– Skupštinu čine razni neiživljeni tipusi, koji su od rane mladosti maštali da postanu netko, ali im se nije dalo, razni lokalni zgubidani, koji nisu imali pametnija posla, pa su, zgubidaneći po utakmica, vremenom umislili da se razumeju u fudbal, politiku, društvo, cepanje atoma, i sve drugo, po potrebi; tu su i ti razni strukovni bizmismeni, menađeri, pa i stručniji kadar, ovi sa trenerskim diplomama (šta god to značilo) –

I dok se dojučerašnja braća Hrvati spremaju da postanu prvaci sveta u fudbalu, u FK Slobodi gužva. Po ko zna koji put u poslednjih 30 godina. Nema para. A, inače, ostalo je sve u redu. Sve ostalo je, tako reći, pod konac. Samo fale pare. Uvek samo te proklete pare fale. Zaista neverovatan fenomen, svojstven samo Srbiji. U svemu smo izvranredni, superiorni, pametni smo, lepi, šta lepi – najlepši, đaci su nam najbolji, idu nam ti sportovi sa loptom, imamo najbolju malinu na svetu, lideri smo po investicijama u regionu, šta god taj region značio i obuhvatao, budžet nam je u suficitu, useljavaju se prvi stanari u Beograd na vodi, čak je i Đokoviću ponovo krenulo, iako nije počeo da jede meso, dakle, sve je u najboljem redu, apsolutno je sve super i maksimalno u Srbiji, baš kao i u Slobodi, samo nema para. Ne manjka nam, ama baš nikad, ni u Srbiji, baš kao ni u Slobodi, ljudi punih elana za „našu“ stvar, znalaca, stručnjaka, eksperata, pametnih opozicionara i još pametnije vlasti, čestitih i sposobnih društvenih i sportskih radnika, ali, džaba svi ti eksperti, džaba sav trud, kada para nema. Nekako nam sa tim novcima nikako ne ide. I dobro, nije da smo totalno dekintirani, mazne se tu i tamo koje milionče od poreskih obveznika, „navata“ se tu i tamo koja stotina hiljada evra od pojedinaca koji hoće da pomognu, ali, kada te pare legnu na račun brzo ispare i par meseci kasnije opet ista pesma – sve je super, momci ostavljaju srce na terenu, ali para nema, pa nema.
Isti je slučaj i kod lokalne političke vlastele. Oni su prepuni genijalnih planova i još genijalnih ideja, ali tog prokletog novca nikad dovoljno. Bude koja kinta za platicu, da se ne mlati po sastancima za badava, zalegne i za radni staž, ali za svaku iole ozbiljniju investiciju, kao što je, primera radi, par stotina metara trotoara, mora u pomoć da pritekne republička suficitna (nego kako, nego suficitna, to svaki dobronamerni Srbin zna!) vlast. Nema veze što kinta užičkoj vlasti nekada kapne iz ministarstva pravosuđa ili ministarstva privrede, nije to nenamensko trošenje sredstava, to je termin koji su izmislili oni žuti lopovi, važno je da kinta legne i da se lift, pardon, trotoar uradi. Šteta što republička vlast nema dovoljno para da pomogne i Slobodi, a baš bi bilo divno da kapne koja kinta iz, primera radi, ministarstva za rad i socijalnu zaštitu (a šta fali?!), eh kako bi živnuli raznorazni užički žiro-računi. Tada bi sve procvetalo, skoro kao u Beogradu na vodi, mogli bi, ne samo napredni i zaslužni Užičani, nego i gradska fukara, kojoj ništa ne valja, da uživa u fudbalskim predstavama Slobodinih igrača, koji bi, ofkors, ostavljali srce na terenu. Ovako, bez para, sami međ‘ vihorovima, oslonjeni samo na gradski budžet i sopstvene džepove, nigde nismo dospeli. A stvarno nije u redu, onom Palmi republička vlastela i žirafe kupuje, a nama, mi smo Ere, skroman svet, ne mogu ni 5-6 prosečnih prvoligaških igrača. Eh, to su bila vremena, Tito samo mahne rukom, i iz cele velike nam Juge krene lova u Užice i trg gotov očas posla, a danas lokalna vlast jedva isprosi pola para za jednu stranu trotoara u Bloku Ce, a za Slobodu ni filera. A za Zvezdu i Partizan uvek se nađe po koje zatureno milionče…
