početak KOLUMNE NEMA DVE ISTE…

NEMA DVE ISTE…

od nedelja
577 pregleda

1.
…pahuljice.
I nijedan sneg nije isti, i nijedan ne može biti beo, lep i povozit kao onaj one godine.
Po sećanju na vrlo određeno i posebno zimovanje, merili smo i merimo sve zimske radosti; po tom sećanju, pouzdanom i sveobuhvatnom, nema Užičanina koji neće iz prve potvrditi učenje o klimatskim promenama, ma kojoj školi mišljenja pripadao i u kojoj teoriju zavere verovao.
Po sećanju, u središtu tog zimovanja nalazi se ondašnji „Palisad“, topao, blagonaklon i svetilište sve užičke mladeži, koja je uspela da se nekako domogne Zlatibora i rasporedi po vilama i kućama radnika Valjaonice; u središtu mitskog hotela nalazi se tvoja simpatija, zbog koje si prtio sneg celac dolazeći i ponovo ćeš probijati stazu kroz novonapadali sneg dok se budeš vraćao do Doline ludaka ili Ribnice; u sredini simpatije gori signal za prolaz ili šut karta, znaci svima vidljivi, sem zainteresovanim stranama.
Zato još čuješ kako sneg škripa pod čizmama i drvo puca od hladnoće i kako dubok ume da bude kad se odlučiš za noćnu prečicu.
Nema bolje tehnike pamćenja detalja i sitnica od njihovog okupljanja oko jake i večite slike, pune živosti, uzbuđenja i želja.

2.
…zimske zanimacije.
Jer, da ima, ne bi Vilson Pahuljica Bentli proveo zimu 1885. fotografišući snežne kristale foto-aparatom nakačenim na mikroskop, pomerajući ih mahanjem pera ćurke da dobije prirodnost u njihovom plesu.
Napravio je preko pet hiljada fotografija, koje su pokrenule zadivljenost i zaljubljenost u sićušne lepotice sačinjene od leda.
Baveći se onim što voli, navukao je tešku upalu pluća. Tad se to nije uspešno lečilo.
Da njega nije bilo, i hladne lepote, sporije bi smo došli do saznanja da u središtu pahuljice, sredini simpatije, ima zrnce prašine, seme kristala oko kog se raskoš formira.
Zbog svoje strasti i našeg budućeg divljenja bezbrojnim obličjima zamrznute vode, umro je.

3.
…priče o zrncetu prašine.
Iz vatrene srži vulkana, iz središta naše putujuće kuće, koju Zemljom nazivamo, skoro pola je trunki; iz hladnih daljina svemira kroz koji naš dom putuje, stigla je druga polovina.
Pa ti sad pogodi.
Ima i ledenih kraljica koje su se oblikovale i oko obične zemaljske prašine, čađi i mrvica sa zemaljskog stola na kom halapljivo proždiremo sopstveni svet, našu Zemlju, našu Majčicu; vetrovi i termička strujanja su ih prosuli po nebu, na izvol’te teškom minusu i sićušnim kapima vode u traganju oko čega bi se mogle sviti.
Svako od nas ima bar jednu nekadašnju zimu po kojoj sudi pokušajima ostalih da ostave trag; svaka ima centar, neki ga zovu „Palisad“, topao, bučan i prepun hormona donetih iz užičke rupe; u svačijem zimskom svratištu, kao centar oko kog se tvoji sistemi okreću, nalazi se biće koje signalizira kako večeras stoje stvari s tvojim planovima. U središtu tog bića, ili vatra vulkana, ili hladnoća pustog i usamljenog svemira.
Ko ovo zna, jasno mu je da nije svejedno. I povoljan ishod zimske zanesenosti nije prihvatljiv ako se u srži lepote nalazi zrno nekog prostog strvolja, recimo, čađi iz dima trošne kotlarnice.

4.
…zime, niti su više one prave; i nema više onih snegova.
Klimatske promene, nazvali su.
Naš Zlatibor, današnji, ne onaj iz sećanja, upinje se da preživi i nekako nađe mesto pod neumoljivom kapom u kojoj se polako kuvamo, kao rakovi u ogaravljenom kotliću; ako snega bude sve manje, a time nam prete, opstajanje će biti otežan.
Bez staza, uspinjača i gužve, bez noćnog gaženja kroz novonapadali celac, ni okupljanje uzavrele mladosti na udobnom mestu nije isto.
Iz prve potvrđujemo, mi Užičani, da se klima izmenila. Sporimo se, ali nekako bez žara, je li to prirodan red stvari ili su to ljudi sebi napravili. Ozbiljni naučnici su na oba kraja borilišta, ozbiljni interesi se kriju i iza reči poštenih ljudi uplašenih vremenskim pojavama koje ne pamte.
I svi maste.

