početak AKTUELNO Slobodna zona

Slobodna zona

od Toni Stanković
952 pregleda

U Srbiji se ne radi skoro pune dve nedelje, ali se zbog toga, očigledno, niko mnogo ne sekira. Katolički Uskrs, pravoslavni Uskrs, pa 1. maj, pa Đurđevdan…. Radni ljudi otišli bezbrižno na raspust sa đacima i njihovim profesorima, kao da će država uzeti još jedan kredit, pa će i nama, kao svojim državnim službenicima, prvog u mesecu uplatiti neto na ruke, plus poreze i doprinose. Zarađivanje kao kategorija u Srbiji je i dalje misaona imenica. I dalje se brižljivo neguje komunistička tradicija u kojoj je jedino važna plata, koliko si dobio na ruke, a da li će i kako srpske firme opstati na tržištu, prosečnu Srpkinju i Srbina apsolutno ne dotiče, ali zato svi, punih usta, citiraju neimenovani strani izvor koji kaže da je Srbija najsiromašnija zemlja u Evropi. I zadugo ćemo tu i ostati, samo će se razlika u odnosu na pretposlednjeg na listi vremenom povećavati. Iako već pune tri decenije, izostavljajući period od prve četiri godine ovog veka, nezaustavljivo srljamo u propast, javnost i dalje ne zanimaju uzroci naše tragične i tužne ekonomske stvarnosti.
Zato većina starijih od četrdesete svakog 4. maja prizivaju Tita i leleču kako su u njegovo vreme živeli kao bubrezi u loj, bili puni love, bili plavooki, plavokosi i visoki… Takve besmislene i pogubne priče najčešće šire onih 10 posto koji redovno glasaja za SPS, koji zahvaljujući tom žalu za ružičastom prošlošću opstaju decenijama na vlasti, koji imaju debelu ličnu korist i baš ih briga što je preostali deo populacije najbedniji u Evropi. Naravno, lopovskoj bratiji iz SPS-a, vremenom se pridružila i gomila zgubidana iz partija koje su u međuvremenu dočepale vlasti, što su iskoristili za nelegalno bogaćenje i zapošljavanje na državne jasle, čime su ostvarili vlažni san svakog prosečnog Srbina i Srpkinje (da ne zapostavim rodnu ravnopravnost). Za vreme Tadića, i to u vreme velike svetske krize, nekadašnja crvena buržoazija i njihovi potomci mamuzali su narod iz sve snage, smatrajući da su (od Partije) odabrani i da to rade za narodno dobro, živeći pritom kao mali krezovi, a onda je osvetoljubiva svetina sa Vučićem nahrupila na vlast i u svemu počela da imitira tadićevce, i to, u skladu sa njihovim sloganom, brže, jače, bolje. I primitivnije. I bahatije. Deo crvene buržoazije, uvežbani su to ljigavci, odmah se prešaltao na stranu pobednika, a ostatak je pao u duboku rezignaciju, jer su po prvi put od 1945. ostali bez državnog kormila, više nisu bili odabrani, bili su kao obezglavljeni, jer su smisao svog postojanja jedino videli kao Avangarda naroda (pošto je u međuvremenu radnička klasa nestala). Poslednjih meseci podigli su se iz mrtvih, okuražili i počeli da traže ono što im pripada, pravo prve bračne noći. Naravno, da bi još jednom preveslali naivan narod, ne kažu da traže ono što misle da im pripada, već kukaju na diktaturu, bore se za slobodu medija (sic!) , brane srpstvo i poštenu cenu malina, u nadi da će se, ako dovoljno dugo kukaju, drugi deo crvene buržoazije, koji je sad na vlasti, nekako zeznuti i dobrovoljno im ustupiti mesto. Problem Drugova je što znaju da pametuju samo kada su deo Partije koja je uvek na vlasti, a ne snalaze se najbolje u višestranačkim uslovima, kao opozicija, pogotovu ako se opozicionarstvo ne plaća, pa svako malo briljiraju besmislenim idejama i zahtevima. Koliko su čvrsti i principijelni u svojoj borbi, najviše se videlo ovih neradnih dana, kada je desetkovan broj šetača na ulicama Beograda. Toliko pate i teško žive, da su jedva od usta odvojili da praznike provedu po odmaralištima u Srbiji i inostranstvu. A onda su, posle ničim zasluženog odmora, izašli u javnost sa novom besmislicom, nekakvim „slobodnim zonama“ na ulicama Beograda i, valjda, Srbije, u kojima će oni, Odabrani, da prosvećuju narod. U cilju prosvetljivanja neinformisanog puka, večeras su odabrali da na video bimu javno prikazuju „Utisak nedelje“, u kojoj gostuje jedan njihov, što je verovatno najgluplja ideja u istoriji čovečanstva. U vreme kada svaki stanovnik Srbije ima barem jedan mobilni telefon u džepu, oni organizuju javno gledanje tv emisije! Do večeras sam mislio da niko ništa gluplje ne može smisliti od naše lokalne vlasti, koja je pre par godina organizovala javno gledanje nekakve utakmice, ali je ovo toliko glupo i besmisleno, da čak i ziplajna sa starog grada na trenutke izgleda kao smislena ideja.
