početak KOLUMNE Uticaj Crvene Zvezde na povećanje BDP-a

Uticaj Crvene Zvezde na povećanje BDP-a

od Toni Stanković
1,2K pregleda

GDE KUPITI NAJJEFTINIJI WC SANITAR

U prošlom životu, pre devedesetih, pre neopravdanih i ničim izazvanih sankcija, ratova koje nismo vodili, pljačke i otimačine društvene svojine u režiji SPS-a i njihovih „privatnika“, u zemlji koja se zvala Jugoslavija, i ja sam, kao i većina, nedeljom popodne na radiju slušao „Vreme sporta i razonode“, pratio utakmice Zvezde, slušao himnu „Hej, Sloveni“ kad igra reprezentacija, skakao kao pomahnitao na svaku izgledniju šansu, nervirao se što Stojković i Sušić uvek mrse i prave dribling više; sećam se kao da je juče bilo kada je Katalinski dao gol, nervirao se kada u „večitom“ derbiju Parni valjak pregazi Zvezdu. I sad se živo sećam singlice koja je, u tom prošlom životu, bila u prodaji, „hej, hej, hej, parni valjak neka melje, da ispuni naše želje“ i nervirao se što i Zvezda nema tako dobru navijačku pesmu. Kada je Zvezda postala šampion Evrope i Sveta, već sam poodavno prošao period adolescencije, pa mi fudbal više nije bio „najvažnija sporedna stvar na svetu“, ali deceniju pre, pri kraju osmogodišnje škole, a u jeku puberteta, kada je Zvezda igrala u Kupu UEFA, valjda se tako zvalo takmičenje, utakmice su, za mene i moju generaciju, bile pitanje života i smrti. I sad se sećam kada smo skoro svi iz razreda išli kod Olivera Kostića ispod Kamenog korita i čoporativno gledali utakmice, ili kada smo se na fizičkom delili na Zvezdu i Partizan, i lomili cevanice i laktove kao da nam je poslednja utakmica u životu.

I taman kada je Zvezda postala najbolji tim na svetu, praktično se i završio naš prethodni život – počeo je haos u državi koja se zvala Jugoslavija. I dok su običnom narodu ratovi i sankcije došle glave, kriminalcima su bile fenomenalna razvojna šansa, kakva se pruža jednom u životu. Ubrzo su srpskim fudbalom, kao i celokupnim životom, počeli da gospodare kriminalci, što pravi, što politički; kako tada, tako i danas. Pošto sam potpuno nefleksibilan kada je ološ u pitanju, a kako, uprkos iskrenom trudu, ništa nisam mogao promeniti, „malo ruka, malena i snaga, jedna slamka među vihorove“, rešio sam da fudbal, ali i mnoge druge sportove, potpuno ignorišem. Potpuno sam prestao da gledam uživo utakmice, da se ne bih nervirao, ionako mi je sam život u Srbiji dovoljno stresan. Tu i tamo bih pogledao koju košarkašku utakmicu i tu bi se, otprilike, iscrpelo moje zanimanje za sportske prenose. Na kraju je to dovelo do toga da već godinama pojma nemam ni ko u Zvezdi igra, ni protiv koga Zvezda igra, a o ostalim timovima da i ne govorim. Primera radi, tek sam pre neki dan saznao da više ne postoji nekadašnja košarkaška liga, kao što postoji u celom svetu, nego se igraju neke tri-četiri lige, a kada je fudbal u pitanju, i sad ne mogu da pohvatam šta je super, šta je prva, a šta druga liga…
I tako neupućen, par decenija kasnije, potroših pola strane da objasnim – reših pre neko veče, ničim izazvan, da gledam utakmicu Zvezde sa Pariz Ser Žermenom. Iskren da budem, pojma nisam imao ko igra u, niti u Zvezdinom, niti francuskom timu, ali je presija, i medijska i na društvenim mrežama, bila toliko velika, da sam rešio da i ja, slamka među vihorove, pogledam utakmicu. Doduše, da budem pošten, da nije bilo popodnevnog dremeža, možda i ne bih bio ispred televizora, pa bih propustio i ovu utakmicu, a onda ne bi bilo ni ovog teksta, niti bih gledao onu blamažu.

