NIKOLA SAMARDŽIĆ – ISTORIČAR
UN: Kako biste ocenili trenutnu situaciju na političkoj sceni Srbije?
– Nadam se da će ovakvo stanje biti privremeno. Vučić je 2012. godine obećao da će se obračunati s korupcijom, istražiti sporne privatizacije, konsolidovati finansije i rešiti pitanje Kosova. Time je ušao u prostor političkog centra i dobio podršku političkog centra. Podržali su ga LDP i okolina, Liga, deo Demokratske stranke, sarađivali su s njim Đilas, Tadić, Jeremić. U toku narednih godina on je, međutim, dovodio do apsurda svaku politiku koju bi postavio u smislu prioriteta: odlukama, odlaganjem odluka, ličnim stavovima i uvredljivom, brutalnom komunikacijom s javnošću. Jezgro političkog centra se ugasilo. Jedan deo je ušao u vlast, jedan zaćutao, jedan prešao u opozicione kolone nacionalnih ekstremista, ostali marginalizovani. Demonstracije koje traju skoro šest meseci oslobodile su veliki prostor u političkom centru koji je, zasad neuređena skupina ljudi i ideja. Mi još uvek nemamo konstruktivnu alternativu vlasti i opoziciji. Koji su slični, ili isti.
UN: Stiče se utisak da je predsednik Srbije Aleksandar Vučić postao nemoćan kada su u pitanju Evropa, Rusija, Kina i Kosovo. Zbog čega?
– On je sam sebi sužavao prostor između biračkog tela koje je trovao najodvratnijim političkim porukama, i stvarnosti koja nalaže hrabre i, za to biračko telo, nepopularne odluke. Za SNS, SPS i njihove partnere, PUPS, Palma, Karići, Šešeljevci, glasalo je 2016. godine dva i po miliona. Još pola miliona vuku ostali Putinisti i Ljotićevci, Obradović, Jeremić, pa i Lutovac. Oko tri miliona radikalizovanih i nezadovoljnih, koji čekaju Ruse i Kineze da se obračunaju sa svim našim susedima, da umesto nas rade i zarađuju. Pet miliona ljudi u Srbiji nije u stanju da pokrene bilo kakvu promenu koja će nas približiti uređenom evropskom svetu. Ta nemoć Srbije, da misli, promišlja, planira, važnija je od Vučićeve lične nemoći, a pre svega od nespremnosti da donosi važne odluke koje će nas distancirati od prošlosti, naročito od njegove prošlosti.
UN: Šta znači za Srbiju saradnja sa Rusijom i Kinom?
– Opstanak komunizma i nacionalizma, kao sistema privilegija povlašćenih parazita. Nisu slučajno na istoj liniji Vučić, Dačić, Šešelj, Jeremić, Stefanović, Đilas, Lutovac, Obradović. Prodavci magle, minuta i sekundi, teorija zavera, laži i obmana, kreatori opšte oduzetosti, zbunjenosti, paralize, celog sistema i svake naše ljudske jedinke.
UN: Gde je Srbiji mesto?
– Pretpostavljam da se pitanje odnosi na definiciju nekoga njenog racionalnog interesa. Hitno ukinuti granice sa susedima, pomirenje, pregovori sa EU koji su istovremeno reforma institucija, ulazak u NATO. Da budemo s najboljima, s najuspešnijim, sa onim svetom u koji odlaze naši najbolji ljudi već dvesta godina.
UN: Koliko je Evropa daleko od nas, da li postoje ikakve šanse da se uđe u Evropsku uniju i do 2025. godine?
– To je pitanje za svakoga našeg vozača šlepera koji na Batrovcima čeka da uđe u Hrvatsku, ili u Šengen preko Mađarske ili Slovenije. Ta agonija traje obavezno satima, nekad i duže od 10 časova. Mi gubimo ogromno vreme u čekanju. Pregovori sa EU su u političkoj, verovatno i u tehničkoj blokadi. Blokada neintegrisanog Zapadnog Balkana, a za blokadu je najodgovornija zvanična Srbija, najopasniji je politički i bezbednosni izazov za EU nakon završetka Hladnog rata. Blokada otvara prostor prodoru ruskog i kineskog ekonomskog i političkog kapitala, koji je virus ebole za evropski sistem vrednosti, slobode, ekonomije i zdrav razum.
UN: Jedan značajan broj Srba stalno ističe bliskost sa Rusima, pravoslavlje i slično. Gledajući sa istorijskog aspekta da li Rusi imaju isti ili bar sličan stav prema nama, ili su u pitanju samo interesi?