Nego, da li je to i mene uhvatila fudbalska euforija, otkud ja sad o Slobodi, kada decenijama o tome nisam ni slova napisao? Tačno, nisam napisao, ali, i ja sam u mladosti, kao i svi Srbi, voleo da jurim za loptom, pa, očigledno, i ja, kao i svi Srbi, mislim da se razumem u taj sport, i, izgleda, ničim izazvan, imam potajnu želju da svojim sportskim znanjem pomognem „našem“ udruženju građana, pardon, FK Slobodi. I ne samo sportskim znanjem. Išlo se malo u školu, malo i studiralo, pa se nešto iz ekonomije naučilo, imam svoju firmu više od 27 godina, trebalo bi da se malo i u pare razumem (iako se sa tim ne bi složila moja bliža i dalja familija i poznanici), nakupilo se i godina i iskustva u međuvremenu, dakle, kada se poslednjih 30 godina izmenjala i Kurta i Murta u toj Slobodi, šta bi meni falilo, da i ja malo tu čorbu začinim? Iskreno, živim više od pola stoleća u ovoj čaršiji, a nikada, ali baš nikada, nisu me pozvali na sastanak u to građansko udruženje, čak ni da platim reklamu. Da su me zvali, rado bih došao. Biće da nemam sreće sa tim udruženjima građana, kao što rekoh, blizu tri decenije imam svoju firmu, danas spadam (vreme baš leti!), u kategoriju privatnih preduzetnika sa najdužim stažom u gradu, a nikada, ama baš nikada, nisu me pozvali na sastanak ni u udruženje privatnika. Ko zna, možda bi me i zvali, nego nisu čuli za mene… Neko će reći, vidi bednika i budalu, sam se nudi i kuka što ga niko ne zove; ne, nije to u pitanju, znam mnoge kolege preduzetnike koje takođe niko i nikada nije zvao. I, hajde što nas u fudbalsko udruženje ne zovu, ono je fakultativnog tipa, ako ne računamo pare koje troše, a koje je vlast od nas uzela na ime poreza, što je daleko od fakultativnog, ali da ne zovu u matično udruženje, udruženje preduzetnika, to je već prilično neobično, ako ne i bezobrazno. Da li neko zna postoji li danas uopšte to udruženje?!
Doduše, kad malo bolje razmislim, a i što bi zvali mene i mene slične, pa oni sposobnih i predanih kadrova imaju i za izvoz!? Ne trebaju njima novi ljudi, samo bi zapitkivali, kvarili i usporavali već decenijama razrađene šeme, njima trebaju jedino i isključivo – pare, a tu im slabo ovakvi kao ja mogu pomoći. I, dobro, kako da rešimo tu hroničnu boljku? Gde da namaknemo sav taj nedostajući novac? U bankama? Teško, banke daju, ali posle, bezobraznici, traže pozajmljeno nazad, još i sa kamatom. Znam, skoro svi u ovoj duboko nesrećnoj i još dublje propaloj zemlji, tvrdo veruju da je dovoljna jača politička veza, da se dublje zaore u poreski novac i svi problemi nestaju preko noći. Da, to je tačno, ali se decenijama i decenijama oralo po zapuštenim budžetskim njivama i zemlja se potpuno ispostila, svake godine je sve manje i manje para, a klijentele širom zemlje sve više i više. Srbija je ovo, dvadeset prvi vek, niko više nije lud da se muči i sam zarađuje, mnogo je lakše i gospodstvenije trošiti tuđi poreski novac. Em je lakše, em za eventualne propuste nema štete po sopstveni džep.

Ako ćemo pošteno, i neposredne izvođače, tj. fudbalere, sva ova problematika apsolutno ne dodiruje. Oni ne lupaju glavu ko će i čijim parama platiti njihovo trčanje tamo-‘amo po fino pokošenoj livadi, da li su te pare otete od nekog penzionera ili neke sitne privatničke boranije koji je pozajmio par stotina evra od rodbine da namakne za porez, važno je da uvek bude za stanarinu, hranarinu, pivo, pljuge i provod sa društvom, nema smisla da se neposredni izvođači zamaraju tim prostačkim egzistencijalnim problemima dok mukotrpno par sati treniraju. A kad dođe prelazni rok, to je tek čudo neviđeno. Rastrče se, od jednog do drugog udruženja građana, razni fudbalski eksperti i strukovni bizmismeni, samozvani menađeri, svakojaki bašibozuci sa teško stečenom trenerskom diplomom, šta god ona značila, istrese se i poslednji zagubljeni budžetski dinar, sačuvan za crne izborne dane, ulupaju se milioni, sve sa jedinim ciljem – da bi neposredni izvođači od sledeće sezone trčali tamo-‘amo po tuđim fino pošišanim livadicama. Ah, da, i zbog provizije, naravno, jer da nema provizije, sve bi izgubilo smisao. Ako ga je ikad i imalo.
