RED JE DA SAZNAMO ISTINU O KADINJAČI
RADNIČKI BATALJON I POSAVCI ŽRTVOVANI?

Srbo Ognjević (u sredini)
Čitajući tekstove profesora dr Milovana Lukića i publiciste Jovana Radovanovića o bitci na Kadinjači 29. novembra 1941. godine, po ne znam koji put, ostajemo u dilemi o istini o ovom događaju. Smatrajući da je krajnje vreme da se dileme o ovom događaju najzad razjasne i odgovori na ključna pitanja: Kakav je zadatak dobio Radnički bataljon? Je li mu dati zadatak vremenski oročen- do kada da zadržava neprijateljske snage? Ako mu, pak, zadatak nije vremenski oročen, da li im je rečeno kada da očekuju pomoć drugih jedinica, obzirom da se moralo znati da su poslati pred daleko brojčano i u, svakom drugom pogledu, nadmoćnijeg neprijatelja? Ako im je zadatak bio da zadrže neprijateljske snage i omoguće povlačenje zadnjih delova partizanskih snaga iz Užica, moralo im je biti vremenski oročeno pružanje otpora daleko nadmoćnijem neprijatelju. U protivnom, neminovno se nameće zaključak da je Radnički bataljon, i druge jedinice koje su poslate na Kadinjaču, žrtvovani.
Da nije bilo tako morali su dobiti detaljan zadatak: „Pružati otpor i braniti Kadinjaču do 12 časova, do kada ćemo povući naše snage iz Užica prema Zlatiboru. Posle 12 časova povlačite se preko Ponikava prema Kremnima, pa prema Draglici na Zlatiboru“. Kako nigde ništa slično nisam imao priliku da pročitam, ostaje gorko saznanje da vrh NOVJ nije bio dorastao zadatku koga je prihvatio, da su odbrana Užica, povlačenje na Zlatibor, nedorečen zadatak Radničkom bataljonu i njegovo žrtvovanje, žrtvovanje ranjenika na Zlatiboru, vraćanje dela jedinica sa Zlatibora u Srbiju i njihovo žrtvovanje, totalna dezorganizacija na prostorima Radoinje sve same inprovizacije i haos.
Svestan svega toga i svoje odgovornosti Broz je u Drenovi na Zlatiboru 7. decembra 1941. godine izjavio da smatra da bi on trebao da podnese ostavku na dužnost sekretara Partije. I ovo je bio Brozov blef kojim je proveravao svoje saradnike, koji predlog nisu prihvatili! Da se radilo o iskrenom činu trebao je da podnese ostavku kao Vrhovni komandant vojske, jer se pokazao nedoraslim da istom komanduje, obzirom na ogromne greške koje su predhodile ovom događaju.
ĐILAS PRIZNAJE TOTALNU DEZORGANIZOVANOST U ODBRANI UŽICA
U svojoj knjizi Revolucionarni rat- delu Građanski rat u ratu- Đilas ovako opisuje odbranu Užica i povlačenje preko Zlatibora, potvrđujući napred navedene moje dileme:
„Nemci su već bili otpočeli ofanzivu u Šumadiji, a znalo se i o njihovoj koncentraciji prema Užicu.. Centralni komitet je bio još u gradu: muvamo se oko Tita, besposleni i brižni, i smetamo mu. Tito nam je saopštio da je čuo Nemce na telefonu. Posle ručka Tito je naložio meni i Loli Ribaru da pođemo na front, radi podizanja morala jedinicama..
Obradovani što ćemo bar nešta pomoći, Lola i ja smo seli u limuzinu i krenuli na sever, ka Valjevu. Prošli smo selo Karan i već se uspinjali serpentinama Crnokose- kad smo začuli iznad nas, s brda topovske pucnje. Sa kamiona su nam partizani rekli da su prodrli tenkovi i ranili poručnika Smiljanića.
Valjevski partizanski odred, najbrojniji i najpouzdaniji, ka kome smo se nas dvojica bili zaputili, bio je odbačen s komunikacije- između Užica i Nemaca bilo je petnaestak kilometara i, u stvari, nikakve vojske. Dok smo se mi tu majali stigao je i Koča Popović, kome je Tito stavio u zadatak ujedinjavanje jedinica za odbranu Užica. Koča se podrugljivo žalio: Ali ja tu nemam šta da ujedinjujem! Jedna četica s puškama i dva- tri puškomitraljeza..Tu smo ostavili Koču..
