ZAGREBAČKO KAZALIŠTE MLADIH „ZAGREB“ PRIKAZALO PREDSTAVU „RADNI NASLOV ANTIGONA“
U predstavi „Radni naslov Antigona“ viđeno je nešto neobično i savremeno. Tiče se nas itekako. Čini se da je glumački odrađeno vrlo, vrlo dobro i sa merom. I u tehničkom smislu, u trajanju i u svemu tome. Ova drama, vekovima stara, pokreće mnoga pitaa. Pitanje za glumce je to da, kada su dobili tekst, reše svoje uloge, kako su oni reagovali, s obzirom na to šta on danas „govori“ i na onaj originalni tekst. Kako je bilo isčitavati tekst, šta su u tim likovima oni prepoznali? Na ovo pitanje odgovara glumica Anđela Ramljak koja je u predstavi igra ulogu „Antigone“:
– Kada sam pročitala tekst bila je svima zabavna rečenica „svi su duhoviti, osim mene“. Onda, nakon nekog vremena i isčitavanja, jako smo pazili da ne bude savijeno, da sušta aktivistica, koja samo puca na bes, agresuji, nepravdu za borbu, istinu itd, nego smo htjeli napraviti da ima slojeve, da je biće, žensko, da se boji, da nas je sviju strah pred umiranje, da voli Hemona, iako nikad scena između Hemana i Antigone nije napisana. Tu su kamere dosta dobro poslužile u sceni Kreonta i Hemona, da se vidi iza otprilike koji je to odnos i kako funkcioniraju, iako nije napisano. Htjeli smo isto da ne bude, kao kad čitaš Sofoklovu „Antigonu“ da ne bude svečano i pompozno, da ne bude negde iznad, okolo, da ne bude tako utopijski, idealistički, nego da bude neka cura tu, iz publike. Jer svaka cura u sebi može naći Antigonu. Isto ovisi kako koji dan. Možda o ciklusu.
Na njene reči nadovezao se njen kolega Sreten Morković koji je u ovoj predstavu glumi lik „Kreonta“:
– Kada sam pročitao tekst, on je u suštini, vrlo jasan i komunicira sa današnjicom i svim što se događa. I ovo zadnje juče u Parizu (teroristički napad sa preko 130 mrtvih). I uopće u zadnje vreme toliko je tih , čini mi se, značajnih, velikih događaja. Tako da smo taj tekst vrlo pozitivno, neposredno u nekoj prijateljskoj atmosferi pročitali, i tako zapravo nastavili raditi. Ova radnja prati Sokofklovu „Antigonu“ u dramaturškom smislu gotovo doslovno. Ovaj tekst mi se učinio duhovitim i to na fin, inteligentan način, koji podrazumjeva neko bolje razumjevanje danas, da smo svi mi u tome uspjeli napravit neku pravu mjeru ovde. Ta spomenuta mjera. Važno je imati mjeru duhovitosti jer ima i strašno neku težinu stvarnosti i ozbiljnosti vrjemena u kojem živimo.
Predstava se „priča“ i savremenim tehnološkim sredstvima. Ona je neki medij u medijima. Postoje društvene mreže, a sve to zbog ovog trenutka ovde, a i s druge strane zato što su to sredstva mladih. Da li su imali negde, kada su pripremali predstavu, tu vrstu potrebe, da se obrate prvenstveno mladima, podgovara Anđela Ramljak:
– Znali smo da će biti aktuelna i interesntna mladima, ali nisu samo mladi ti koji koriste sve te medijske igrice i sprave, da bi im život bio lakši, dostpuniji, nakaradniji. Toliko toga sadrži sve to. U početku smo znali da će biti podvojeno. Da će biti i filmska i kazališna gluma. Nekako smo od početka to nacrtali i imali u svjesti i tako nekako krenuli radit. Ali ono što je jako ljepo je da mladi jako dobro reagiraju na ovu predstavu, jer je isuviše bliska da ta poveznica ne bi bila tako čvrsta, da nekako uvjek dobri komentari dolaze od te publike. Tu se svi pronalazimo.
Na nju se nadovezao glumac Sreten Morković:
– Nismo razmišljali o tome da radimo „crnu“ predstavu za mlade. Nekako smo svi mi videli da će imati više odjeka i da će mladi brže i bolje „čitati“ tu predstavu. Znači nije samo to. Koliko se ja sećam, ima ljudi kojima se ne sviđa predstava. Ima kolega do kojih sadržaj predstave nije stigao, nije ih dirnuo, što je sasvim u redu i legitmino. Ono što ohrabruje nas glumce je to da, kad igramo predstavu, mladi ljudi odlično reagiraju na ovu predstavu. I ne samo mladi.
Zagrebačko kazalište večeras je uvuklo publiku u neki rijaliti program. Ne samo da su oni sa scene prikazali taj rialiti nego su i gledaoci bili njemu. Glumci su izašli sa scene i odneli opremu, a gledaoce ostavili tamo gde su bili. Kako danas doći do tih vrednosti koje upravo na početku „Antigona“ kaže, gotovo kao parolu? Na ovo pitanje odgovara Anđela Ramljak:
– Ljepo je da to, nasuprot „Antigone“, postoji iz mene. I mislim da preko iz mene zapravo shvaćaš koliko je to, ne znam zašto, teško. Zašto ćute, zašto će ekipa, sve mlađa, prije sjesti za televizor neg uzet knjigu. I to je jednostavno tako, to je neminovno. Da im mozak manje radi, lakše je, sješću, upaliću „Big braders“. Super. Ali knjiga zahtjeva celog tebe, misao, osjećaj sve. Jedemo brzo i sve je lako. Poruka, selfi, sve je tako „izigod“. Zašto bi se ljudi bavili knjigama i išli u znanje. To postoji sam u nekim rijetkim primjercima koji još njeguju znanje, informaciju, podatak… To je moć. To je to. Sad ja ne znam. … To je toliko kompleksno da bih mogla o tome pričati do prekosjutra. A na žalost, ni ja još nisam zadovoljna brojem knjiga koje sam do sada pročitala. I ako čitam. Toliko je toga. Ne znam. Tu bi, možda mogli pojaviti i sociolozi i psiholozi. To je tako kompleksno pitanje.
Ocena publike za predstavu „Radni naziv Antigona“ Zagrebačkog kazališta mladih „Zagreb“ je 4,38.
Milan Đokić