– Srbija je za Putinovu Rusiju sredstvo uspostavljanja strateške ravnoteže u odnosu na EU i NATO. Srbija je za Rusiju sredstvo proizvodnje političkog nereda, koji će eventualno prerasti u nove lokalne oružane sukobe. Prekretnica nove ruske strateške politike bila je NATO intervencija 1999, kad je Rusija ponovo počela Zapad smatrati pretnjom. Putin je tada odobrio novi bezbednosni koncept, kojim se Rusija neprijateljski opredelila u odnosu na NATO i EU. Novi Koncept spoljne politike iz 2000. isticao je da je Rusija ponovo velika sila. Uloga NATO u Bosni i na Kosovu posebno je navedena u smislu zapadne politike ignorisanja Rusije, koja je zahtevala da vrati svoju ulogu u Evropi. Tako je politika koju su vodili Milošević, Bulatović, Karadžić, koji su potom obnovili Koštunica, Tadić i Vučić, omogućila Rusiji da uđe u novi Hladni rat sa Zapadom, a Srbija će, naravno, dugoročno plaćati najskuplju cenu bilo ko da u tom ratu pobedi. Dok se pozivala na NATO širenje u istočnu Evropu, Rusija je bila najviše pogođena evropskom integracijom država nekadašnjeg sovjetskog lagera. Prioritet Rusije je sprečavanje ulaska Srbije i BiH u EU i NATO. Prioritet Srbije i BiH je ulazak u EU i NATO. Rusija je neprijatelj svakoga našeg racionalnog i nacionalnog interesa.
UN: Tokom poslednjih 30 godina u Srbiji bilo je mnogo događaja, možda nekih i istorijskih. Svi ti događaji imaju neko značenje, ali nikako da dođe nekog značajnijeg pomaka, bar što se tiče života u Srbiji. Da li to znači da su svi ti događaji bili uzaludni, postoji li mogućnost da izađemo iz tog začaranog kruga?
– Ti događaji bili su posledica pogrešnih odluka. Mogućnost postoji, ako politički porazimo sve koji parazitiraju na uspostavljenom stanju zamrznutog sukoba i zamrznute nedovršene države.
UN: Da li je uopšte moguća transformacija Srbije i šta bi trebalo to da se dogodi da bi došlo do transformacije?
– Mapa tog puta zapisana je u dokumentima 35 poglavlja u pregovorima sa EU. Ako uskladimo pravne norme sa EU, i ako obezbedimo poštovanje zakonitosti u smislu primene tih normi, bićemo na putu transformacije.
UN: Da li ste za priznanje Kosova? Da li iko od naših političara sme da učini takav korak?
– O tome sam se izjasnio još 2008. godine, da je neophodno da priznamo upravo samoproglašenu nezavisnost Kosova, pod uslovima koji odgovaraju neometanom razvoju Srbije i Kosova. Da smo tada ušli u pregovore koji bi podrazumevali zajedničku evropsku integraciju, i Srbije i Kosova, uzajamnu saradnju, slobode kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga, danas status Kosova ne bi bio kancer koji je učinio da celo srpsko društvo metastazira u uverenju da je moguća jedna nova nasilna alternativa putu i odlukama koji sam naveo.
UN: Predsednik države Aleksandar Vučić i predsednik SNS-a Aleksandar Vučić. Koja od ove dve funkcije je Aleksandru Vučić preča ili ih je objedinio u jednu? Koliko je to opterećenje za državu, za narod?
– On je i faktički predsednik vlade. Nepoštovanje ustavnosti osnov je nepoštovanja nezakonitosti. Nepoštovanje zakonitosti dovelo nas je do odumiranja institucija. Odumiranje institucija do nereda u društvu. Taj nered osećamo kao prokletstvo svakodnevice koju proživljavamo u našim životima običnih, normalnih ljudi.
UN: Vaše mišljenje o građanskim protestima i može li Savez za Srbiju da iznese promene?
