900 GODINA SAMOĆE
Riljaj, Lazo
– I, utom stiže i 900-i broj. Da smo mi neka ozbiljna novina i da živimo u normalnoj državi, palo bi neko ozbiljnije veselje, ovako – riljaj Lazo, već od petka kreću pripreme za 901-i… Do hiljadarke –
900 brojeva Nedelje. Prvi broj trebalo je da izađe u novembru 1993, ali smo morali da sačekamo nekoliko meseci, da prođe ona Miloševića ludačka hiperinflacija, pa se prvi broj pojavio u proleće 1994, pre 21 godinu. Koštao je, ako me sećanje dobro drži – dinar. Jedna marka, jedan dinar.
Divno vreme za izlazak novina – hiperinflacija, rat, neopravdane i ničim izazvane sankcije… Šta da se radi, niko od nas ne bira kada i gde će se roditi… Ne bez ponosa mogu reći da je Nedelja bila prva privatna lokalna novina u Jugoslaviji, nekoliko meseci ranije pojavio se časopis Vreme, sve ostalo finansirala je država poreskim parama, skoro kao i danas… Ideja Nedelje od prvog dana bila je ista i jednostavna – da živimo od prodaje novina i slobodno pišemo o svemu što mislimo da je važno.
Za to vreme, sve drugo se promenilo. Ubzro je nestala Jugoslavija, ratovi, haos i sankcije potrajale su još punih 6-7 godina. Ko se još seća redukcija struje, kada smo dremali u stolicama i čekali da za četiri sata, kad nam Drugovi puste struju, uradimo pripremu na, tada najmodernijim, 386-icama…
I kada je bombardovana Srbija, Nedelja je izlazila potpuno normalno, za razliku od državnih medija, koje su, za nerad, tadašnji lokalni vlastodršci obilato finansirali poreskim parama. U predvečerje 5. oktobra pare su počeli da dele razni stranci i opet su za keš u prvim borbenim redovima bili isti državotvorni mediji, a Nedelja je, kao i svih godina, razmišljala samo o tome kako pripremiti što čitaniji novi broj….
Posle je došlo demokratsko prosvetljenje. Banda iz SPS-a, ispostaviće se za kratko, izgubila je vlast, ali ni ovi novi, čast izuzecima, nisu bili mnogo bolji, ako nisu i gori. Decenijsko ispiranje mozga socijalizmom na ovim prostorima ostavilo je trajne generacijske posledice. Svašta je vlast, uz svesrdnu podršku naroda, kao, menjala, a sve u čvrstoj veri da ništa ne promeni.
A onda dođe i čuvena svetska kriza za koju su razni degenerici na vlasti govorili da je to naša velika šansa, da nama niko ništa ne može, jači smo od sudbine i tom stilu… Ratovi nekako i prođoše, a ta naša velika izvozna šansa, izgleda, čvrsto je rešila da ostane u ovim krajevima, pa ko duže izdrži, ili mi ili ona.
Uz krizu, ubrzo nam stigoše i novi usrećitelji na vlast. Pređoše preko sedam brda i sedam dolina i od silnih pitomih krajeva, oni baš nas nađoše da okupiraju… Rade vlastodršci između 26 i 28 sati dnevno u silnoj želji da usreće podanike, ali, ne da se ni narod, ne mogu oni toliko dnevno raditi, koliko naš čovek može džaba ležati ili džaba raditi, skoro da je svejedno…
Vala, šta nas sve nije snašlo za ovih 20 i kusur godina, samo nam još neka ozbiljna prirodna kataklizma fali…
I, utom stiže i 900-i broj. Da smo mi neka ozbiljna novina i da živimo u normalnoj državi, palo bi neko ozbiljnije veselje, ovako – riljaj, Lazo, već od petka kreću pripreme za 901-i… Do hiljadarke…
I, moram da zabeležim, uvek kada su ovi okrugli jubileji, setim se rečenice mog prijatelja, pravog Užičanina, pokojnog Toše Đurića, koga sam sreo na Slanuši kada je izašao prvi broj: – Neću sad da ti čestitam, čestitaću ti kada izađe deseti broj…
I tako, sve do hiljadu i nekog… Uvek na početku.
Dušan Đurović