početak KOLUMNE DOPISNICA IZ INOSTRANSTVA

DOPISNICA IZ INOSTRANSTVA

od nedelja
1,3K pregleda

Utjeha 006

1.
Kad stigne, ako stigne, videćeš da nije dopisnica, već dopisnik i da je inostranstvo prilično maloletno; dok ne stigne, pravićemo se da već jeste i da to nije dopisnica, već razglednica s mora, iz Utjehe.
Mesta nama bliska umeju da se zovu Zlodol, Krvavci i Zlakusa i čudo je živo da Prokletije ne rastu negde oko nas. Zato, i zbog opravdane odsutnosti Rta dobre nade, važno je znati da Utjeha postoji, i da to nije ona iz narodne kukaveljske pesme „Čemu tuga, čemu bol, kad postoji alkohol“.
A šta bi stvarno ta Utjeha mogla biti, nikad nećemo usaglasiti stavove. Jer, ako priznaš tugu i bol, izvan ove doskočice obavijene isparenjima, gubiš status Užičanina Po Zanimanju.
Utjeha.
Valjda će ta čarobna reč delovati, iako su Užičani napustili ijekavštinu, a ijekavci napustili nas, osnovali sopstveno i smestili u tuđinu malo mesto, stešnjeno u kamenjaru između Bara i Ulcinja.
I onaj bogati Rus, Abramovič, svoje bele dvore ugradio je u brdo i nemestio vidikovac, da ima neometen pogled na ono što nam je, ponekad, tako potrebno.
Samo, koliko je kubika utisnuo, reklo bi se da mu je želja za Utjehom ogromna i trajna. Nije. Njegov bol nije ni veći, ni drugačiji od naših, ali je skuplji.

vila abramovič

2.
Kad stigne dopisnik na razglednici iz tuđine, biće to, cenim, kad se opet od Jelove gore namrači i dune onaj hladni vetar, od koga se Užičani, u sred leta, nagonski stresu i sete beskonačne grejne sezone.
Na kartonu biće neke reči i, nek bude da grešim, zbog tih reči, nekom će oblaci u glavi biti manji i ne tako tamni.
Tome se analogna glava u digitalno doba nada i zato rukom piše, bez pomoći samoispisujućih reči i ko zna gde spremljenih celina za svaku priliku.

3.
Zna se šta poštar u nas nosi: račun, opomenu, tužbu, presudu; reklamni materijal obično je ogoljen, bez koverta.
Nekada su ova pisma, koja koštaju primaoca para i zdravlja, bila plava. Već dole na ulici, mogli smo ih videti u ruci Milovana poštara, naslutiti ko nas ranjava i bataliti se načisto. Ni Milovanovo bezrazložno dobro raspoloženje nije moglo da spreči presecanje preko sredine i presabiranje na neviđeno.
Ponekad bi, isuviše oduševljen i zanet, od bandere viknuo „Imaš neku kaznu!“, tek da malo obraduje zamrtvali komšiluk.
U vreme njegovog odlaska u penziju i podele parohije koju je obilazio, plavi koverti su postali beli; to se neko brine da se ne potresemo, pre nego što vidimo od koje institucije dolazi, potpišemo se u svesku i na povratnicu i ostanemo na vratima, pitajući bi li bilo pametnije da smo se pravili da nismo tu.
A nije svuda tako.
Iako moderne komunikacije i mreže menjaju ponašanje i običaje, ljudi van Rakijskog, Užica i Srbije, pišu pisma, razglednice s odmora i čestitke; u Velikoj Britaniji svaki kraljičin podanik kupi trideset jednu božićnu čestitku svake godine.
Sećate li se? Ne baš za Božić – za Novu Godinu, porodice su pravile prečišćen spisak, pa su grupno svi članovi birali motive na čestitkama prikladne primaocu i, posle dužeg usaglašavanja, određivalo se veče za ispisivanje dobrih želja, dragim i poštovanim bićima u sledećem ciklusu.
S mora, iz banje ili iz nekog dalekog grada, slali smo šarene i plastificirane slike; neke da obradujemo, neke da iznerviramo.
Na onoj iz Bečića, potpisi svih koji su se tu zatekli, bilo da su uspeli da uplate u Užičkom odmaralištu, uvalili se kod one ekipe u kamp ili su spavali u vrećama na plaži, rešavajući svakog jutra da krenu ka severu. Bez poruke. Dovoljno da se iste noći ukrcaš na voz za Bar, prestojiš u hodniku u kom su svi prozori otvoreni, istrpiš autobus od Sutomora i, uz veliku buku, uletiš tamo gde si nedostajao.

