Prošlogodišnju medijsku kampanju za uklanjanje konfederalističkih spomenika u južnjačkim državama u SAD gradonačelnik Nju Orleansa Mič Lendru obrazložio je stavom da ti spomenici „svesno uzdižu izmišljenu, prečišćenu verziju istorije Konfederacije i ignorišu ropstvo i užase koje ona predstavlja“. U naprednjačkoj Srbiji već duže vreme odvija se sličan proces kroz koji se, u ime revizionističke megalomanije vladajuće partije, vrši kvaziideološki obračun sa nasleđem iz prošlosti oko koga je odavno postignut društveni konsenzus. Iz potpuno iste ideološke matrice dolazi kampanja za promenu naziva Zrenjanina, dislokacija Dimitrija Tucovića sa Slavije na račun pevajuće fontane i najava podizanja statue Velika Srbija na kružnom toku u Užicu.
A sve je počelo od prepotentne ambicije jednog čoveka da po svaku cenu dokaže kako Marks nije u pravu („ne određuje svest ljudi njihovo biće, već obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svest“), a Veber, kao njegov kritičar i komentator, jeste. Model Vučićeve mentalitetske reforme srpskog društva kroz usvajanje protestantske etike bez prelaska u protestantsku veru, ideološki je contradictio in adjecto, zbog koga su sve naprednjačke intervencije u kolektivnu istorijsku svest naroda neuverljive, napadne i suvišne.
Nikada se od Drugog svetskog rata jedna srpska ili jugoslovenska partija nije odvažila da toliko radikalno menja celokupni identitet jednog naroda, čak i njegov religijski etos, kao Srpska napredna stranka. U tom smislu je ova partija nadmašila i komunističku, iako se s njom, iz različitih ideoloških motiva, takmiči u naglašavanju rada kao ključnog aspekta uspešnog društva. Još jedna bitna razlika je da je mentalitetski inženjering KPJ, kako god da se vrednosno odredimo prema njemu, bio suštinski revolucionaran, dok bi se ovo čemu smo svedoci danas moglo nazvati naprednjačka restauracija.
Poslednji primer je Užice. Dok se bista Radoja Marića ispred istoimene srednje škole u Užicu doslovno raspada, za novi simbol grada pod Kadinjačom, po ideji Nikole Selakovića, najavljuje se statua Velike Srbije. Statua visoka 3m, izrađena po modelu međuratnog vajara Kraljevine Jugoslavije Đorđa Jovanovića, a na predlog kralja Aleksandra Karađorđevića, predstavlja boginju, koja u jednoj ruci drži krunu Karađorđevića, a u drugoj zastavu Kraljevine Jugoslavije!?
Radoje Marić, sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a, smrtno je ranjen 1. januara 1941. godine u Užicu u demonstracijama protiv zabrane Ujedinjenih radničkih sindikata. On ne predstavlja poželjan uzor u Vučićevoj Srbiji. Mladi sindikalac iz Lunovog sela, koji je život položio u borbi za radnička prava, ne uklapa se u ekonomski model zemlje koja je zbog državne snishodljivosti prema tzv. stranim investitorima postala rezervat jeftine radne snage u Evropi. U današnjoj Srbiji nezahvalno je negovati sećanje na nekoga čija ubeđenja i vrednosti predstavljaju suštu suprotnost državnoj ekonomskoj politici, koja se ponosi time što „najbolje uslove“ za dolazak stranih investicija obezbeđuje na račun najnižeg minimalca u Evropi.
Po zamisli generalnog sekretara predsednika Republike Srbije i bivšeg ministra Nikole Selakovića, državu najnižeg evropskog minimalca trebalo bi predstaviti kao Veliku. I to baš u Užicu, koje je u jesen 1941. godine šezdeset sedam dana bilo antifašistički centar velike slobodne teritorije u porobljenoj Evropi. I to baš statuom koja je spomenik jednom reakcionarnom režimu i državi o kojima se u pogledu radničkih prava i demokratskih sloboda ne može mnogo toga pohvalnog reći. Za jedno Užice i njegovo levičarsko nasleđe, to je mnogo neukusnije i nametljivije, nego jarbol od 120 m na Ušću ili pedeset četiri fontane u Beogradu.
Sve to dolazi kao posledica sitnoosvetničkog, ideološkog obračuna sa generacijom, kako Kišjuhas lepo reče, sumasišavše hrabrih, plemenitih i tragičnih figura koje su prvo oslobodile ovu nesrećnu zemlju od okupatora, a onda postavile osnovu za nezapamćeni društveni razvoj i napredak našeg društva u budućnosti. Isuviše su nam istorijski blizu da bismo ih ignorisali, a opet su od nas isuviše različiti da bismo ih mogli tolerisati.
(Aleksandar Divović, Užička nedelja 987)
1 komentar
Mogu da razumem žrtvu Radoja Marića, zavedenog lepim pričama koje su između dva velika rata proturali međunarodni teroristi, budući dželati Srbije. Ali, ne mogu da razumem Divovića, koji nam danas protura isti „mejnstrim“ nakon svega što smo prošli od komunista i njihove braće po Svetom Ocu!? Kakve veze ima Vučićev „all star desperadosa iz svih stranaka“ sa željom Srba da se konačno raskrinka lažna istorija iz vremena surovo uvođenog jednoumlja? Ah, da… „drugosrbijanska graDžanoidna opcija, potomci istih onih koji su izveli svoju „revoluciju“, koja je Srbima bila (i ostala) samo nova okupacija!