5.
…teorije, a na isto se svode.
Kad ti radio, televizor i Fejsbuk kažu da nije mudro izlaženje napolje zbog čestica, zbog mrva s onog stola za samoproždiranje i ukidanje budućnosti, nešto nije u redu sa svetom i gradom.
Da ne dišemo, ne umemo.
Iako optužujemo preoblikovanje brda i dolina i izostajanje vetra Kremanca, mi znamo da smo to što nas truje sebi napravili, i bez ozbiljnih naučnika, interesa korporacija i korisnih idiota.
Kad krkljamo, iako smo se davno lišili poroka uvlačenja dimova, odlično znamo da uopšte nije važno jesu li ljudske delatnosti pokrenule strašni vodenični točak klimatskih promena ili se to po Milankovićevom Kanonu osunčavanja zemlje; radi se, prijatelji moji, da prikočimo malo.
Ako ukinemo čestice koje pletu džempere po našim nejakim samoupravnim plućima, ispunili smo i dobar deo obaveze da smanjimo naš nebeski strvolj, koji po važećem učenju, kroz smetove otrovnog đubreta, novonapadalog, prti stazu u ništavilo; ako to važeće, obavezni satav takoreći, greši, živećemo prijatnije i zdravije dok se prirodne sile s nama poigravaju.
A i osećali bi se uzvišenije, onako, kao ljudi skoro.
Urbi et Orbi, Gradu Užicu i Svetu – počnimo očišćenje neprljanjem.

6.
…zimske depresije.
Užička je siva, s malo sunca i dosta kašlja.
Jer, traje to smogovito sivilo mnogo duže od razumnog roka za protezanje jedne balkanske zime.
Gore, u polarnom krugu, ako se u onim mračnim zimskim noćima još i sneg naklati da pada, vesele Inuite zahvata pibloktoq, pa se posvete beskrajnom ponavljanju besmislica i izlaze goli da se prošetaju između igloa.
Naša ima različite simptome, uključujući i ove inuitske, ali nema još ime.
Ako je struka imenuje, bojim se, prijatelji moji, da će se učvrstiti i postati obaveza. I u to ime, ne samo zbog sveta i velike slike, bilo bi dobro da magle ostanu bez smoga.
To veliko spremanje vazduha, vode i zemlje, može biti naše iskupljenje pred budućim generacijama, Gradom i Svetom, vetrom Kremancem i Malom svetom rekom.
Propuštanje toga… Ma, znaš ti.

7.
…vazdušne struje ni pouzdanog vetra, otkad je Kremanac izneverio.
Ni poznate užičke sveznadarke, ni prigradski mudraci ne znaju kakav uzgon imaju užičke čestice i putuju li u nebo ikako.
Nedovoljno izgoreli mazut, oprljeni prah lošeg uglja, bukovina propuštena kroz nikakve peći i nečišćene odžake, benzini i dizeli izudarani klipovima neispravnih motora, kotlarnice koje ne umeju bez crnog dima… Ide li to gore?
Ako ide, eto i objašnjenja, eto početka Sveznanja O Svemu: ako se iz užičke praškaste građe rađa sneg, nije ni čudo što je utanjio i nije sve što sneg mora biti.
Ej, kad po sećanju prtimo od i do, znaš ti čega, kroz vunene čarape i radničke cokule „krcunke“ osećamo pahulje iskovane Vulkanovim čekićem, a tukli su i Mulciber, i Hefest; kad grudvom skinemo kapu onoj simpatiji, onom centru i najzad završimo s nagađanjima o ishodu silnog ulaganja, iz te grudve peva tamna zvezda, tamna materija.
A kud će nas staza od snega izraslog oko iskašljane trunke odvesti?

8.
…pahuljice, prijatelji moji, a možda ih jedne zime neće ni biti.
Možda smo krivi, možda ne; ali, ne dajmo da naš strvolj, pa bio sto puta užički, bude osnov za kristale rođene iz žara svog htenja, ako se reše. Bude srž.
Držimo se proverenih materijala, dišimo čist zrak i budimo taj fundament.*

*imao je Duško Trifunović šta da kaže.

Dragan R. Filipović (Užička nedelja 950)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.