Elem, poče utakmica, počeše da pljušte golovi, nekih dvadesetak minuta kasnije, potpuno sam izgubio želju da gledam dalje. I nisam gledao. Rekoh sebi, za ovu deceniju, dosta od mene. Nije problem što je Zvezdu protivnik razbio, kako bi nekadašnja deca rekla, kao kantu, već totalna dezorijentisanost i impotencija Zvezdinih igrača. Ona je bila tolika, da sam sasvim siguran da bi jedanaest pokupljenih klinaca sa nekog provincijskog igrališta pokazalo srčaniju i smisleniju partiju. Gomila debelo, poreskim novcem, plaćenih diletanata poptuno izgubljeni tumarali su oko sopstvenog kaznenog prostora, povremeno nemušto i panično udarajući loptu, pa je sve to ličilo na dečije „roštiljanje“ u stonom fudbalu. Naravno, režimske i mafijaške sluge, koji sebe nazivaju novinarima, potrudili su se da umanje razmere bruke i zamute suštinu, pa su narednih dana vrištali po medijima da je PSŽ tim koji vredi ovoliko ili onoliko miliona, milijardi, biliona, ali su svi izbegli da objasne prostu činjenicu – kako je moguće da jedan profesionalni, iz budžeta plaćeni tim, pola sata ne može da dobaci loptu do pola terena.
Ovaj Zvezdin brodolom je slika i prilika pomahnitale Srbije, koja je potpuno izgubila zdrav razum, još onda kada je Tadić rekao da je svetska ekonomska kriza naša razvojna šansa. Kad malo razmislim, i mnogo pre toga. O šizofreniji, opčinjenosti sopstvenom veličinom i potpunom odsustvu bilo kakve veze sa stvarnošću, koju među Srbadijom brižljivo neguje aktuelni Vučićev režim, ne treba posebno ni govoriti. U Srbiji je Zvezda moćna, strah i trepet, okreće milijarde, gazi sve redom, navijači su glavne face, mediji ih veličaju kao božanstva, oni se tako i ponašaju, a kad ta moćna srpska ekipa ode do Pariza, na terenu budu potpuno nevidljivi, kao male mace meću tigrovima. Baš kao što se naprednjaci i njihov vođa bahate po Srbiji, ali kad ugledaju Putina, odmah zabiju glavu u kolena. Kad bolje razmislim, ne samo naprednjaci, nego i većina iz ove tugomir opozicije. Nadobudni, bahati, primitivni, sveznajući, a čim pređu granicu, odmah dobiju proliv kad ih uhvate u krađi parfema u frišopovima.

A kad smo kod prošlog života, ovih dana vodi se žučna rasprava o neobično tupavoj reklami Lidla, koji otvara prodavnice naredne sedmice u priličnom broju srpskih gradova, pa i u Užicu. Naravno, veseli Srbi, uvek čeznu za još jednim „prestižnim“ mestom gde će moći da kupe jeftinije paštete, kulen, deterdžent, sapun, švarglu, dokolenice, mlako pivo i druge visokosofisticirane proizvode, koje nemaju kod „kineza“, pa je otvaranje Lidla proizvelo ozbiljne rasprave na društvenim mrežama. Mislio sam da je naš narod, u eri interneta, oguglao na te superhipermarkete, jer je to, suštinski, samo još jedna prodavnica više, koja je došla, ne da bi nešto donela, već da zaradi i profit odnese u inostranstvo i, naravno, usput, da zatvori i ono malo domaćih trgovina što je preostalo, jer, kako od trgovine ne raste kupovna moć, prinicip je prost – dok nekom ne smrkne, drugom neće svanuti, ali, biće da sam, kao i za mnoge druge stvari, u zabludi – uvek stižu nove generacije, koje misle da sve počinje od njih, preko partijice do državne platice, iz piroćana pravo u štiklice, i eto potencijalne žrtve stranih investitora.

