početak KOLUMNE NOVI BROJ NEDELJE JE NA TRAFIKAMA

NOVI BROJ NEDELJE JE NA TRAFIKAMA

od nedelja
539 pregleda

soko i danijela

BEZUMNI NAPAD

Hrabro srce

Nema Užičanina srednje generacije koji ne poznaje Milana Đokića. Već decenijama možete ga videti kako pomno prati i fotografiše sportska dešavanja. I ne samo sportska. Vredan, uporan, neki kažu i tvrdoglav, nema medija u Užicu sa kojim nije sarađivao. Znam Milana godinama, pa sam rešio da ga pozovem, da poslednjih dana pojača ionako tanku momčad u Nedelji. U ponedeljak, opštinske zamlate, po običaju, u minut do 12, poslaše poziv za nekakav ekonomski sastanak, već viđeno hiljadu puta, pa poslah Milanu mejl da, ako hoće, ode u Gradsku kuću i proprati ovaj skup. I stvarno, posle nekog vremena dođoh u redakciju i rekoše mi da je otišao na konferenciju.
Nije prošlo ni pola sata, zove Verica sva usplahirena…. Nerazgovetno, plačnim glasom kaže da je u hodnicima haos i da je Milan uboden nožem, možda još neko… Da ga je odvezla hitna… Ne mogu da verujem šta čujem, pitam, kako misliš uboden? Sedim par minuta, preturam po glavi tih nekoliko rečenica. U šoku, sedim još nekoliko minuta i dalje neverujući u ono što sam čuo. Otrčim u Gradsku kuću, dole nekoliko novinara potpuno izgubljeni, Vidoje i Militarov kruže naokolo, Lakica pukće, Verica bledog lica, a neka dvojica dečaka sa sveščicama idu naokolo i zapitkuju. Omatorilo se, nisam u prvi mah shvatio da su ti dečaci u letnjim majicama neki policajci, a ni oni ne umeju da se predstave… Pitam Lakicu gde je Tihomir, kaže otišao u Požegu, u tom se pojavljuje usplahireni Adžo, koji kaže da je napadač krenuo prema njemu, pa se predomislio i da ga je pratio skoro do Aleksića mosta. Koliko videh, niko praktično nije ni video šta se desilo. Kažem im, aman ljudi, zovite Tihomira, a ja reših da se vratim u redakciju, jer ne videh svrhu da sedim u toj gradskoj kući, od sedenja u njoj imaju koristi samo oni koji za to sedenje primaju platu…
Na izlazu, na stepenicama, sretoh Tihomira, koji se već vratio iz Požege i on mi reče ko je napadač. Do popodne je saznao ceo grad, a naš mudri Zakon o informisanju ne dozvoljava da se ime javno i objavi… Budalaština, kao i većina stvari u ludoj Srbiji…
Dođoh u redakciju, zaprepašćen i takav ostadoh narednih 60 sati, a i sada, dok ovo pišem, tek sam malo pribraniji… Srećom, brzo je operisan, Soda ga je odlučno i uspešno operisao, nažalost, zbog krvarenja, morali su da mu izvade slezinu, ali je Milan od čvrstog materijala sazdan, već je jutros sa intezivne prebačen na „normalno“ odeljenje i mogli smo da ga posetimo. Rana ga i dalje boli, ali ga njegov, poznati, opitmistički duh nije napustio. A još kad nam reče da je u rukama napadača video nož i da je pokušao da mu ga izbije iz ruku, da odbrani gosta iz Beograda, koji je bio oboren na zemlju u divljačkom napadu… Svi pobegli glavom bez obzira, ali Milan ne uzmiče. Junački nema šta, razmišljam, ja bih, verovatno, već bio, ako ne kod Crkve, a ono u Malom parku sigurno…
I reče da ga je Tihomir jutros posetio, Adžo pomogao koliko je mogao… To mi je i bilo normalno, većina drugih koji čine ovu vlast i jesu šljegli sa raznih brda i planina, pa je i logično da nemaju empatije za nas koji smo, očigledno greškom, u ovom gradu rođeni…
Toliko o onome što se stvarno dogodilo, a sve drugo što se ova dva-tri dana dešavalo ovim povodom, normalan čovek samo sa teškim gađenjem može da gleda. Koja količina medijske histerije, lažne brige, lupetanja i neznanja, pogrešnih informacija… Dobili smo i tupava, politikanska, saopštenja dve partije, koja, naravno, nismo objavili. I ovu priliku, svi su, kao uvek do sada, iskoristili isključivo za sopstvenu korist. A zbog katastrofalno loše i neprofesionalne informacije koju je Tanjug objavio, morali smo po hiljadu puta da objašnjavamo da ovo nije napad na novinara, niti lični obračun, već bezumni napad na neke praktično nepoznate političare, a da je naš kolega stradao, jer nije hteo da ostavi čoveka koji se nalazi na zemlji i koji je životno ugrožen, iako ga uopšte ne poznaje. Taj političar, posle smo saznali, valjda je potpredsednik skupštine Republike Srbije, zvao je nekoliko puta, raspitujući se za Milanovo zdravlje i nudeći svaku pomoć, zvalo nas je i zaista mnogo dobronamernih kolega širom Srbije, da se raspitaju i požele Milanu brz oporavak, a iz Užica – NIKO. Osim dvoje kolega, NIKO. Ne bih ovo ni napisao, jer od raznih nazovi sugrađana odavno ništa dobro ne očekujem, ali su svi iz redakcije zahtevali da ovo obavezno napišem, da se zna, pa evo, napisah…
Po društvenim mrežama možete svakodnevno videti hiljade imbecilnih izjava ljubavi „svom“ gradu, gomilu slika trga, plaže i komplet lepinje, kao da su u pitanju sigurni kandidati za nova svetska čuda, iako jedan luk nekog mosta na Tibru sadrži više istorije, nego sve ovo oko nas, a svi ti, ljuti provincijalci, ne znaju da svaki grad na svetu čine, samo i isključivo – ljudi. Vi kako hoćete, ali ja odavno ovaj grad ne poznajem. Odavno se osećam kao stranac u sopstvenom gradu i kad god spremamo novi broj Nedelje, uvek se pitam – kome? I inercija pobedi. Do kada će, ne bih znao…
Što bi Sting rekao u izvanrednoj pesmi Englishman In New York – I’m an alien I’m, a legal alien… Ako vam se ukaže prilika, poslušajte je ili pronađite prevod, kao da je napisana ovim povodom…
Reče mi danas taksista koji me je vratio iz bolnice – kamo sreće da je više ljudi koji imaju dobru dušu kao Milanče… Zaista, kamo sreće, ali, nismo mi te sreće. Bojim se da je ovih drugih, negativnih, mnogo, mnogo više…

Toni Stanković

(zbog problema sa sajtom, ponovićemo, na zahtev čitalaca, nekoliko tekstova, koji su greškom izbrisani)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.