Odmah smo pošli u Štab i izvestili Tita i ostale. Titu je bilo neugodno-kao da je on bio za sve kriv. A onda je saopštio da će put biti miniran u toku noći i upućena pojačanja iz Užičkog odreda. Pošli smo na spavanje!!! (Bože sačuvaj ovakve organizacije).
Kardelj i Lola Ribar i drugi su se odvezli izjutra na Zlatibor, a ja i Ranković smo ostali s Titom. ..Oko jedanaest časova Tito je saopštio meni i Rankoviću da uzmemo Požešku četu.. i pođemo na Zlatibor, a on će se dovesti limuzinom… Kasnije smo saznali da mine (na putu) nisu bile postavljene ili su izvađene da bi prošla naša dva tenka, pa su Nemci iznenadili minere..Bilo je oko dva posle podne kad smo se zaustavili na visoravni..U to je naišla Titova limuzina iz suprotnog pravca- od Čajetine.. Tito je s Hadsonom pošao da izviđa Užice i borbe oko njega..i ja sam seo u auto i produžio ka Titu…
Znao sam- već pre odstupanja iz Užica- da su Kraljeve Vode izabrane za sedište Centralnog komiteta, odnosno Vrhovnog štaba. Smračivalo se već a niko nije znao put do tamo, čak ni mladi Zlatiborac, koji je verovatno držao da je rat završen s padom Užica, pa se zaputio kući.
Na cesti ispred vile (kasnije nazvate Titova) komore, ranjenici, bežanija. Tu sam natrapao na Vladimira Dedijera: držao je u ruci revolverčinu i pretio nekome.. Objasni mi: Zamisli, ovaj širi paniku da je Užice već palo! Pozvao sam ga na stranu i šapnuo bez cinizma: Nemci su prodrli na Zlatibor- već su u Mačkatu! Bilo je oko ponoći, ali Kardelj, Žujović, Filip Kljajić i pop Vlada Zečević nisu spavali. Doneo sam im vesti o prodoru Nemaca, a o Titu nadanje da je izbegao opasnost.. Predložili su mi da prilegnem..
Oko dva sata posle ponoći: Tito kaljavih čizama i postiđeno potišten, pričao je svoje preživljavanje.. Tito se složio s daljim sveopštim povlačenjem: nevolja je bila u tome što nije bilo područnih organizovanih jedinica koje bi makar usporile nemačko nadiranje… Tito, Kardelj i Žujović odvezli su se uskoro potom, a za njima je počeo pokret sviju. Od Rankovića nije bilo vesti.
Ja sam pak, na brzinu skupio desetak partijaca, natovario na kamion dvadesetak sanduka srebra i takođe se odvezao napred- da nađem pogodno mesto za sklanjanje…Sve je više ličilo na zbeg i begunce nego na vojsku…Tita sam našao sa Zdenkom u kućici (u Draglici)..Bio je umoran i neveseo, zabrinut naročito za ranjenike i jedinice koje su branile Užice. (Ranjenici ostavljeni nezaštićeni na Zlatiboru i oko 90 pobijeno od strane Nemaca, a Radnički bataljon na Kadinjači, bez vremenski neoročenog zadatka i uputstva kuda da se povlače prema Draglici, žrtvovani!).
Mi smo dan pre toga pustili oko 250 Nemaca zarobljenih u raznim krajevima Srbije i sabranih u Užicu. Mada tu odluku- svakako ju je doneo Tito (!)-nismo ni posle toga saznali, smatrali nepravilnom.. Bilo nam je žao što smo te Nemce tako naivno ispustili..(Nije bilo 250 Nemaca već oko stotina, a ostalo su bili zarobljeni četnici).
