smo mi, mašinovođe, pobožni ljudi. Verujemo i održavamo tu tradiciju, veru i dajemo pomen svim poginulim kolegama svake godine na dan slave Ognjene Marije. To je tradicionalno, tako da mi duboko verujemo da ona nas čuva. Imamo devet poginulih kolega od kada je prošla barska pruga, ali u skorije vreme nije stradao ni jedan.
Treba da dobijete i nove lokomotive?
– Pet ili šest komada. Novom podelom je planirano da nove elektromotorne garniture pokriju putnički saobraćaj, a lokomotive pripadnu teretnom saobraćaju. Tako da se nadam da će ovde u Užice doći pet-šest novih švajcarskih garnitura i pokriti sve na lokalu. One će saobraćati samo na relaciji Beograd-Vrbnica, odnosno do granice sa Crnom Gorom. Te vozove moramo da čuvamo svi. I mi i građani, jer ako ih građani budu uništavali, kao što su sada kamenovali u Zlakusi ovaj voz koji mnogo vredi, i ako sve ostane bez traga ko je to uradio, to će biti katastrofa. Polupaće nam vozove. Nećemo imati sa čim da radimo. Posle će se opet voziti u lošim vagonima, koji nemaju klima uređaje, gde će se kuvati po ceo dan.
Na kraju Petar Janković hteo je da kaže još nešto.
– Najnaprednija lokomotiva koju sam vozio je „Severina“ i malo mi je žao što nisam dočekao ovog „Štadlera“ da ga malo isprobam. Pošto sam vozio rusku garnituru četiri i po godine, ali spremiću se jedan dan da odem sa jednim kolegom da pogledam upravljač.
U vozovima dobijenim iz Švajcarske postoje kamere i sve se snima. Nema nepoznatog počinioca. Onaj koji digne noge ili seče sedište, snimljen je. Samo je pitanje tehnike kako će se kažnjavati i izvršavati naplata učinjene štete.
U novim vozovima mašinovođe će u lokomotivi imati ekrani i moći da vide svaki vagon iz nekoliko uglova. Vozovi su tako napravljeni da, ukoliko neko zapali cigaretu, voz staje. Da li putnici ili mašinovođa, nije bitno. Isto tako i u WC-ima će biti postavljena određena pravila, koja će biti ispisana i postavljena na adekvatnom mestu. Nema više retrovizora. Sve se vidi na ekranu i sve je na dugmiće. Kao u avionu. Klima je podešena na 23 Celzijusova stepena.
Milan Đokić