– Protesti su šansa za promene, i oni su prva etapa u realizaciji promena. Ali Savez za Srbiju želi promene koje su samo personalne. Đilas, Tadić, Jeremić, Stefanović, Lutovac, pripadaju pre Basarinoj literaturi, nego evropskoj politici. Oni su, u koordinaciji s Mikijem Rakićem, neformalnim Tadićevim šefom službi, i u saradnji s ruskom agenturom, pripremili sistem za dolazak Šešeljevaca na vlast. Uvodili su Srbiju u evropsku izolaciju. Doveli Ruse i Kineze. Zaoštrili odnose sa svim susedima. Sistem strovalili u korupciju, laž i pometnju. U tom mutljagu Vučić možda nije postao Šešelj, ali je postao Tadić. Prosto-prošireni Tadić. Nažalost, konkretno ishodište protesta je u sledećem: Vučić ponovo odlaže rešenje Kosova, i usporava pregovore sa EU, na ulicama su Jeremićevi huligani, ljotićevci.
UN: Ako se ne varam, nekada se ste bili u LDP-u? Da li ste danas politički angažovani? Da li postoji politička opcija u Srbiji koju biste podržali?
– Bio sam u DS-u 1995-2005, i u LDP-u 2005-2008. Politiku nose političke organizacije. Nama je potreban nov i snažan politički centar. Potreban nam je nov partijski rad, kako bismo oformili novu i jedinstvenu političku kolonu za EU, NATO, pomirenje i integraciju sa susedima. Osnovao sam Organizaciju političkog centra Glas! – The Voice!, koja će okupljati samo glasove svih koji su opredeljeni da se bez kompromisa bore za naš ulazak u EU i NATO, i za ekonomsku, kulturnu i humanu obnovu jugoslovenskog prostora.
UN: Vi ste jedan od retkih intelektualaca koji javno iznosi svoje stavove. Gde je nestala intelektualna elita u Srbiji?
– Naša misleća elita odbija da prihvati stvarnost ujedinjene slobodne Evrope. Ta stvarnost ne mora imati mnogo veze sa institucionalnom budućnošću Evropske unije. Nama su potrebni evropski zakoni i primena zakonitosti, nove, dublje, razvijenije, u svetu integrisane finansijske institucije, brisanje granica sa susedima, potrebna nam je vizija post-jugoslovenskog identiteta, koji će okupiti naše narode na platformi zajedničke politike pred izazovima slabosti evropskih institucija, pre svega spoljne i bezbednosne politike, pred izazovima Kine i Rusije, pred potrebom da iskorenimo siromaštvo, nepismenost i etničku omrazu. Niko nam neće pomoći, ako ne pokušamo ponovo zajedno.
UN: Na kraju, da zaključimo, da li je moguće da Srbija stane na svoje noge i kada?
– Svako ko je na vlasti već smatra da se to dogodilo. Javnost je pod svakodnevnim medijskim pritiskom brutalne propagande koja ne dopušta da se razgovara o činjenicama. A naši su skorovi i bilansi zastrašujući. Srbija je na 37 odsto proseka Evropske unije, ispod su samo Albanija i BiH, koje imaju najniži BDP po glavi stanovnika i najnižu stvarnu pojedinačnu potrošnju. Privredni rast u odnosu na 2012. je ravan nuli. Hrvatska je bogatija oko dva puta, Slovenija oko tri puta od Srbije. Ukoliko bi evropska ekonomija stagnirala u narednih 50 godina, a ekonomija Srbije rasla u proseku od 3 odsto, tek u takvom zamišljenom slučaju bismo dostigli prosečan standard EU. Ako nastavimo ovako, da ekonomiju podređujemo manipulacijama Kosovom, korupciji, porodično-kumovskoj vlasti, mi nećemo ostati samo evropska podsaharska Afrika. U Srbiji više niko radno sposoban niti duševno pribran više neće želeti da živi, a kako evropsko stanovništvo bude nastavilo da stari, za odlazak će se stalno otvarati nove perspektive.
Zvezdana Gligorijević (Užička nedelja 1012)
Nikola Samardžić je istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bio je član Demokratske stranke i jedan od osnivača Liberalno-demokratske partije. Radio je na donošenju Zakona o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama holokausta koje nemaju živih zakonskih naslednika. Autor je knjiga: Francuska i Turska, Karlo V, Istorija Španije, Identitet Španije, Drugi dvadeseti vek, Limes – istorijska margina i poreklo posebnosti Jugoistočne Evrope, Kulturna istorija Beograda – 18. vek (jedan od autora). Glavni urednik je naučnih časopisa LimesPlus i Acta Historiae Medicinae. Istraživao i usavršavao se u Italiji, Francuskoj, Španiji i SAD. Fulbrajtov stipendista 2003, New York University. Kolumnista je dnevnog lista Danas.
1 komentar
Potpisujem od prve do poslednje reči.