U tim udruženjima građana važnu funkciju, ako ne i najvažniju, imaju skupštine. Udruženje građana ima skupštinu? Jakako. Skupštinu čine razni neiživljeni tipusi, koji su od rane mladosti maštali da postanu netko, ali im se nije dalo, razni lokalni zgubidani, koji nisu imali pametnija posla, pa su, zgubidaneći po utakmica, vremenom umislili da se razumeju u fudbal, politiku, društvo, cepanje atoma, i sve drugo, po potrebi; tu su i ti razni strukovni bizmismeni, menađeri, pa i stručniji kadar, ovi sa trenerskim diplomama (šta god to značilo); tu su, neizostavno i na prvom mestu, i najmudriji u našem društvu – vlast, u slabijim udruženjima građana lokalna, a u jačim republička, koja drži poresku kasu, a bez toga nema cele zezancije; tu su i oni koji nisu uspeli da budu ništa od pobrojanog, pa su se prekvalifikovali u – navijače. Da, da, navijači. Prilično unosna delatnost koja, istini za volju, postoji samo u Srbiji. Ne, nisu to ljudi koji idu da gledaju utakmice, to su gledaoci, navijač, to je već zvanje, titula, skoro kao strukovni menađer, ako ne i jače.
Pitate se kako se i ko bira tu zanimljivu bratiju? E, to je večna misterija, čak i za mene, koji već decenijama gledam, pišem i pamtim. Reklo bi se da sami sebe biraju. Kako, ne znam, ne pitajte me. Prividno, pojave se tu i tamo novi ljudi, ali se ubrzo ispostavi da su isti kao oni pre njih. Biće po onoj staroj narodnoj – sličan se sličnom raduje. To je valjda srpski usud, mnogo smo isti. Zato se i ništa ne menja. Jedno je sigurno, oni, takvi, odlučuju, a pare su, oduvek, naše.
Mogao bih ovako da nabrajam još na pet strana novinskog teksta, tema je stvarno neiscrpna, ali, i mnogo dosadna, jer ovo besmisleno vrzino kolo traje već decenijama. Ima li leka, kad već nema para? Naravno, pare, iako ih nema, nisu problem. Kao što sam na početku rekao, oni žive u uverenju da rade fantastično, da je sve sa njima u najboljem redu, samo što fali para, a, u stvari, sve je obrnuto – jedini problem upravo su oni; kod njih u tim udruženjima građana, koji se lažno predstavljaju kao klubovi, ništa nije u redu, a para nema, iako se godinama dotače iz svakojakih budžetskih izvora, upravo zbog nesposobnosti i lopovluka raznih koji se već decenijama mreste po tim udruženjima.
Ukratko, klubovi moraju da postanu firme i da plaćaju porez, baš kao i svi drugi koji zarađuju, a ne, kao do sada, da se nemilice troši poreski novac, a da, pritom, većina fudbalera i celokupna fudbalska mafija decenijam živi kao u bubreg u loju, mnogo bolje od onih koje pljačkaju. Vlasnik takve firme može da bude pojedinac, akcionarsko društvo, investicioni fond, potpuno je nevažno, važno je da bude što dalje od budžeta i političara. A kad se bude znao vlasnik fudbalskog tima, nestaće preko noći strukovni bizmismeni, menađeri, navijači i razna ostala lopovska bratija, a kad njih nestane, ostaće mnogo više novca za ono oko čega smo se ovde okupili – fudbal. Stvari stoje vrlo, vrlo prosto – napuniš tribine i para kao blata. Jednostavna matematika, zar ne? A kad budu pune tribine, biće i ozbiljnih prihoda od marketinga. To se zove tržišna ekonomija, a ovo što mi danas imamo u tim udruženjima građana pod kodnim imenom klubovi, nekada se naučno zvalo dogovorna ekonomija, a u suštini je kombinacija ludosti i lopovluka. A šta da radimo, pitaće neki zabrinuti dušebrižnik, ako tribine budu prazne? Ništa, kopačke o klin, pa kud koji, mili moji. Svaki dan se zatvara gomila firmi, pa niko ne pravi frku od toga. Jedni zatvaraju, drugi otvaraju i tako do kraja svemira. A hiljadugodišnja svetla tradicija? Šta je to tradicija? Maže li se to po hlebu? Barem mi, koji smo uništili jednu čitavu zemlju, o toj tradiciji ne bi smeli da govorimo. Celu zemlju smo uništili, a ne možemo par fudbalskih klubova?
A vi što glumite znalce i dušebrižnike, ako već toliko volite fudbal, zar vam nije palo na pamet da bi za sve bilo bolje da se odmah i što dalje sklonite od tih udruženja građana koje ste tako čvrsto stegli i ne puštate? Zbog fudbala, ali i zbog opšte dobiti.
Toliko ste ga čvrsto stegli da mu opasno ponestaje vazduha, samo što nije presvisao. Fudbalu nisu potrebne pare, fudbalu je potrebno da se sklonite. Što dalje i što pre.
Znam, to vam ne pada na pamet. Pre ćete ga uništiti, kao što ste uništili i sve ostalo. Posle vas potop. Zato ne tražite, niti naše pare, niti razumevanje. Nećete ga dobiti. Niste ga ni zaslužili.
Toni Stanković (Užička nedelja 990)