Đorđe Pejić – restoran Naša priča
Restoran o kome se priča
Pre tačno dve godine, centar Sevojna je dobio jedinstven restoran za ovu malu sredinu, zahvaljujući angažmanu našeg mladog sugrađanina Đorđa Pejića koji se hrabro upustio u ovu ugostiteljsku avanturu.
– Prezadovoljan sam što se poslovanja tiče. Naravno, trudimo se da usluga, kao i hrana, budu na visokom nivou, što mislim da je vrlo bitno u restoranskom i ugostiteljskom poslu i ja se trudim da odražavam taj kvalitet ove dve godine koliko radimo- kaže Đorđe. Od prvog dana otvaranja restorana Naša priča vlasnik se trudio da radi na zadovoljstvo svojih gostiju koji su to u startu prepoznali.
– I danas, posle dve godine, poslujemo kao i prvog dana. Ni malo nam posao nije opao, naprotiv, povećao se, mada ljudi još nisu dovoljno obavešteno o ovom restoranu, ali trudimo se da što više njih sazna za nas.
Na pitanje koje je to tržište koje pokriva, da li su samo Sevojničani njegovi gosti, Đorđe kaže da je za sada dosta više Užičana koji posećuju ovaj restoran, ali i da ima dosta ljudi iz drugih mesta u okolini.
– Više imamo Užičana nego Sevojničana, a dosta je i ljudi sa strane, iz Požege, Čačka, Zlatibora, koje dovode njihovi prijatelji iz Užica.
Upitan da kaže čime je Naša priča na početku privukla ljude, Đorđe kaže da je agresivna reklama na lokalnim medijima, za početak učinila svoje.
– Počeli smo u startu sa intezivnom radio reklamom u emisiji Žuta minuta, dok je ona bila na Radiju 31, kasnije smo prešli na deljenje flajera, a najbolja reklama je, po mom mišljenju, lična preporuka samog gosta. Naše goste je prvenstveno privukao ambijent koji je u etno stilu, a pored ambijenta dobar kvalitet hrane i usluge.
Da li predstavlja problem to što se restoran nalazi u srcu Sevojna, a ne bliže magistralnom putu? Đorđe odgovara da je situacija obrnuta.
– Nismo daleko od magistrale, a mislim da je pun pogodak što smo u centru Sevojna, jer ovde pre nas nije postojao ni jedan restoran. Nemamo konkurenciju u tom smislu, mada u Sevojnu ima dosta objekata brze hrane. Smatram da ljudi, ako prepoznaju kvalitet, da će prevaliti i neki kilometar više da bi dobili određenu uslugu.
Sve što je napravio, kaže Đorđe, uspeo je uz pomoć porodice i prijatelja, bez kojih ne bi imao nikakvih šansi.
– Kada smo analizirali tržište i koga ćemo da privučemo, došli smo do zaključka da nam treba veliki asortiman. U Sevojnu, kao što sam rekao, ima dosta radnji brze hrane, ali restoran ovog tipa nema u blizini. Počeli smo od doručka, dekorativnih jela koja i vizuelno jako lepo izgledaju, počev od kačamaka, prženica, uštipaka, sendviča raznih vrsta. Kasnije, kada sam razmišljao o nekakvoj dnevnoj ponudi, i kada sam shvatio da nigde u Sevojnu ne postoji picerija, onda smo ubacili i pice i taj proizvod nam zaista ide odlično. Radimo i kućnu dostavu koja je na teritoriji Sevojna besplatna, dok za Užice radimo dostavu u saradnji sa taksi prevozom koji se plaća. Nadamo se da ćemo sa taksi prevoznicima i tu napraviti nekakav dogovor, da to bude što pristupačnije za naše korisnike. Što se tiče dnevnog menija, opredelio sam se za kuvana jela i tu uvek imamo čorbu, pasulj i gulaš, što mislim da je za sada sasvim dovoljno, a naravno radimo i jela po porudžbini, Karađorđevu šniclu, Bečku šniclu, razne vrste piletine i rolada od pilećeg mesa.
Na pitanje za šta se gosti češće opredeljuju da dođu, doručak ili večeru, Đorđe kaže da Naša priča u tom smislu nema pravila i da je restoran uvek pun.