0021 (1)

4.
Zar vrede više reči, krljavo napisane na papiru, reklamnom hemijskom, dobijenom uoči izbora, od aktivista one čudne političke stranke, što ne deli više upaljače, od preciznog, oku prilagođenog ispisa, na ekranu skupog mobilnog telefona?
Radost i iznenađenje zbog pravovremenih reči, mogu biti približni, nesumnjivo; ipak, tekstura miris i težina papira, prepoznatljivost rukopisa i saznanje da su posvud otisci prstiju i čestice pošiljaoca, menja sve.
I eto prevage.
Možeš i da je zadeneš na skalu radija „Melodija“, neuključenog decenijama, a i dalje smeštenog, u za njega oblikovanom delu komode, u nekadašnjoj kombinovanoj sobi roditeljske kuće, sve sa miljem ispod i miljencetom na njemu; imaš pravo i da je nasloniš na isto toliko nekorišćenu ogromnu pikslu, punu nepotrebnih sitnica, koju ste kupili od švercera tršćanskih roba, zajedno s zidnim satom od iverice i baterijskim mehanizmom, nepoznatog proizvođača, koji još ne posustaje. Ako te iznenadio neko baš tvoj, za tu razglednicu ili čestitku, naći će se mesto u izložbenom delu regala ili ormara, odakle te gledaju svi koji su se iz te kuće raspršili po svetu i njihovi potomci.
Pa, naiđeš, primetiš, uzmeš. Pročitaš.
Pa ti trun u oko upadne.

5.
Pisaći stolovi nisu česti po našim domaćinstvima i teško je i zamisliti da za njima neko sedi i zna gde mu je lična pošta, omotana satenskom trakom, a gde ona poslovna prepiska, ozbiljna i važna.
U našem malom svetu, dokaze da smo postojali, čuvamo u dobroj kartonskoj kutiji za cipele, kutiji od razglednica, koju je neki muški predak pravio u JNA, umesto Ajfelove kule od šibica, ili, kao vrh vrhova, drvenoj, s ključićem, kupljenoj kad je naš drug pokušao s malom galerijom i propao.
I vidiš, posle nekog vremena, „Pozdrav iz Bečića“ postaje dokument, iz kog se vidi snaga jednog generacijskog fronta, u napadu na svet, koji nije za njih mario. Pažljivim dešifrovanjem i povezivanjem čudnih užičkih nadimaka s licima i pravim imenima, znaće se ko se odlepio i postao nešto, a ko je izgoreo u hodu s vatrom i prerano se pridružio ekipi s one strane.
Piši.

6.
Kad sve prođe, i malo kasnije, razlika postaje veća. Beskonačna.
Jer, elektronske poruke do kojih nam je stalo, teže nestajanju a one druge, koje bismo da zaboravimo, večno će razveseljavati cyber space tvojom nesmotrenošću.
Već ne možemo ni da se setimo koliko mejlova je ostalo na starim računarima, koliko je značajnih poruka izbrisano; ni na mukama ne bi smo mogli da se setimo neke duhovite opaske ili dobre ideje, istapkane po ekranu, a na nalogu o kom danas nemamo pojma kako smo ga imenovali i kojom lozinkom smo pristupali.
Možeš li da zamisliš da ćeš ti, ili onaj kome si pisao, postati važan? Postati div? Šta će, na londonskoj aukciji, tamo kod onih čija pošta i dalje raznosi poruke lične prirode, aukcionar ponuditi bogatim da kupe? Telefon, sklapan dečjim prstićima, napuklog ekrana i prozukle memorije ili list papira na kom potanko pojašnjavaš kako stoje stvari?
Šta će se generacijama čuvati i šta će tvoji potomci, pažljivo, u belim rukavicama, pokazivati budućim istraživačima ovog vremena, ako sve bude sastavljeno iz jedinica i nula i čuvano na prolupalim diskovima, davno ugašene kompanije?

0022

7.
I zato, piši.
Ako ti ne počneš, nema ko, i ostavićemo budućnosti da nas tumači po onim kovertima što se potpisuju, plavim u doba poštara Milovana. Oni će biti sačuvani.
Prvo pominjanje Užica je oko duga od četiri perpera i osam groša, i davanja kuće u zalog, 1329. godine. Ako ne ostavimo dovoljno ličnih zapisa o stvarnim životima, i nas će rekonstruisati po lihvarskim beleškama i dopisima.

8.
Kad se reč na opipljivom materijalu napiše, drugačije je.
Iako utješno daleko od Male svete reke, elektroni ne miruju i slika nove table s Plaže me je našla. Ona o vodi, koja nije za ono, zbog čega su Vojo Bojović i Društvo prijatelja dece, napravili Užičko more.
Da se ne pravimo blesavi, gunđali smo o tome u svakom prolasku ispod železničkog mosta i šetnji kroz Turicu, ali, ipak je to udarac.
I pisali su dobronamerni, i te tragove naći će oni što iza nas dolaze, oni bolji; ipak, kad zajednica zvanično obeleži svoju vodu, svoju Đetinju neupotrebljivom, ti tamo, što će od nas naslediti Užice, biće zaprepašćeni.
Da nas se ne bi retroaktivno odrekli, da popravljamo.

Dragan R. Filipović

Comments

comments

Povezani tekstovi

Napišite komentar

* Koristeći ovaj obrazac slažete se da podatke čuvamo i koristimo na našem sajtu.