Halabuka oko Lidla podsetila me je na raspravu drugova i drugarica novinara tamo neku godinu neposredno posle petooktobarskih promena. Tad u Užicu nije bilo hipergigamaksiekstrasupermarketa, pa su drugarice i drugovi novinari naglas jadikovali nad svojom zlehudom sudbinom, kako ćemo ostati jedina zemlja na svetu koja nije osetila čari kupovine u velikim prodavnicama bez prozora. Posebno se isticala jedna, tada, mlađa drugarica novinarka, koja je uporno ponavljala kako je njena životna želja da ima hiljadu dinara dnevno i da ih potroši u nekoj džinovskoj prodavnici! Slušao ja to, gledao, mislio da se ne mešam, jer, ko je krivu Drinu ispravio, ali mi onda pade nešto na pamet, pa upitah – čekajte, Drugarice i Drugovi, o kakvim vi prčvarnicama pričate, pa zar se vi ne sećate Stare robne kuće i Beograđanke?! Gledaju oni mene belo, i ja shvatim da su svi oni odrastali strašnih devedesetih, dakle, posle našeg prošlog života, kada je Beograđanka bila zakatančena, a Stara robna kuća poligon za iživljavanje ono malo preostalih zaposlenih radnika Gradine, koji su pokušavali da iscede ponešto iz suve drenovine (neki su to i uspeli, iscedili su po nekoliko lokala na glavnoj ulici, ali to nije tema ovog teksta), kada se benzin kupovao na ulici iz kanti, a glavno mesto gde se Srbadija snabdevala nisu bili „kinezi“, nego buvljaci. Pitah ih još da li se sećaju starog Dragstora, pa novog Dragstora, dok još nije izdeljen na ove čudnovate lokale, čuvene Obnove u kojoj je sad Inteza, Pobede, gde je sad Sosijet, Nolita u kome je sad Telenor ili šta već, robne kuće Metalotehna, u kojoj je sad gomila maleckih lokala, ušuškanog Zvečeva, u kome su sad ovi tugomiri iz Turističke, moćnog Simpa, Dečije radosti, Sporta u Kuli… Vidim ja, ništa oni od toga ne znaju…. Ja im rekoh, deco moja, moji sokolovi, pa samo u Beograđanki je početkom osamdesetih bilo više kvalitetnije robe nego u svim današnjim radnjama u Užicu zajedno!

Sećam se, možda sam imao desetak godina, dakle, to je moralo biti u prvoj polovini sedamdesetih, kada sam, pred Novu godinu, sam samcit krenuo u Staru robnu kuću (za novopečene Užičane – pored trga gde su sad „kinezi“ na spratu, a u prizemlju ona prodavnica za žene) da kupim kolt sa kapislama, tada ultimativni hit, koji sam danima gledao u izlogu, ali zafalio mi neki dinar, i stojim ja, tužno piljim u izlog, kad, mojoj sreći nema kraja, sasvim slučajno naiđe moj ujak, i kada je čuo za moju pustu želju, uvede me i kupi mi dugo sanjani pištolj. Eto, pre pedeset godina u Užicu smo imali gomilu velikih prodavnica u kojima su se prodavale ozbiljne stvari, čak i automobili, a danas, mi, lideri u regionu, i šire, oduševljavamo se što ćemo dobiti još jednu prodavnicu u kojoj ćemo jeftino kupiti sardine, brašno, kečap, zamrznutog oslića, guz papir, kiselu vodu i grisine. U krajnjem, neka i tog Lidla, iako će, sasvim sigurno, neke lokalne porodice, koje žive od trgovine, ostaviti bez hleba, ali, čemu euforija? A kome je toliko stalo da oseti dodir luksuza i bogatstva, doduše, ne i civilizacije, neka ode do Zlatibora. Ono što gore niče svakog dana i na svakom mestu, retko gde se može videti u svetu. Bogatstvo, luksuz, primitivizam i potpuna urbanistička anarhija, sve na jednom mestu. Samo im još jedan omanji Lidl fali…

I da, da se razni boljševički elementi ne bi umislili što sam, mimo običaja, u ovom tekstu veličao naš prethodni život, sve pobrojano uopšte ne govori da je on bio odličan, nego govori koliko smo danas loši.
Ako ćemo pošteno – nismo bolje ni zaslužili.

Toni Stanković (Užička nedelja 996, oktobar 2018.)

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.