– Počinjemo od osam, devet sati, sa doručkom koji se završava oko jedan sat, a posle dva sata počinju lagani ručkovi i do četiri, pet sati je malo veća gužva. Imamo i slatki program. Ove zime smo radili razne vrste palačinki, čiz kejk i plazmu tortu, a planiramo tokom leta i nešto osvežavajuće. Još uvek smo u pregovorima da li će to biti sladoledi ili nešto od voća, ali u svakom slučaju biće nešto atraktivno i zanimljivo našim gostima tokom leta. Voleo bih da imamo uslova i za baštu, ali na žalost ih nemam, mada je i u restoranu atmosfera prijatna. Kapacitet je trideset sedećih mesta, a može da ide i do četrdeset.
Upitan da kaže koja je to najveća ciljna grupa koja posećuje restoran Naša priča, Đorđe ističe da je ovo pre svega porodični restoran.
– Mislim da sam uspeo da napravim porodični restoran. To mi je bio prevashodni cilj i mislim da sam u jednom delu i uspeo. Takođe ima i dosta dece koja nam dolaze na školskim odmorima, na parče pice ili sendvič. Te gužve ne traju dugo, deset do petnaest minuta. Do nedavno to nismo imali, ali deca su prepoznala njima zanimljive obroke, tako da smo i njima na usluzi. Imamo vrlo lepe porodične ručkove, pogotovo vikendom, tako da jednu četvoročlanu porodicu izlazak u restoran Naša priča može da košta maksimalno dve hiljade dinara. Sa cenama sam pristupačan i trudim se da ih ispunim kvalitetom. Pratim trendove, porcije hrane prate standard i jeftiniji smo u tom pogledu od Užica.
U vremenu teške ekonomske krize, kada ljudi jedva sastavljaju kraj sa krajem, reklo bi se da je čist avanturizam upustiti se u bilo kakav ugostiteljski posao. Đorđe kaže da ne bi uspeo ništa da uradi bez podrške porodice i prijatelja.
– Nisam se pokajao ni jednog trenutka, a očekujem da restoran živi barem deset, petnaest godina. Danas nam je tek druga godina i mislim da za sada funkcionišemo odlično, s tim što u budućnosti očekujem da sve bude još bolje i kvalitetnije Veoma je moguće da Užice postane naša sledeća destinacija za otvaranje još jedne Naše priče, ali to zavisi od novca koga je u ovom trenutku potrebno jako mnogo. Ako budemo uspeli da nađemo neki atraktivan prostor, bio bih zadovoljan da otvorim tržište i u Užicu.
Trenutno Naša priča ima sedam zaposlenih, koji su većinom mladi ljudi. Polovina od njih su Sevojničani, a polovina Užičani. Neki od njih su i pre ovog posla imali radnog iskustva, a drugi su ovde tek naučeni. Na pitanje kako ocenjuje ukupnu ugostiteljsku ponudu ovog kraja i promet koji ugostitelji ostvaruju, Đorđe podvlači da su
vremena teška i da je bilo kojoj porodici teško da odvoji za sebe restoranski ručak i izlazak u restoran.
– Mada, ako pogledamo to iz drugog ugla, ponekada je jeftinije izaći sa porodicom na ručak, nego pripremati hranu kod kuće, ali ljudi još nemaju dovoljno predstavu o tome. Restorani koji rade na ovom našem podneblju ne predstavljaju veliki luksuz i nije neophodno odvojiti polovinu ili četvrtinu plate da bi se izašlo samo jednom sa porodicom na ručak. Ako taj ručak košta dve hiljade dinara, to je petnaesti deo jedne prosečne plate, a priuštili ste sebi i jedno lepo vreme koje ćete provesti sa porodicom. Ako ništa drugo, makar jednom u toku nedelje.
Od starta, kada je restoran Naša priča počeo da radi u Sevojnu, svakog petka ide muzika uživo.
– Godinu i po dana smo radili sa jednim tamburaškim orkestrom, sada je angažovan drugi i sa njim su gosti prezadovoljni. Dogovorili smo saradanju na godišnjem nivou, i oni su zadovoljni, i ja se nadam da će tako i ostati.
Na pitanje šta bi poručio budućim ugostiteljima, šta ih čeka i kako da se pripreme za posao koji ih očekuje, Đorđe na kraju kaže da za ovaj posao treba mnogo rada, truda i odricanja.
– Maksimalna posvećenost bilo kom poslu vodi do uspeha. Da li je to ugostiteljski ili bilo koji drugi posao, ako se maksimalno posvetiš, mislim da te to vodi do uspeha i dobrih rezultata. Ali, velika žrtva je neophodna da se do njega dođe. Najvažnije od svega je da se svaki zadovoljan gost ponovo vrati.
LJ.K.