Načuli smo bili o gubicima Užičkog Radničkog bataljona, ali još nismo znali da je skoro čitav izginuo na Kadinjači.. Rat ima i to svojstvo da nesreće i poraze brzo potiskuju novi zadaci i borba neprestana. A ono što se ne da zaboraviti- biva prećutkivano, dok ne postane legendom…
Tito je prd veče produžio peške za Sandžak…Morali smo prikupljati i goniti pred sobom svoju rasutu vojsku, gubeći dah pred nemačkom poterom.. Pred veče su nas preterali preko Uvca.. Tito se bio smestio sa članovima CK u nekim kućama na brdu iznad Radojinje…Bilo mu je drago što sam mu spasio konja !!! Tu je zaključeno da se neke jedinice odmah vrate u Srbiju (i skoro sve su bile uništene)! ..Izuzetak u pogledu ishrane bio je Tito…On se hranio pobolje, imao je kuvaricu, a da bi omao mleka-gonili smo i jednu kravu.!!
MUDRI I HRABRI SRBO OGNJEVIĆ SPASIO OKO 10.000 UŽIČKIH TAOCA
Marković Milan, svedočeći o gospodinu Andriji Mirkoviću, saopštio nam je sledeće podatke:
Bio sam kao dete u Užičkoj četi. Čuvali smo u zgradi Gimnazije zarobljene četnike i Nemce. Odstupili smo prema Kremnima, Šljivovici i Jablanici. Komandir Prve užičke čete Srbo Ognjević pustio je u Šljivovici sve zarobljene Nemce (oko 100) i četnike (oko 150). Nemci su otišli na Zlatibor i javili nemačkoj komandi u Užice. Tada su Nemci u Užicu pustili sve taoce, a bila ih je puna zgrada Gimnazije i Mali park, gde su čekali ishod sa nemačkim zarobljenicima. Da su pobijeni nemački zarobljenici u Užicu bi bilo pobijeno 10000 taoca. Bilo bi nadmašeno stradanje nedužnih u Kragujevcu i Kraljevu.
..Došao je Krcun u Jablanicu i pitao Srba ko mu je rekao da pusti Nemce, tvrdeći da su mogli Nemce da ucenjuju. Srbo je odgovorio da je to njegova odluka. Krcun je naredio da Srbu vežu žicom ruke i hteo je da ga strelja u Jablanici, kao izdajnika, nemačkog i četničkog saradnika!!
Svi smo u glas rekli da nismo za streljanje, već da Srbu dâ zadatak da oprvda svoju grešku (!). Krcun je poslušao naš zahtev i naredio da Srba odvežu.
Srbo je, kasnije, pobegao iz partizana i bio je na imanju očuha iznad Užica, gde je pronađen i zatvoren od strane četnika. Spasio ga je Andrija Mirković, predsednik Opštine Užice. Ponovo je uhapšen, ali opet spasen od strane Andrije Mirkovića. Kod trećeg hapšenja Andrija ga nije mogao spasiti, već je bio sproveden u logor na Banjicu, ali je sačuvao glavu i posle rata radio kao vozač u Skupštini opštine, Crvenom krstu i Valjaonici bakara Sevojno u Energetici.
Srbu je nuđeno da uđe u KP, da dobije status prvoborca i direktorsko mesto, ali je sve te ponude odbio i ostao čestit do kraja života, ne dočekavši penziju. Užice se ni delimično nije odužilo čestitom i hrabrom Srbu Ognjeviću, a spasao je od pogubljenja oko 10000 užičkih taoca! Srbo je, pre Broza, zaslužio spomenik na Trgu u Užicu.
KOČA BIO SA RADNIČKIM BATALJONOM NA KADINJAČI ?!
Ovu tvrdnju iznosi Cenčić u svojoj knjizi o Titovoj ispovesti pred Kopiničem i ista deluje neverovato, jer niko, nikada, ni od učesnika na Kadinjači, ni od istoričara i publicista nije napisao o Kočinom učešću na Kadinjači.
„Videvši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog nemačkog napada nemoguć, Koča je napustio, s još jednim drugom, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici gde je bio Vrhovni štab. Prije toga, na formiranju Prve proleterske ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao. Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem.. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja. Kad mu je Lola, a posebno Kopinič, rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je i došao u Rogaticu gde je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drugačije“(Broz).
Nužno je razjasniti, potvrditi drugim činjenicama, ili demantovati Cenčićevu i Titovu tvrdnju, jer to zahteva istorijska istina.
Zašto ne povede i Radniči bataljon?
Tekst prenosimo iz knjige O korenima našeg sunovrata i novom svetskom poretku, autora Tihomira Đurđića