ĐURĐEVDANSKA JADIKOVKA
Ima li nam spasa?
– Suma sumarum, imamo vlast koja priča o reformama, a ne sprovodi ih, već najčešće radi suprotno, imamo opoziciju, uglavnom bez ikakvog programa, koja priča o svemu i svačemu, samo ne o suštini –
Danas je Đurđevdan. Ponovo pola ljudi nekoliko dana neće doći na posao, a pre samo 3-4 dana, za Prvi maj, većina nije radila čitavih pet dana, a, dve nedelje ranije, nije se radilo nekoliko dana zbog Uskrsa. Ako ćemo pošteno, i između ovih praznika, iako su išli na posao, većina je ništa ili tek malo šta radila. Prosto je neshvatljivo i zdravom razumu neobjašnjivo da se, u najsiromašnijoj zemlji u Evropi, toliko dana ne radi.
I u sred tog praznovanja stigla je misija MMF-a. Neviđeno omražena, misija MMF-a… Mrze je i nacionalisti i levičari, a u Srbiji drugih ideologija skoro i da nema, u većini slučajeva, pravoverni su i jedno i drugo… I o čemu se, dok je MMF ovde i dok se odlučuje da li ćemo dobiti kakav kredit da preživimo da naredne godine, ovih dana priča na televiziji, preganja na društvenim mrežama, raspreda po kafanama? Logično bi bilo da svi u zemlji strepe da li će nam odobriti kredit, jer bez stranog novca ne možemo sastaviti ni nekoliko meseci. Da, logično bi bilo, da imamo posla sa ljudima koji su u stanju da povežu dve činjenice, ali kako takvi ne stanuju ovde, brblja se o svemu i svačemu, ali o MMF-u ne. I, ako neko i slučajno pomene, najčešće su to klasične pljuvačine, opšte antiglobalističke floskule, bez ulaženja u suštinu.
Dve glavne teme ovih dana su Saša Jankovići i Tito. I dok je ovo oko Jankovića bitno demokratsko pitanje i to sa više aspekata, prosto zapanjuje koliko se svake godine u maju otvori priča o Titu i njegovim „zaslugama“, iako čovek nije živ punih 35 godina. Pošto se i o ovoj temi ne raspravlja argumentima, jer ovdašnji živalj argumenti ne zanimaju, niti je, kako sam na početku rekao, većina u stanju da poveže dve činjenice, najčešće se sve svodi na floskulu – tada smo lepo živeli, putovali smo na more… Naravno, iz toga bi se dalo zaključiti da se danas mnogo lošije živi, što apsolutno ne odgovara činjenicama, jer je samo dovoljno pogledati šta se danas sve ima u kući, kakva se odeća i obuća nose, kakvi se automobili voze, kako se divlja i rasipa po svadbama, a da ne pričam o buljucima običnih ćata i ćatica, koji se razmile po inostranstvu za svaki pomenuti praznik, i kada sve to uporedimo sa tim „divnim“ vremenima, jasno je da se danas, uprkos ovolikom neradu, živi daleko bolje nego za Titovog vakta. Naravno, istine radi, mi što živimo od svog rada i svakodnevno nas šiba lojalna i nelojalna konkurencija, živimo nikad gore, ali to ove, što čeznu za Titovim vremenima, uopšte i ne zanima, jer jedino za šta oni znaju i glasaju je – državna svojina. Privatnici, ili su neobrazovani i glupi ili su tajkuni, u svakom slučaju, sumnjivi tipovi, koji su se nakrali ili se, ko im je kriv, nisu snašli u životu…
E, upravo u tom stavu i leži zec. Ne znam da li neko u toj MMF delegaciji zna srpski i da li je u prilici da pogleda domaće televizije ili štampu. Mislim da bi bio šokiran glupostima, golotinjom, vulgarnostima i trabunjanjima kojima nas zasipaju svaki dan. Još više bi bio zapanjen koliko se malo prati njihova poseta i da je za svakog prosečnog Srbina mnogo značajnije pitanje da li je britanska princeza regularno rodila bebu, nego da li će nam biti odobren kredit. Infantilno, da infantilnije ne može biti… Istovremeno, oni koji glume nekakve ekonomske znalce, pa nešto, kao, komentarišu, to je tek lupanje na kvadrat. Čitam kako smo, kao, trećinu zahteva MMF-a ispunili, pa je onda pobrojano nekoliko stvari i, osim zakona o radu, sve ostalo su puke izmišljotine. Suštinski, u realnom životu, od svega što Vučić uporno priča kao reformskim potezima, sve su, osim Zakona o radu, pusta obećanja, koja se odlažu od kvartala do kvartala. Dakle, ukoliko ne bude u pitanju visoka svetska politika, pa nam, bez obzira na sve, odobre kredit, realno je očekivati da se aranžman stavi na čekanje, dok Vučić od onoga što priča, nešto i ne uradi.
