početak KOLUMNE Radio – ne radio, svira ti radio…

Radio – ne radio, svira ti radio…

od nedelja
822 pregleda

– Čega se to Vučićeva ekipa odrekla ovih godinu-dve? Šta su to žrtvovali i kako su se to naprezali? Žrtvovali se lokalni funkcioneri sa 120.000 mesečno plate, plus plaćeni mobilni, plus dnevnice, plus besplatan prevoz i da ne nabrajam dalje…. Njima plaćeni mobilni, a nama povećanje poreza na imovinu, povećanje pdv-a, poskupljenje struje, grejanja, vode… –

Očigledno, Srbija se toliko dugo vrti u krug, a sve tapkajući u mestu, pa mrtvi ‘ladni možemo sebi dozvoliti luksuz da ponovimo istu naslovnu stranu i opet da budemo apsolutno aktuelni. Čak i da ponovimo tekstove iz tog vremena, niko ne bi primetio – akteri isti, politike iste, zablude iste, samo su pojedine partije, kamuflaže radi, promenile imena. I po kojeg člana… Da se poslužimo sportskim žargonom, doveli su kojeg zgubidana više na rezervnu klupu, čisto da ima narod o čemu da priča, ali je kostur ekipe isti i u stanju je da igra samo jednu igru – večno simuliranje i kuknjava, bez igre i bez šansi. I bez golova, naravno.

Večiti optimisti kažu, dajte im šansu, a svako normalan može da odgovori samo jedno – davali im mi šansu, ne davali, kao da njih zanima šta o njima narod misli, oni, tako sposobni, i još genijalniji, rade onako kako misle da je najbolje. A takav rad, svakako, mora biti i dobro plaćen. Našim novcem, naravno. A da li će nešto uraditi, lako je predvideti – ova ekipa bila je na vlasti kada je u Srbiji bilo najbolje, kada su se trošili milioni od privatizacije. Svom snagom su bili protiv neopravdane i ničim izazvane privatizacije, ali su istom snagom, pa i žešće, sjargali pare od prodatih preduzeća na plate državnih službenika i na sumanute projekete širom Srbije. Setimo se samo manijakalnog popularisanja obilaznice oko Užica, kada su se apsolutno svi, i vlast i opozicija, lokalni novinari i inelektualni milje ovoga grada, utrkivali u veličanju tog besmislenog projekta, na kome su pojedinci, kako to uvek biva, zaradili veliki novac. Taj čardak ni na nebu ni na zemlji, svakodnevno se veličao, a da niko nije pitao najprostiju stvar – ima li taj projekat elaborat o opravdanosti. Krenite uz Sinjevac, ostao je ogroman betonirani spomenik ljudskoj gluposti i ludosti, mnogo veći i skuplji od kompleksa na Kadinjači. Hteli su i da prave viseći most iznad Đetinje koji bi koštao 15 miliona evra, a kojim bi dnevno prolazilo 15 automobila i jedan i po kamion… I još me napadaju neki nepismeni kreteni zašto ne verujem ovima kada kritikuju prethodnike za rasipništvo i pričaju o strogim merama štednje. Pa nismo svi potpuno izlapeli i nismo svi juče došli u Užice, niti smo svi bez trunke mozga, pa da prihvatamo sve zdravo za gotovo. Objavila je Nedelji gomilu slika sa tog nemilog opštenarodnog hepeninga. Naravno, i tada smo bili jedini koji su izričito bili protiv tog pomračenja ljudskog uma, pa su nas složno ismejavali i napadali sa svih strana. Dok pišem ovaj tekst, prisećam se i mnogih drugih megalomanskih projekata iz tog vremena, raznih industrijskih zona, o kojima su svi mediji bez trunke zdrave sumnje prenosili (tako im rečeno)… Lako je našim političarima kada za glasače uglavnom imaju kretene koji se niti čega sećaju, niti šta razumeju, ali su zato vrlo drski i nadobudni, kao da su lično izmislili teoriju relativiteta.