Međutim, našim nevoljama tu nije kraj. Dok se Drugovi u vlasti i opoziciji zabaljaju budalaštinama o našem trošku, za to vreme u Srbiji, kao na kraju osamdesetih, potpuno nekontrolisano, i uz obilatu prećutnu pomoć i infrastrukturu vlasti i društvenih mreža, buja radikalni nacionalizam. Stasale su nove generacije, koje su zaboravile kako smo se u tom sportu proveli pre dve decenije, pa krenule istim, pogubnim, putem. Razvoju tog opasnog maligniteta pogoduju pregovori oko Kosova, pogoduje retorika Vučića i njegovih telala, ali i dobrog dela ovih smešnih opozicionara, koji, uporedo sa organizovanjem javnog gledanja „Utiska nedelje“, pokušavajau da pobede Vučića i u radikalnom nacionalizmu. Svojim neodgovornim ponašanjem svi oni debelo su natopili Srbiju benzinom i sada živimo u strahu da će neka budala neodogovornim gestom ukresati šibicu i da će sve otići dođavola. Prvi piromanski test je divljanje nacionalista ispred pekare Albanca u Borči, a da li će se vatra proširiti, videćemo narednih dana. Crveni opozicionari pružili su moralnu podršku posetom pekari, što je sasvim korektan gest, ali je to izazvalo novi besni igrokaz nacionalista, posle kog će se svako debelo zamisli pre nego što ode u tu pekaru da pazari, a ne bi me začudilo da neki od uspaljenika narednih dana i krene u neku „junačku“ akciju. Veseli „Đura“ će, uprkos silnoj opozicionoj brizi, kako to već biva, ostati prepušten sam sebi i ko zna šta ga još čeka, a vlast, umesto da ga zaštiti, ponaša se kao da je sve potpuno normalno, kao da se to dešava u nekoj stranoj državi ili, ne daj bože, na Kosovu.
Šalu na stranu, od 2006. pa do danas, pogotovu u poslednjih sedam godina, traje besomučna pljačka naroda. Državna oligarhija je, na jednoj strani, svojim činjenjem i nečinjenjem omogućila bogaćenje raznih kriminogenih elemenata, kako pravih kriminalaca, tako i njihovih pomagača u državnom aparatu, a sa druge strane, enormnim povećanjem praktično svih poreza i doprinosa iscedila je i ono malo suve drenovine iz naroda, tako da, realno gledano, normalan i pristojan čovek nema čemu dobrom da se nada. Mnogi su se poslednjih godina bacili na nekakvu poljoprivredu, ali, u našim uslovima, to je tek toliko da se nekako preživi. Zato su mnogi i pohrlili u SNS, jer u sirotim državama oni oko državnog kazana nekako i prežive, ali ta poplava ulizištva, podaništva, mimikrije i medikokritetstva, samo još više pogoduje opštem beznađu, jer, mogu pojedinci iz vlasti, ali ne može jedna cela nacija, da jede leba bez motike.
Naš problem je i ozbiljniji time što nasuprot bahate i nerazumne vlasti, imamo opoziciju, koju, uglavnom, ne čine ljudi modernih shvatanja, već oni koji žive u prošlosti i koji nude stara rešenja za naše tradicionalne boljke. Neshvatljivo je kako zamišljaju da rešenja koja ranije nisu dala rezultate, mogu dati u budućnosti, a što je još i gore, budući da su u svojoj fikciji vrlo uporni, oni sprečavaju da se na političkoj sceni pojave oni koji bi ponudili nešto novo i drugačije, pa će ove naše patnje trajati mnogo duže nego što bi trebalo. Slušao sam još kao mlad, pre tridesetak godina, od iste te ekipe, parolu „socijalizam sa ljudskim likom“ i to isto pričaju i danas, samo u malo drugačijoj formi. Takvo nešto nigde u svetu ne postoji, pogotovu ne u Evropi, čiji bismo, kao, želeli da budemo deo, ali našu elitu to uopšte ne sprečava da i dalje truje narod pričama o tome da je Srbija baš ona obećana zemlja iz Tomas Morove „Utopije“, samo treba da nam se poklope istorijske sitnice. Uglavnom su to oni isti što se sa setom prisećaju Titovog vremena, pa ostaje potpuno nejasno kako zamišljaju da sa socijalističkim uređenjem Srbija bude deo kapitalističke Evrope. Sa druge strane, imamo ove što buču pred pekarom u Borči, njih ne zanima nikakva Evropa, a, ako baš mora, eventualno bi prihvatili da budemo deo Ruske federacije, jer onda bismo bili mnogo jaki, a moglo bi i dalje da se nekontrolisano mulja i siluje društvo.
Govorilo se nekad da je zanimljivo živeti u burnim vremenima, ali ovo što se nama u Srbiji dešava, niti je burno, niti zanimljivo. Vrtimo se u krug, iz generacije u generaciju ponavljamo iste priče, ponavljamo iste greške, a nigde na vidiku daška vetra koji bi ovu tminu i žabokrečinu rasterao.
Počeo je maj mesec, verovatno najlepši mesec u godini, ali, kako je počeo, i ne samo zbog vremenskih prilika, maj u Srbiji, i nije neki maj, više podseća na kraj novembra.
Doduše, juče su prestonički mediji ceo dan javljali kao fenomenalnu senzaciju kako je kreditni rejting Srbije, nisam dobro ni čuo, ostao isti ili se čak i poboljšao. A nisam dobro čuo, jer mozak takve gluposti odavno ne može da primi. Govoriti o poboljšanju kreditnog rejtinga u najsiromašnijoj zemlji u Evropi, malo je nazvati sarkazmom, malo je nazvati cinizmom. Bezobrazluk i ludilo.

Toni Stanković (Užička nedelja 1011)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.