I tu dolazimo do dva suštinska problema. Prvo, može li se verovati u Vučićevu iskrenost kada priča o reformama? Teško. I drugo, čak i da on i par ministara imaju nameru da nešto reformišu, ko o tome razmišlja u njegovoj partiji i ko bi od naroda to podržao? Iz njegove partije? Ovi što kažu da je za vreme Tita bilo bolje? Većina iz njegove partije poslednje dve godine je okupirala javni sektor, bukvalno se zaposlila i Kurta i Murta, a, kako, čak i takvi, imaju nagon za održanjem, i njima je jasno da reforme znače otkaz i gubljenje slatkih privilegija, koje su, koliko juče, počeli da upražnjavaju. Toga je savršeno svestan i Vučić, zna on dobro da reforme znače da će ostati bez dve trećine članstva. Sa druge strane, očekivati od zaljubljenika u Tita, kao i od raznih drugih nazovi levičara, da podrže reforme, još je uzaludniji posao, jer je to ekipa koja je prethodnih pola veka uspešno opstruirala sve reforme, kojima se pokušavalo dovesti staru Jugu na zelenu granu.
I kada neko normalan počne da ređa argumente, ubrzo shvati da se vrti u krug i obavezno se, u očaju, upita, kako je moguće da su sve druge države našle neki svoj put razvoja, samo mi uporno želimo unazad. Takvo pitanje ostaje bez odgovora. Čak i da se naša situacija da nekako objasniti, apsolutno je nemoguće naći put iz ovog ludila.
Evo, uzmimo samo ovo zamešateljstvo sa smanjenjem plata i penzija. Posle samo par meseci, isti onaj koji ih je smanjio, tvrdi da će ih, koliko sutra, povećati! Postavlja se logično pitanje, ako će odmah da ih povećava, zašto ih je smanjivao? Za pretpostaviti je da su dobili rezultate ispitivanja javnog mnjenja, koje, uzgred budi rečeno, niko više ne objavljuje, i kad su videli da podrška ozbiljno pada, a izbori su koliko sutra, omdah su reforme ostavili za sledeći milenijum… Sa druge strane, nazovi opozicione partije, potpuno neprincipijelno, iako u svojim programima takođe imaju uravnoteženje budžeta i reformu javnog sektora, sve su od reda napale Vučićevo smanjenje plata, naravno, obrazlažući to nekim bezveznim argumentima, pa se čovek mora zapitati kako verovati ljudima koji menjaju stavove i priču prema dnevnim potrebama, a što je u potpunoj suprotnosti sa programima koje su javno promovisali. Zanimljivo, ista ta opozicija danima raspravlja o slučaju ombudsmana, ali niko ni reči ne progovori o MMF-u i reformama koje smo obećali, a nismo sproveli…
Suma sumarum, imamo vlast koja priča o reformama, a ne sprovodi ih, već najčešće radi suprotno, imamo opoziciju, uglavnom bez ikakvog programa, koja priča o svemu i svačemu, samo ne o suštini i koju nikakve reforme ne zanimaju, osim da se, nekim neverovatnim čudom, ponovo vrati na vlast, imamo glasače koji mrze MMF, mrze Ameriku i Evropu, mrze privatizaciju i privatnike, mrze svašta, reforme pogotovu, pa je onda lako i odgovoriti na retoričko pitanje iz naslova.
Lep je dan, sunčan, 30 stepeni u hladu, Đurđevdan, doduše posni i čemu onda ova teška pitanja, bez odgovora? Uskoro će i maline, ima da kane koja kinta, idu godišnji odmori, plaža, more… Može, na kratko, život da se učini pristojnim, a tim ozbiljnim temama, neka se bave drugi narodi, koji su na to navikli. Kada dođu izbori, glasaćemo za naše, potpuno sigurni da se ništa promeniti neće. Pa nek traje, dok traje…
Još ako nam taj mrski MMF, nekim ludim slučajem, odobri kredit…
Toni Stanković