SKADAR ISPOD SINJEVCA

SKADAR ISPOD SINJEVCA

Elem, kada nisu ništa suvislo uradili u vreme kada su Srbijom tekli milioni privatizacionog novca, šta očekivati danas, u potpuno uništenoj zemlji? Ko od njih ima hrabrosti da krene u reformu državnog sektora, iako su o tome u Užičkoj nedelji, desetine stranica napisali, između ostalih i Tihomir Petković lično, kada su „žuti“ bili na vlasti. Desetine stranica. Pa izvolite, gospodine gradonačelniče, uradite to o čemu ste pisali. Niko vam ne brani, naprotiv, nije nešto, ali za to imate moju punu podršku. I sami ste, gradonačelniče, prilikom izbora o ovim temama govorili. Neće valjda to sve ostati mrtvo slovo na papiru?

Deliti plate od poreskog novca, to može svako, za to vam ne treba dvadesetak plaćenih funkcionera, za to je dovoljan samo gradonačelnik i to pola sata dnevno. Kad već pominjem dvadesetak plaćenih funkcionera, a za neke nove čak ovih dana kažu, ostali ljudi bez posla, morali smo negde da ih uhlebimo, moram podsetiti da su, koliko juče, jasno rekli da će smanjiti broj nepotrebno plaćenih funkcionera, ali se od toga, zbog koalicije odustalo. Ako je na vagi sa jedne strane bio princip i moral, a na drugoj politička održivost, jasno je šta je trebalo izabrati, upravo suprotno od onoga što je učinjeno. Svaka dilema je tu lažna, ako je ekipa protiv smanjenja broja plaćenika, ja u takvoj ekipi sigurno ne bih bio. Nije džabe narod izmislio poslovicu – s kim si, onakav si.

I, ako već ništa nećete uraditi, makar budite pristojni i ne širite šuplje priče i demagogije. Pa ko normalan može da sluša ovakve bajke: „Vreme je da zemlji ponovo damo bar deo onoga što su joj dali oni koji su joj dali sve, vreme je da prestanemo da kukamo i da se žalimo, da se potrudimo za našu Srbiju. Vreme je za našu žrtvu i naš napor”

Čega se to Vučićeva ekipa odrekla ovih godinu-dve? Šta su to žrtvovali i kako su se to naprezali? Žrtvovali se lokalni funkcioneri sa 120.0000 mesečno plate, plus plaćeni mobilni, plus dnevnice, plus besplatan prevoz i da ne nabrajam dalje….

Njima plaćeni mobilni, a nama povećanje poreza na imovinu, povećanje pdv-a, poskupljenje struje, grejanja, vode… Do sutra možemo nabrajati koje sve cene je država podigla poslednjih godinu-dve.

I kao što rekoh na početku, svestan sam da njih ne zanima šta narod misli i da su opčinjeni sopstvenom veličinom, ali podatak da je od pre dva dana dug Srbije prešišao 70 posto od godišnjeg i to precenjenog, BDP-a, govori da, iako sa nama mogu kako hoće, novac je taj koji će im na kraju biti sudija. Pogledajmo samo ulice po Užicu, većinu para od poreza troše na plate svojih, a grad je u sve većim rupama. Taksisti se žale da van cetra vožnja postaje opasna po život.

U ovom broju imamo dva intervjua o ekonomskim temama, gde sagovornici, svako na svoj način, jasno govore o surovoj stvarnosti u kojoj živimo, a o kojoj se u medijima uglavnom ćuti. Užička nedelja nikada nije ćutala, ali je danas mnogo veći problem što ne vredi ni govoriti. Nema ko da čuje. Narod je, uglavnom, potpuno nezainteresovan za sopstvenu budućnost, pogotovu mlađe generacije. Čudno neko vreme. Takvo raspoloženje, za sada, ide na ruku vladajućoj oligarhiji, ali se to začas može preokrenuti.

I na kraju, ako vam je toliko stalo da vašim pulenima damo šansu, u redu, evo im 100 dana. I ovi u republici su dobili tih sto dana i ništa nisu uradili, iako tvrde potpuno suprotno. Tek su neke okrajke zakačili, a nijedan ozbiljan problem nisu ni pokušali da reše. Evo i ovim lokalcima fore do Nove godine, ali, svakome ko ima iole godina i iskustva, već je sada jasno, nažalost, da dobiju vremena i do nove decenije, ništa neće uraditi. Ako trenutno i imaju volje, brzo će ih taj zanos proći, a platica ide, radili – ne radili…

Dušan Đurović

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.